Vatroglavi kraljić

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Vatroglavi kraljić
Najmanje ugrožen (IUCN 3.1)[1]
Mužjak nominalne podvrste u Engleskoj
Sistematika
Carstvo Animalia
Koljeno Chordata
Razred Aves
Red Passeriformes
Porodica Regulidae
Rod Regulus
Vrsta R. ignicapilla
Približni areal rasprostranjenja; žutom bojom obilježen je ljetni posjetilac, plavom zimski, a zelenom onaj koji je tu tokom čitave godine.
Približni areal rasprostranjenja; žutom bojom obilježen je ljetni posjetilac, plavom zimski, a zelenom onaj koji je tu tokom čitave godine.
Sinonimi
Regulus ignicapillus

Vatroglavi kraljić (latinski: Regulus ignicapilla) vrlo je mala ptica pjevačica iz porodice kraljića.[2] Gnijezdi se na područjima Evrope i sjeverozapadne Afrike na kojima vlada umjerena klima, te je djelimično ptica selica jer se seli s pticama središnje Evrope koje zimu provode južno i zapadno od područja na kom se razmnožavaju. Vatroglavi kraljić na Balearima i u sjevernoj Africi priznat je kao zasebna podvrsta Regulus ignicapilla balearicus, ali populacija na Madeiri, koja je prije bila klasificirana kao podvrsta, danas se smatra zasebnom vrstom, madeirskim vatroglavim kraljićem (Regulus madeirensis). Fosilski predak identificiran je na temelju samo jedne kosti krila.

Ovaj kraljić ima zelenkastu boju gornjeg dijela tijela s bijelim šarama. Ima bijela pera oko krila, crnu prugu oko oka, iznad i ispod koje su pruge bijele boje. Ćuba na glavi, narandžasta kod mužjaka i žuta kod ženke, pokazuje se tokom parenja, zbog čega je i dobio svoj engleski naziv, vatrena ćuba (engleski: firecrest). Ptica površno liči na kraljića (Regulus regulus),[3] s kojim dijeli areal rasprostranjenja u Evropi, ali vatroglavi kraljić ima bronzana ramena i izražajne šare po glavi. Pjesma se sastoji od visokih tankih nota, koje su manje visine od one njegovog rođaka.

Vatroglavi kraljić se gnijezdi u širokolisnim ili četinarskim šumama umjerenih predjela i vrtovima, gdje gradi kompaktna gnijezda od tri sloja na granama. Ženka sama leži na sedam do dvanaest jaja, a oba roditelja hrane izlegle ptiće, koji sazre 22–24 dana nakon što su se izlegli. Vatroglavi kraljić neprestano je u pokretu i često lebdi dok traži insekte kojima se hrani, a zimi se često pridružuju skupinama sjenica. Iako je bilo slučajeva lokalnog opadanja njegovog broja, ova vrsta nije na popisu briga organizacija za zaštitu vrsta zbog svoje velike evropske populacije i širenja svojeg opsega staništa u prošlom stoljeću. Katkad je meta ptica grabljivica ili parazita. Moguće je da je ova vrsta bila izvorno "kralj ptica" u evropskom folkloru.

Opis[uredi | uredi izvor]

Vatroglavi kraljić malena je ptica, dugačka približno 9 cm s rasponom krila od 13 do 16 cm,[4] a težine 4–7 grama. Ima svjetlozelenkaste gornje dijelove tijela s bronzanom mrljom na svakom ramenu, kao i bijelim donjim dijelovima sa smeđe-sivim bojama na prsima i boku. Ima dvije bijele pruge ispod krila, crno perje na vrhu krila i smeđe-crne noge. Šare na glavi su upečatljive: ćuba na glavi je narandžasta kod mužjaka i žuta kod ženke. Ženka se razlikuje od mužjaka i po skromnijim bojama perja, kao i po manjoj veličini. Mladi imaju sivkaste boje i nemaju šarenu ćubu; ostala obilježja na glavi su prisutna, ali slabijih boja od odraslih. Do prve zime, jedino im se ne mijenjaju perja za let i na repu tokom mitarenja, a mlade ptice su tada već gotovo identične odraslim. Ova ptica skače tako što tijelo drži u horizontalnom položaju, a njen let je slab i popraćen zujanjem, s ponekad brzim i okretnim manevrima.[5]

Odrasli vatroglavi kraljić rijetko kada se može zamijeniti s drugim vrstama; Palasov zviždak ima sličnu glavu i šare, ali mu ćuba ima blijedo žutu boju, a ne izražajno bronzanu. Mladi vatroglavi kraljić katkad se zamijeni s kraljićem, ali često ima dovoljno šara na glavi pa se mogu razlikovati.[5] Vatroglavi kraljić također se razlikuje od Palasovog zviždaka po tome što zviždak ima blijedu prugu na ćubi i žuto tijelo. Često se mladi vatroglavi kraljić miješa i sa šarenokrilim zviždakom, koji ima slične šare na glavi, ali mu je resa bljeđa, trbuh bijel, a noge tamnije, smeđe.[6]

Taksonomija i klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Mužjak u ruci (Lille).

