Vatrogasna kasarna
Vatrogasna kasarna nalazi se u općini Centar u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 15. do 17. jula 2008. godine, donijela je odluku da se Kasarna proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[1] Ovu odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo (predsjedavajuća), i Tina Wik.
Lokacija[uredi | uredi izvor]
Građevina Vatrogasne kasarne sa pripadajućim unutrašnjim dvorištem se nalazi u centralnom dijelu grada Sarajeva, poznatom po nazivu Skenderija.
Historija[uredi | uredi izvor]
Izgradnji objekta Vatrogasne kasarne prethodilo je formiranje Stalne vatrogasne čete za grad Sarajevo, koja je formirana 8. marta 1883. godine.
Vatrogasna kasarna predstavlja jedno od najznačajnijih ostvarenja arhitekte Josipa Pospišila u Sarajevu. Projektovana je 1912. godine, a realizirana 1913. godine. Autor projekta u članku pod nazivom Aus bosnischer Praxis, objavljenom 5. januara 1912. godine u stručnom časopisu Der Bautechniker, XXXII, u Beču, objavljuje više svojih projekata, i među njima, prvi put, perspektivni prikaz buduće zgrade Vatrogasne kasarne.[2].
U istom članku objavljen je i projekt Hadim Ali-pašinog vakufa. Ovim projektima Josip Pospišil potcrtava svoje interesiranje za stilsko eksperimentiranje blisko bosanskom slogu i secesiji.[3]
Projekt Josipa Pospišila urađen je po uzoru na jednu vatrogasnu kasarnu u bečkom kotaru, i predviđao je spremište za sprave i materijale, spavaonice i druge prostorije. Istočno od objekta stvoren je prostor namijenjen vatrogasnim vježbama.
U periodu između dva svjetska rata, vlasti Kraljevine SHS/Jugoslavije su zanemarile ovu službu i održavanje samog objekta. Tokom druge polovine 20. stoljeća, kasarna je proširena, tehnički opremljena, a njena dispečerska služba povezana sa repetitorom na Trebeviću. Sve ove okolnosti osiguravale su zavidnu protivpožarnu zaštitu.
Opis[uredi | uredi izvor]
Kasarna građena je u obliku slova „L“, a na južnoj strani prema unutrašnjem dvorištu nalazi se dodatno krilo približno pravougaonog oblika.[4]. Krila su različite spratnosti. U sklopu objekta se nalazi prostran podrumski prostor i osmatračnica u tri nivoa.
Na sjevernoj strani fasade, u donjoj zoni se nalazi kamena ploča, dimenzija 130 cm x 90 cm, sa natpisom: Sagrađeno godine 1912. Za načelnikovanja eff. Čurčića, dra Nikole Mandića i Riste H. Damjanovića. Natpisi su na latinici, ćirilici i arapskom pismu, a uokvireni su kamenom širine 20 cm.
Vatrogasna kasarna je u vrlo dobrom konstruktivnom stanju. Glavna konstrukcija zgrade, kao i konstrukcija konzolnih stubišta ne pokazuju znakove degradacije, što je posljedica kvalitetne građevinske djelatnosti i upotrebe armiranog betona. Nakon završetka rata (period 1992.-1995.), na objektu su izvršeni radovi redovnog održavanja i određeni konzervatorsko-restauratorski radovi, a danas ova građevina ima sve tehničke preduslove za rad savremeno opremljene vatrogasne brigade.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Alija Bejtić -Ulice i trgovi Sarajeva. Sarajevo: Muzej grada Sarajeva 1973. Godine
- Ibrahim Krzović - Arhitektura secesije u Bosni i Hercegovini, Kulturno naslijeđe, Sarajevo, 2004. godine
- Nedžad Kurto - Sarajevo 1492-1992, Oko, Sarajevo.
- M. Hrasnica - Arhitekt Josip Pospišil – život i djelo, Acta Architectonica et Urbanistica, Sarajevo
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ "Vatrogasna kasarna u Sarajevu" (PDF). kons.gov.ba. Pristupljeno 13. 9. 2016.[mrtav link]
- ^ "Nedžad Kurto: ARHITEKTURA BIH- Razvoj bosanskog stila". Kulturno naslijeđe, Sarajevo. Pristupljeno 9. 2. 2017.
- ^ "Amir Pašić: Arhitektura Bosne i Hercegovine, Austrougarski period (1878-1918)" (PDF). Univerzitet u Sarajevu Filozofski fakultet Odsjek za historiju, Sarajevo. 2014. Pristupljeno 10. 9. 2017.
- ^ "Dizdar, Gorčin: Secesija i 'bosanski slog' – bosanski stil u arhitekturi". Fondacija Mak Dizdar, objavljeno 07/12/2008. Arhivirano s originala, 3. 1. 2017. Pristupljeno 9. 2. 2017.
