Velež (planina)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Velež
City of Mostar.jpg
Velež iznad Mostara
Najviša tačka
Visina 1.969 m
Koordinate 43°20′00″N 18°00′38″E / 43.33333°N 18.01056°E / 43.33333; 18.01056Koordinate: 43°20′00″N 18°00′38″E / 43.33333°N 18.01056°E / 43.33333; 18.01056
Geografija
State/Province Hercegovina
Lanac Dinaridi
Geologija
Starost stijena Mezozoik
Vrsta planine Alpska
Penjanje
Normalna ruta Pješačenje, makadamski put

Velež (grč. Chelmos oros, lat. Mons Vecenicus) jest krečnjačka planina u Hercegovini. Smještena je istočno od Mostara. Pruža se smjerom sjeverozapad-jugoistok s grebenom dužine 13 km. Najviši je vrh Botin (1.969 m), a ostali su vrhovi Teleća lastva (1.905 m), Brasina (ili Guvnine) (1.897 m) i Vlačuge (1.754 m). Ime je dobila po slavenskom bogu Velesu.[1]

Položaj[uredi | uredi izvor]

Zapadnim podnožjem planine teče Neretva kroz Bijelo polje. Zapadno se prostire mostarska kotlina, a na jugozapadu je Bišće polje, kuda jednim dijelom protječe Buna, lijeva pritoka Neretve. Bišće polje lokalni je naziv za spomenutu kotlinu, dok se na različitim kartama također koristi i naziv Mostarsko polje. U jugoistočnom smjeru na Velež se nastavlja planina Sniježnica. Istočno i sjeveroistočno od masiva smješteno je Nevesinjsko polje, a na sjeveru prijevoj Rujište (1.050 m) dijeli Velež od Prenja.

Južnom stranom Velež prelazi u plato koji se naziva Podveležje. Upravo zbog tog predgorja / visoravni glavno bilo planine nije vidljivo iz mostarske kotline. Visoravan Podveležja proteže se duž cijele prisojne strane planine na nadmorskoj visini 500–1.200 m. To je izrazito kraško područje, gotovo neobradivo i slabo naseljeno. Više od 90% područja zauzimaju pašnjaci, pa se zbog toga i većina stanovništva bavila stočarstvom. Vode ima vrlo malo; većinom se skuplja u jamama iznad gornje šumske granice nakon topljenja snijega. Izvori su tek u podnožju, a najveći je i najpoznatiji vrelo Bune u Blagaju.

Sjeveroistočna, nevesinjska strana planine izrazito je strma s okomitim liticama. Na toj strani ima i tragova glacijacije (manje jezero), kao i mnoštvo podzemnih kraških oblika (pećine i jame).[1]

Na Veležu raste nekoliko endemskih vrsta (npr., Pulsatilla velezensis i Edraianthus murbeckii).

Za Velež je vezano i ime srednjovjekovne bosanske župe Večenike. Sjeveroistočna granica ove župe bila je upravo Velež. Na padinama planine i području Podveležja postoje brojni tumuli, kameni krugovi, nekropole stećaka, tzv. grčki bunarevi, što svjedoči o dugom kontinuitetu prisutnosti ljudi u blizini ove planine.

Alpinizam[uredi | uredi izvor]

Alpinizam na Veležu ima višedecenijsku tradiciju započetu sredinom 20. stoljeća i prekinutu početkom rata u Bosni i Hercegovini. Sjeverna stijena Veleža, s barijerom dužom od 10 km, idealna je za ljubitelje alpinizma i jedna je od najprepoznatljivijih i najvećih u jugoistočnoj Evropi. Planinarsko društvo "Treskavica" iz Sarajeva, općina Nevesinje, Ministarstvo trgovine i turizma Republike Srpske i Turistička organizacija Republike Srpske, u saradnji s glavnim partnerom "MarketMakersom" (Ambasada Švicarske), od 2017. realiziraju projekt "Srce Veleža", čiji je cilj da se Velež vrati u fokus alpinističke zajednice, što bi bila osnova za dugoročni razvoj održivog turizma u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.[2]

Legende[uredi | uredi izvor]

Kod stanovnika Podveležja Velež ima mitski status i za nju su vezane brojne legende, od toga da se u samoj planini krije sedam (u drugoj verziji: 77) vrela, koje samo posebna družina može pronaći, da se u korini (magla koja se često proteže vršnim grebenom planine) kriju vile[3], pa do toga da se u jednoj pećini na Veleži leže bura (u Podveležju se bura naziva i veleštak), ali se taji u kojoj. Na Veleži postoji i kultna šuma Tisovac.

Rod[uredi | uredi izvor]

Iako je riječ Velež naizgled muškog roda, deklinira se kao imenica ženskog roda i-vrste (Vȅlēž – Velèži – Velèži). Kad se upotrijebi u muškom rodu, odnosi se na FK Velež.[4]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Tvrtko Kanaet, Podveležje i Podvelešci, Naučno društvo SR BiH, Djela knjige VI, odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, knjiga 3, Sarajevo, 1955.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b "Velež – Dinarsko gorje".
  2. ^ "Hercegovački biser bogatiji za feratu: Planina Velež postaje svjetska alpinistička destinacija". Visit BiH. Pristupljeno 9. 2. 2019.
  3. ^ "Prisluškivanje vila u Podveležju". Centar za kulturno naslijeđe Mostar. 24. 2. 2013.[mrtav link]
  4. ^ Asim Peco (septembar 2001). "Rod i promjena planine Velež". Most. Arhivirano s originala, 7. 6. 2014.