Kraljići se katkad uključuju u grmuše, ali im se često daje status porodice,[7] pogotovo nakon što su nedavna istraživanja pokazala da su, uprkos površnim sličnostima, kraljići filogenetski udaljeni od grmuša.[8][9][10] Imena porodice, Regulidae, i njenog jedinog roda, Regulus, potiču od latinskog regulus, umanjenice riječi rex, odnosno "kralj",[11] te se odnose na karakteristične narandžaste ili žute ćube odrasle ptice. Vatroglavog kraljića prvi put je formalno opisao holandski zoolog Coenraad Jacob Temminck 1820. kao Sylvia ignicapilla;[12] relativno kasna identifikacija ove česte evropske ptice objašnjava se time da je bilo rasprostranjeno mišljenje da se radi o nekom varijetetu kraljića.[13] Ime vrste potiče od latinske riječi ignis – "vatra" i capillus – "kosa".[11] Pored toga, često se pogrešno naziva R. ignicapillus zbog nerazumijevanja gramatike latinskog jezika.[14]

Postoje dvije široko priznate podvrste vatroglavog kraljića, R. i. ignicapilla i mediteranski R. i. balearicus (von Jordans, 1923). Ova druga podvrsta naseljava Baleare i sjever Afrike, te je neznatno bljeđa ispod i sivkastija na vrhu od prve podvrste.[5] Neki su predlagali druge podvrste, uključujući jugoistočni R. i. caucasicus, sjevernoafrički R. i. laeneni,[15] i krimski R. i. tauricus.[16] Vatroglavi kraljić s Madeire, R. madeirensis, također je formalno smatran podvrstom, ali filogenetske analize na temelju citohroma b pokazale su da se madeirski kraljić razlikuje na nivou vrste. Razlika gena citohroma b između madeirskog i evropskog vatroglavog kraljića je 8,5%, što se može uporediti s nivoom raznolikosti između ostalih vrsta roda Regulus, kao što je 9% između kraljića (Regulus regulus) i američkog žutoglavog kraljića (Regulus satrapa).[17] Ta ostrvska vrsta također se razlikuje u morfologiji i vokalizaciji.[18] Sugeriranu podjelu prihvatilo je i Udruženje komiteta evropskih rijetkosti (AERC) 2003,[19] iako neki autoriteti, kao što je The Clements Checklist of Birds of the World, nisu priznali ovu novu vrstu.[20]

Tajvanskog kraljića (Regulus goodfellowi) neki smatraju rasom vatroglavog kraljića; ipak, pjesma ove tajvanske ptice, koja je slična himalajskim rasama kraljića (Regulus regulus) i genetičke informacije ukazuju da je povezan s himalajskim kraljićem, kao i samo udaljeno s vrstom vatroglavog kraljića.[21] Kraljići na Kanarima, koji su se također smatrali bliskima vatroglavim kraljićima, danas se smatraju dvjema podvrstama kraljića (Regulus regulus).[22]

Fosili[uredi | uredi izvor]

Postoji jako malo fosila iz pleistocena (prije 2,6 miliona do 12.000 godina) iz Evrope i Izraela koji se odnose na postojeće vrste roda Regulus, većinom kraljića ili neidentificiranih vrsta, ali i španskog primjerka vatroglavog kraljića. Lakatna kost iz Bugarske identificirana je da pripada fosilnoj vrsti, Regulus bulgaricus, od prije 2,6 miliona godina. Čini se da se radi o pretku današnjeg vatroglavog kraljića, dok se žutoglavi kraljić odvojio od ove linije sredinom pleistocena.[23]

Rasprostranjenost i stanište[uredi | uredi izvor]

Hrast plutnjak predstavlja jedno od drveta na kome ova ptica provodi najviše vremena.

