Vance-Owenov plan

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži

Vance-Owenov plan (Vance-Owenov mirovni plan) je bio mirovni prijedlog za kraj rata u Bosni i Hercegovini koji su u januaru 1993. napravili specijalni izaslanici Cyrus Vance i lord David Owen. Plan su prihvatili Bošnjaci i Hrvati, ali su ga odbili srpski predstavnici u pregovorima.

Plan[uredi | uredi izvor]

Plan je predviđao decentraliziranu Bosnu i Hercegovinu podijeljenu u deset pokrajina, koje bi imale nadležnosti nad unutrašnjim poslovima i obrazovanjem. Pokrajine bi bile formirane po etničkom principu, dok bi glavni grad Sarajevo bio demilitarizirani distikt sa sjedištem centralne vlade. Vojska Republike Srpske bi morala da se povuče sa nekih teritorija. Pokrajine bi bile uređene tako da ne bi mogle da se organizuju zasebne nacionalne države. Cyrus Vance je 1. aprila podnio ostavku sa mjesta specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija. Na njegovo mjesto je 1. maja 1993. postavljen norveški ministar inozemnih poslova Thorvald Stoltenberg.

Slobodan Milošević je na sastanku sa Owenom u Beogradu 24. aprila 1993. prihvatio plan. Plan su prihvatili i Bošnjaci, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predstavnici Hrvata. U Srbiji, plan nije prihvatio samo Milošević, već i najveći opozicioni lider Vuk Drašković. Drašković je objašnjavao zašto prihvaća Vance-Owenov plan:

Taj plan je, koliko-toliko, sprečavao legalizaciju etničkog čišćenja i bio solidna osnova za neke nove, ljudske, prilaze i mostove. U svakom slučaju, Vancove nov projekat je polazio od prestanka rata i polaganja oružja. Sve ostalo smešteno je bilo u pozadini za kasnije ... Rat koji tamo traje najmanje je rat vojnika sa vojnicima i vojski sa vojskama. To je, pre svega, ubijanje i proganjanje civila, rušenje i paljenje čitavih naselja, bogomolja, grobalja... To je kao pakao nečoveštva, moralnog posrnuća, pljačke i bestijalnosti koji će osramotiti i one koji još nisu rođeni. Tome Zlu stati na put, za mene je vrhunski i nacionalni i ljudski interes. Ali, kako? Tako što će vojska Ujedinjenih nacija da oduzme oružje od svih istovremeno i bezuslovno.[1]

Srpska pravoslavna crkva se protivila prihvatanju mirovnog plana, a episkop Atanasije Jevtić je prebacio Draškoviću što je podržao Vance-Owenov plan za rješenje bosanskog problema.[1]

David Owen je sazavao mirovnu konferenciju u Atini 1. maja 1993. na kojoj su učestvovale sve zaraćene strane. Predstavnik Srba Radovan Karadžić nije želio potpisati sporazum, jer se plašio da će Republika Srpska biti "odsječena". Owen se uzdao da će Milošević, Momir Bulatović i Dobrica Ćosić utjecati na Karadžića da potpiše sporazum. Karadžić je nakon višesatnog ubjeđivanja pristao da potpiše sporazum, ali pod uvjetom da ga ratifikuje Narodna skupština Republike Srpske.

Skupština je sazvana 5. maja 1993. na Palama, a prisustvovali su i Milošević, Bulatović, Ćosić i grčki premijer Konstantinos Micotakis koji su ubjeđivali srpske poslanike da prihvate plan. Međutim, Ratko Mladić je poslanicima pokazao teritorije pod kontrolom VRS i teritorije koje je Srbima nudio Vance-Owenom plan. Na zatvorenoj sjednici, poslanici Narodne skupštine Republike Srpske su odbacili Vance-Owenov plan, a delegacija Srbije i Crne Gore je napustila zasjedanje. Ova odluka je potvrđena referendumom 15./16. maja 1993. godine. Nakon što je rukovodstvo RS odbacilo Vance-Owenov plan, mitropolit Amfilohije je rekao da su oni "krenuli svetolazarskim putem":

U ovom trenutku, našu dušu, kao što je naš jezik čuvao i sačuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak sa Plavšićkom, novom kosovkom djevojkom, sa Krajišnikom - čuvaju nas i našu dušu, jer su ove noći krenuli svetolazarskim putem. Opredijelili su se, kao i car Lazar... za carstvo nebesko.[1]

Lord Owen je 17. juna 1993. godine saopćio da je plan zvanično mrtav. Jedna od posljedica mirovnog plana je sukob bošnjačkih i hrvatskih snaga u srednjoj Bosni, zbog nemogućnosti usklađivanja granica pokrajina.

Reference[uredi | uredi izvor]