Vatroglavi kraljić gnijezdi se i obitava u širokolisnim i mješovitim šumama umjerene klime, a voli hrast plutnjak i jovu gdje je moguće, ali i bukvu i božićno drvo. Nastanjuje i mješovite širokolisne i četinarske šume, posebno neke vrste drveća kao što su smreka, jela, kedar i bor, često one uz koje rastu kleka, bršljan ili divlja ruža. U suhim mediteranskim područjima nastanjuje četinare, hrastove i mješovite šume na nadmorskoj visini do 2.800 m.[5] Za razliku od specijaliziranih ptica, kao što je šumski brgljez i kratkokljuni puzavac, koji se hrane na deblu, kraljiću nisu potrebne velike šume, a njihova gustina populacije nezavisna je od veličine šume.[24] Zimi se manje oslanja na zimzeleno drveće nego kraljić, pa se premješta prema granici šume i prema šikari. Putuje sam ili u parovima, pa često odlazi u grmlje i nižu vegetaciju.[5] Ova vrsta opstaje i po urbanim područjima, ako postoji prikladno područje po parkovima ili velikim vrtovima; gustina populacije po vrtovima može se uporediti i s najvećim nivoima u prirodnim staništima.[25][26]

Ova se ptica gnijezdi po gotovo cijeloj Evropi, od južne Engleske, Francuske, Španije i Portugala na zapadu pa sve do Bjelorusije, Ukrajine, Grčke i Baltika na istoku i sjeveru. Postoje i izolirane populacije istočno od glavnih staništa, u zapadnoj Gruziji, Krimu i Turskoj. Njen areal je između 16 i 24° izolinija.[4] Južne ptice uglavnom su stanarice, za razliku od sjevernih i istočnih populacija koje migriraju tokom zime prema mediteranskim područjima. R. i. balearicus obitava na Balearima i u sjevernim dijelovima Maroka, Alžira i Tunisa.[5] Ova vrsta primijećena je i na udaljenim mjestima po Norveškoj, Finskoj, Estoniji, Kipru, Egiptu i Libanu.[17][27]

Ishrana[uredi | uredi izvor]

Vatroglavi kraljić u početku svoje mlade hrani skokunima (prosječna veličina 4 mm), nakon čega zahtijevaju veću hranu kako rastu.

Sve vrste kraljića gotovo isključivo su insektojedi i hrane se zglavkarima s mekanom kutikulom, kao što su skokuni, lisna uš i pauci. Hrane se i ličinkama i jajima pauka i insekata, a povremeno uzimaju i pelud. Sve vrste lebde prije nego što nađu i uhvate insekta. Vatroglavi kraljić voli veliki plijen, za razliku od žutoglavog. I jedna i druga vrsta često se hrane insektima zarobljenim u paučini, a vatroglavi kraljić često pojede i samog pauka.[17]

Vatroglavi kraljić hrani se po drveću i iskorištava gornju površinu grana kod četinara i lišća istih. To je u suprotnosti s kraljićem koji se često hrani na unutarnjim stranama grana i lišća. Tokom zime, jata vatroglavog kraljića pokrivaju površine tla tri puta brže od kraljića, pa ignoriraju najmanji plijen u poređenju sa svojim rođakom; veći se beskičmenjaci ubijaju tako što ih lupaju o granu.[17] Vatroglavi kraljić bolje se hrani dok stoji jer ima noge koje su bolje prilagođene za grabljenje.[28]

Mladi se hrane gotovo isključivo skokunima; jedini izuzeci su povremeno pauci. Od petog dana pa nadalje, hrana za ptiće u gnijezdu uključuje i biljne uši i veliku količinu puževih kućica koje su potrebne za rast kostiju. Nakon druge sedmice, hrana uključuje i velike moljce i gusjenice, kao i razne vrste zglavkara koje odrasli uglavnom izbjegavaju, kao što su kosci, uholaže i stonoge.[17]

Tokom zime, vatroglavi kraljić udruži se s drugim pticama, kao što su sjenice i druge vrapčarke.[5] Tada lovi na većem rasponu visina i tipova vegetacije nego kada se hrani sam. Vrste koje se hrane u jatu imaju dva puta više uspjeha od solitarnih ptica.[29] U nekim područjima, zimske ptice razvile su naviku da se približe stanicama za hranjenje životinja radi masne hrane, katkad s kraljićem i drugim pticama, kao što je obični zviždak i crnokapa grmuša.[30] Probavni sistem vatroglavog kraljića prilagođen je insektima, dok druge vrapčarke uključuju i voće u jesenju prehranu. Španska studija uporedila je rod Sylvia s vatroglavim kraljićem i gorskim zviždakom. Rezultati su ukazali da, zavisno od tjelesne težine, insektojedi su imali kraća crijeva, ali duži ciklus prolaza hrane kroz crijeva nego vrsta zviždaka. Insektojedi su često i manji od svaštojeda.[31]

Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]

Vatroglavi kraljić pjeva u Galiciji (Španija).
Jaja vatroglavog kraljića – Muzej Toulousea.

Vatroglavi kraljić je monogaman. Mužjak pjeva tokom razdoblja parenja, često s uzdignutom ćubom i šepuri se tako što vrh perja uperi prema ženki, pokaže ćubu i šare na glavi. Po tome se također razlikuje od kraljića koji se pokloni kako bi naglasio ćubu na glavi. Velik je teritorij u vrijeme parenja – otprilike 0,5 hektara – i poklapa se sa susjednim teritorijima kraljića. Te dvije vrste ptice katkad se mogu i sukobiti dok brane teritorij,[30] ali količina stvarnog suparništva između njih vjerovatno nije velika. Španska studija sugerira da su ti teritorijalni sukobi, i drugi fenomeni poput mužjaka koji pjevaju miješanom ili alternativnom pjesmom, vjerovatno najčešći kada jedna vrsta lokalno nadmašuje drugu po brojnosti;[32] kod drugih slučajeva, dva kraljića su naučila da ignoriraju pjesmu jedno drugog. Tokom šepurenja, mužjak vatroglavog kraljića usmjeri ćubu prema ženki i lebdi iznad nje prije parenja.[30]

Gnijezdo je često dobro utvrđeno na grani, uglavnom ne na prevelikoj visini, iako Eric Simms zapaža da su gnijezda znala biti i na visini od 20 m.[30] Vatroglavi kraljići katkad se gnijezde blizu gnijezda jastreba. To im omogućava da izbjegnu opasnost od glavnih neprijatelja i predatora, kao što je obični kobac, ili kradljivaca gnijezda – šojka i pjegavi djetlić.[33] Gnijezdo je zatvoreno i sagrađeno od tri sloja s malenim ulazom na vrhu. Gornji sloj čine mahovina, grančice, paučina i lišaj. Paučina se koristi da bi katkad učvrstila grančice oko gnijezda. Srednji sloj čine mahovina, popraćena perjem (katkad i do 3.000).[4] Gnijezdo je manje, dublje i kompaktnije od onog koje pravi kraljić, duboko oko 5–7 cm i široko oko 8 cm.[30] Ženka sama pravi gnijezdo, iako je mužjak prati dok ona pravi gnijezdo tokom razdoblja od približno tri sedmice.[17]

Kraljići u zapadnoj Evropi liježu jaja već u aprilu, a na istoku krajem maja; druga generacija jaja, koja je česta, odvija se između juna i jula.[4] Jaja su ružičasta sa slabo primjetnim crvenim šarama,[34] dok su jaja madeirskog vatroglavog kraljića bijele boje sa smeđim pjegama.[30] Veličina jaja je oko 14 × 10 mm i teže oko 0,7 grama, od čega 5% otpada na ljusku.[35] U jednom gnijezdu ima približno 7–12 jaja. Ženka leži na jajima 14,5 do 16,5 dana, sve dok se mladi ne izlegu, a sazru osam do deset dana nakon toga. Oba roditelja hrane mlade.[4] Ova vrsta postaje spolno zrela nakon jedne godine, a prosječni životni vijek joj je manje od dvije godine.[35]

Uprkos poklapanju teritorija za parenje, hibridizaciju vatroglavog kraljića i kraljića vjerovatno sprečavaju razlike u šepurenju i izgledu glave. Čak i u studijama ptica u kojima je ženka kraljića dobila umjetnu prugu oko očiju kako bi došlo do parenja s mužjakom vatroglavog kraljića, mlade nikada nije odgojio miješani par i činili su se loše adaptirani u poređenju s vrstom roditelja.[17]

Vokalizacija[uredi | uredi izvor]

Pjesma se sastoji od tri ili četiri tanke visoke note, slično kao i kod žutoglavog kraljića (Regulus regulus), ali s nižom visinom glasa,[36] zit-zit-zit češće nego see-see-see.[30] Pjesma je spoj pozivnih nota u dugoj sekvenci. Najčešće se sastoji od 11 do 14 nota po pjevu, koji postaje glasniji i brži, a zadnje tri note različite su od prethodnih: zit-zit-zit-zit-zit-zit-zit-zit-zit-zit-zirt.zirt.zirt. Pjev obično traje 0,5–2,5 sekundi, kraćih od 3,5 do 4,0 sekundi koliko traje pjev žutoglavog kraljića i ponavlja se osam puta po minuti. U maju i junu, pjev je najčešći nakon svitanja, ali traje i tokom dana. Tokom parenja, pjev se uglavnom čuje ujutro.[30]

Pjesma mediteranske podvrste, R. i. balearicus, vrlo je slična pjesmi glavne podvrste R. i. ignicapilla. Jedna značajna razlika odvaja madeiranskog kraljića (Regulus madeirensis) od vatroglavog kraljića: ostrvska ptica pjeva u tri faze, dvije od poziva, a jedna od ljutog pjeva. Pozivni pjev ima i jaču frekvenciju i harmoniju od kopnene podvrste.[37][15]

Predatori i paraziti[uredi | uredi izvor]

Obični kobac glavni je predator malih ptica.

Glavni predator malih šumskih ptica je obični kobac, čijih se 98% ishrane sastoji od ptica.[38] Šumska sova oslanja se na ulov sisara, ali trećinu njene hrane također sačinjavaju šumske ptice.[39] Jaja u gnijezdu mogu pojesti vjeverice, šojke i pjegavi djetlići.[33] Vatroglavi kraljić naizgled je nepoznat kao domaćin kukavici, rasprostranjenom evropskom parazitu legla.[40][41]

Invazivni argentinski mrav (Linepithema humile) čest je u mediteranskim područjima, pa smanjuje brojnost zglavkara, tako što potiskuje domaće vrste mrava, što utiče i na vatroglavog kraljića koji na raspolaganju ima manje insekata kojima hrani mlade.[42]

Postoji manjak informacija o parazitima vatroglavog kraljića, ali rasprostranjena tetrebova buha (Dasypsyllus gallinulae), primijećena je u redovima roda Regulus.[43] Pernate grinje uočene su kod tih ptica, među njima i Proctophyllodes glandarinus. Te grinje žive na gljivicama koje rastu na perju.[44][45] Gljivice na perju izgleda se hrane keratinom vanjskog perja ili uljem od perja.[46]

Status[uredi | uredi izvor]

Vatroglavi kraljić proširio je svoj areal rasprostranjenja u 19. i 20. stoljeću,[23] kada je kolonizirao sjevernu Francusku, izgradio prva gnijezda u Holandiji 1928. i Danskoj 1961.[4] U Britaniji je zabilježen tek u nekoliko slučajeva do 1839,[47] ali je zabilježeno da se prvi put gnijezdio tek 1962,[4] a danas je rasprostranjen i može se naći na jugu Engleske.[35] Blaže zime znače da ptice mogu prezimiti dalje prema sjeveru, pa se areal rasprostranjenja može proširiti u budućnosti.[48] Godine 1986. zabilježena je i populacija na sjeveru Maroka.[4]

Rast populacije ograničavaju prikladna staništa, pa mogu nastati lokalna opadanja brojnosti zbog gubitka četinara usred oluje ili sađenja plantaža novih vrsta drveća, kojima se potiskuju domaće listopadne vrste.[49] Lokalno opadanje populacije može nastati zbog zagađenja teškim metalom koji utiče na ptice koje se hrane na tlu ili provode vrijeme po lišću drveća.[50] Vatroglavi kraljić ima široki raspon staništa pa se procjenjuje da mu je populacija između 10 i 30 miliona jedinki, većinom u Evropi. Procjenjuje se da je populacija stabilna zbog nedostatka dokaza o opadanju ili ozbiljnoj prijetnji. IUCN-ova crvena lista ga na svojoj listi stavlja kao vrstu koja nije ugrožena.[51]

U kulturi[uredi | uredi izvor]

Aristotel i Plinije Stariji navode legendu o takmičenju između ptica kako bi vidjele koja će biti kralj, a titulu osvaja ona ptica koja može poletjeti do najveće visine. Isprva se činilo da će jastreb pobijediti s lakoćom, ali se umorio i jedna mala ptica, koja se skrivala iza njegovog repa, pojavila se i poletjela na još većoj visini, pa je osvojila titulu.[52][53] Na temelju te legende, u većini evropskog folklora, carić (Troglodytes troglodytes) opisan je kao "kralj ptica" ili nosilac plamena. Ipak, ovi su se termini koristili i za vrste roda Regulus, pa se pretpostavlja da porijeklo naziva potiče od vatrene ćube na glavi.[54][55][56] Nastala je i manja konfuzija zbog sličnosti starogrčke riječi za carića (βασιλεύς basileus, "car") i ćube (βασιλισκος basiliskos, "carić").[57]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ BirdLife International (2016). "Regulus ignicapilla". Crvena lista IUCN. Verzija 2019.2. Međunarodna unija za očuvanje prirode i prirodnih resursa. Pristupljeno 25. 1. 2020.
  2. ^ "Regulidae – kraljići". BioRaS. Pristupljeno 25. 1. 2020.
  3. ^ "Regulus regulus – kraljić". BioRaS. Pristupljeno 25. 1. 2020.
  4. ^ a b c d e f g h Snow, David; Perrins, Christopher M (1998). The Birds of the Western Palearctic concise edition (2 volumes). Oxford: Oxford University Press. str. 1346–1348. ISBN 978-0-19-850188-6.
  5. ^ a b c d e f g Baker, Kevin (1997). Warblers of Europe, Asia and North Africa (Helm Identification Guides). London: Helm. str. 383–384. ISBN 978-0-7136-3971-1.
  6. ^ Barthel, Peter H (2003). "Juvenile firecrests Regulus ignicapilla as a confusion risk with yellow-browed Phylloscopus inornatus and Pallas's warblers P. proregulus". Limicola (jezik: njemački). 17 (3): 139–151.
  7. ^ Monroe, Burt L. (1992). "The new DNA-DNA avian classification: What's it all about?". British Birds. 85 (2): 53–61.
  8. ^ Barker, F Keith; Barrowclough, George F; Groth, Jeff G (2002). "A phylogenetic hypothesis for passerine birds: taxonomic and biogeographic implications of an analysis of nuclear DNA sequence data" (PDF). Proceedings of the Royal Society of London B. 269 (1488): 295–308. doi:10.1098/rspb.2001.1883. PMC 1690884. PMID 11839199.
  9. ^ Spicer, Greg S; Dunipace, Leslie (2004). "Molecular phylogeny of songbirds (Passeriformes) inferred from mitochondrial 16S ribosomal RNA gene sequences" (PDF). Molecular Phylogenetics and Evolution. 30: 325–335. doi:10.1016/S1055-7903(03)00193-3. PMID 14715224.
  10. ^ Alström, Per; Ericson, Per G P; Olsson, Urban; Sundberg, Per (2006). "Phylogeny and classiccation of the avian superfamily Sylvioidea" (PDF). Molecular Phylogenetics and Evolution. 38: 381–397. doi:10.1016/j.ympev.2005.05.015. PMID 16054402.
  11. ^ a b Brookes, Ian (gl. ur.) (2006). The Chambers Dictionary (9. izd.). Edinburgh: Chambers. str. 223, 735, 1277. ISBN 978-0-550-10185-3.
  12. ^ Temminck, Coenraad Jacob (1820–1840). Manuel d'ornithologie, ou Tableau systematique des oiseaux qui se trouvent en Europe (jezik: francuski) (2. izd.). Paris: H Cousin & E d'Ocagne. str. 231.
  13. ^ Wood, Neville (1836). British song birds: being popular descriptions and anecdotes of the choristers of the groves. London: John W Parker. str. 143–145.
  14. ^ Crochet, P-A; Raty, L; De Smet, G; Anderson, B; Barthel, P H; Collinson, J M; Dubois, P J; Helbig, A J; Jiguet, F; Jirle, E; Knox, A G; Le Maréchal, P; Parkin, D T; Pons, J-M; Roselaar, C S; Svensson, L; van Loon, A J; Yésou, P (2010). AERC TAC's Taxonomic Recommendations July 2010 (PDF). Association of European Rarity Committees (AERC). str. 14.
  15. ^ a b Päckert, Martin; Martens, Jochen; Hofmeister, Tanja (2001). "Lautäußerungen der Sommergoldhähnchen von den Inseln Madeira und Mallorca (Regulus ignicapillus madeirensis, R. i. balearicus)". Journal für Ornithologie (jezik: njemački). 142 (1): 16–29.
  16. ^ Redkin, Y A (2001). "A new subspecies of Firecrest Regulus ignicapillus (Temminck, 1820) (Regulidae, Passeriformes) from the mountains of the Crimea". Ornitologia. 29: 98–102.
  17. ^ a b c d e f g Del Hoyo, Josep; Elliott, Andrew; Christie, David A; Martens, Jochen; Päckert, Martin (2006). Handbook of the Birds of the World: Old World Flycatchers to Old World Warblers v. 11 | Family Regulidae (Kinglets & Firecrests). Barcelona: Lynx Edicions. str. 330–349. ISBN 978-84-96553-06-4.
  18. ^ Sangster, George; Collinson, J Martin; Helbig, Andreas J; Knox, Alan G; Parkin, David T. (2005). "Taxonomic recommendations for British birds: third report". Ibis. 147: 821–826. doi:10.1111/j.1474-919X.2005.00483.x.
  19. ^ AERC Taxonomy Committee (2003). AERC TAC's Taxonomic Recommendations (PDF). Association of European Rarities Committees. str. 22.
  20. ^ James, Clements; Schulenberg, T S; Iliff, M J; Sullivan, B L; Wood, C L (2009). "The Clements checklist of birds of the world: Version 6.4". Cornell University Laboratory of Ornithology. Pristupljeno 30. 7. 2010.
  21. ^ Päckert, Martin; Martens, Jochen; Severinghaus, Lucia Liu (2008). "The Taiwan Firecrest (Regulus goodfellowi) belongs to the Goldcrest assemblage (Regulus regulus s. l.): evidence from mitochondrial DNA and the territorial song of the Regulidae" (PDF). Journal of Ornithology. 150 (1): 205–220. doi:10.1007/s10336-008-0335-5.
  22. ^ Päckert, Martin (2006). "Song dialects as diagnostic characters—acoustic differentiation of the Canary Island Goldcrest subspecies Regulus regulus teneriffae Seebohm 1883 and R. r. ellenthalerae Päckert et al. 2006 (Aves: Passeriformes: Regulidae)". Zootaxa. 1325: 99–115.
  23. ^ a b Boev, Zlatozar (1999). "Regulus bulgaricus sp. n. – the first fossil Kinglet. Aves: Sylviidae from the Late Pliocene of Varshets, Western Bulgaria" (PDF). Historia Naturalis Bulgarica. 10: 109–115.
  24. ^ Telleria, J L; Santos, T (1995). "Effects of forest fragmentation on a guild of wintering passerines: the role of habitat selection" (PDF). Biological Conservation. 71: 61–67. doi:10.1016/0006-3207(94)00021-H.
  25. ^ Palomino, David; Carrascal, Luis M (2006). "Urban influence on birds at a regional scale: A case study with the avifauna of northern Madrid province" (PDF). Landscape and Urban Planning. 77: 276–290. Arhivirano s originala (PDF), 7. 9. 2008. Pristupljeno 9. 6. 2019.
  26. ^ Witt, Klaus; Mitschke, Alexander; Luniak, Maciej (2005). "A comparison of common breeding bird populations in Hamburg, Berlin and Warsaw". Acta Ornithologica. 40 (2): 139–146. doi:10.3161/000164505775247737.
  27. ^ "BirdLife International Species factsheet: Regulus ignicapilla ". BirdLife International. Pristupljeno 4. 7. 2010.
  28. ^ Leisler, Bernd; Thaler, Ellen (1982). "Differences in morphology and foraging behaviour in the goldcrest Regulus regulus and firecrest R. ignicapillus" (PDF). Annales Zoologici Fennici. 19: 277–284.
  29. ^ Herrera, Carlos M (1979). "Ecological aspects of heterospecific flocks formation in a Mediterranean passerine bird community" (PDF). Oikos. 33 (1): 85–96. doi:10.2307/3544516. Arhivirano s originala (PDF), 20. 7. 2011. Pristupljeno 9. 6. 2019.
  30. ^ a b c d e f g h Simms, Eric (1985). British Warblers (New Naturalist Series). London: Collins. str. 370. ISBN 978-0-00-219810-3.
  31. ^ Jordano, Pedro (1987). "Frugivory, external morphology and digestive system in Mediterranean sylviid warblers Sylvia spp" (PDF). Ibis. 129: 175–189.
  32. ^ Becker, Peter H (1977). "Verhalten auf Lautäußerungen der Zwillingsart, interspezifische Territorialität und Habitatansprüche von Winter- und Sommergoldhähnchen (Regulus regulus, R. ignicapillus)". Journal fũr Ornithologie (jezik: njemački). 118 (3): 233–260. doi:10.1007/BF01643534.
  33. ^ a b Mawson, Geoff (2010). "Apparent nesting association of Northern Goshawks and Firecrests". British Birds. 103: 243–244.
  34. ^ Seebohm, Henry (1896). Coloured Figures of the Eggs of British Birds. Sheffield: Pawson and Brailsford. str. 209, plate 53.
  35. ^ a b c "Firecrest Regulus ignicapilla [Temminck, 1820]". BTOWeb BirdFacts. British Trust for Ornithology. Pristupljeno 17. 10. 2010.
  36. ^ Mullarney, Killian; Svensson, Lars; Zetterstrom, Dan; Grant, Peter J. (1999). Collins Bird Guide. London: Collins. str. 336. ISBN 978-0-00-219728-1.
  37. ^ Constantine, Mark; The Sound Approach (2006). The Sound Approach to Birding: A Guide to Understanding Bird Sound. Poole: The Sound Approach. str. 137. ISBN 90-810933-1-2.
  38. ^ Génsbøl, Benny (1987). Birds of Prey. London: Collins. str. 154–156. ISBN 978-0-00-219176-0.
  39. ^ Voous, Karel H; Cameron, Ad (1988). Owls of the Northern Hemisphere. London: Collins. str. 209–219. ISBN 978-0-00-219493-8.
  40. ^ Soler, Juan Josė; Møller, Anders Pape (1995). "A comparative analysis of the evolution of variation in appearance of eggs of European passerines in relation to brood parasitism" (PDF). Behavioral Ecology. 7 (1): 89–94. doi:10.1093/beheco/7.1.89.
  41. ^ Soler, Juan Josė; Møller, Anders Pape; Soler, Manuel (1999). "A comparative study of host selection in the European cuckoo Cuculus canorus" (PDF). Oecologia. 118: 265–276. doi:10.1007/s004420050727. Arhivirano s originala (PDF), 21. 9. 2010. Pristupljeno 9. 6. 2019.
  42. ^ Estany-Tigerström, David; Bas, Josep Maria; Pons, Pere (2010). "Does Argentine ant invasion affect prey availability for foliage-gleaning birds?" (PDF). Biological Invasions. 12: 827–839. doi:10.1007/s10530-009-9504-6.
  43. ^ Miriam, Rothschild; Clay, Theresa (1953). Fleas, Flukes and Cuckoos. A study of bird parasites (PDF). London: Collins. str. 113.
  44. ^ Schöne, Richard; Schmäschke, Ronald; Sachse, Margit. "interesting facts". federmilben. Star-Media GmbH.
  45. ^ Krivolutsky, Dmitri A; Lebedeva, Natalia V (2004). "Oribatid mites (Oribatei) in bird feathers: Passeriformes" (PDF). Acta Zoologica Lituanica. 14 (2): 19–38.
  46. ^ Pugh, G J F (1972). "the contamination of birds' feathers by fungi". Ibis. 114 (2): 172–177.
  47. ^ Macgillivray, William (1839). A History of British Birds, Indigenous and Migratory: Volume 2. Cantatores, songsters. London: Scott, Webster, and Geary. str. 417.
  48. ^ Fiedler, Wolfgang (2003) "Recent changes in migratory behaviour of birds: a compilation of field observations and ringing data" str. 21–29 uBerthold, Peter; Gwinner, Eberhard; Sonnenschein, Edith (2003). Avian migration. Heidelberg: Springer-Verlag. ISBN 978-3-540-43408-5.
  49. ^ Hustings, Fred (2002). "Broedende Vuurgoudhanen Regulus ignicapillus in Nederland: hoe het verder ging" (PDF). Limosa (jezik: holandski). 75: 85–90. Arhivirano s originala (PDF), 18. 7. 2011. Pristupljeno 9. 6. 2019.
  50. ^ Eeva, Tapio; Koivunen, Vesa; Hakkarainen, Harri (2002). "Population densities of forest birds in a heavy metal pollution gradient" (PDF). Avian Science. 2: 1–10.
  51. ^ "Regulus ignicapilla". BirdLife International. 2012.1. 2012. 160032428. Pristupljeno 16. 12. 2013.
  52. ^ Aristotel, Povijest životinja, 9.11.
  53. ^ Plinije, Prirodna povijest, 10.74
  54. ^ Cook, Arthur Bernard (1914). Zeus: A Study in Ancient Religion. Cambridge: Cambridge University Press. str. 52.
  55. ^ Suolahti, Viktor Hugo (1909). Die deutschen Vogelnamen: eine wortgeschichtliche Untersuchung (jezik: njemački). Strassbourg: Karl J Trbner. str. 80–85.
  56. ^ Cocker, Mark; Mabey, Richard (2005). Birds Britannica. London: Chatto & Windus. str. 232. ISBN 978-0-7011-6907-7.
  57. ^ Arnott, William Geoffrey (2007). Birds in the ancient world from A to Z. Abingdon: Routledge. str. 35. ISBN 978-0-415-23851-9.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]