Velika istočna kriza
| Velika istočna kriza | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Dio Istočnog pitanja | |||||||||
 Srpske snage u sukobu s osmanskim čerkeškim jedinicama tokom ratova 1876–1878. | |||||||||
| |||||||||
Velika istočna kriza bila je politička, vojna i diplomatska kriza koja je od 1875. do 1878. zahvatila evropske oblasti Osmanskog Carstva i širi Balkan te predstavljala jednu od najvažnijih faza Istočnog pitanja. Započela je ustankom protiv osmanske vlasti u Hercegovini u ljeto 1875, koji se proširio i na dijelove Bosne, a zatim prerasla u niz međusobno povezanih ustanaka, ratova i diplomatskih intervencija evropskih velikih sila. Tokom krize izbili su Aprilski ustanak u bugarskim oblastima, ratovi Srbije i Crne Gore s Osmanskim Carstvom te Rusko-osmanski rat 1877-1878.[1][2]
Kriza je izbila u širem kontekstu slabljenja osmanskog položaja na Balkanu, neriješenih društvenih i agrarnih pitanja, razvoja nacionalnih pokreta, suparništva velikih sila i finansijskih teškoća Osmanskog Carstva. U Bosni i Hercegovini britanski diplomatski izvori koje analizira Miloš Ković neposredne uzroke ustanka prvenstveno povezuju s agrarnim nezadovoljstvom i načinom ubiranja desetine. Uloga susjednih država i drugih vanjskih aktera u izbijanju i razvoju ustanka različito je ocjenjivana.[2]
Niz diplomatskih pokušaja, među kojima su bili Andrašijeva nota, Berlinski memorandum, Carigradska konferencija i Londonski protokol, nije doveo do sporazuma kojim bi kriza bila okončana. Nakon osmanskog odbijanja Londonskog protokola Rusija je u aprilu 1877. objavila rat Osmanskom Carstvu. Ruska pobjeda dovela je do Sanstefanskog mira u martu 1878, ali su njegova rješenja ubrzo podvrgnuta međunarodnoj reviziji zbog protivljenja drugih velikih sila povećanju ruskog utjecaja.[3][4]
Diplomatska faza krize završena je Berlinskim kongresom i Berlinskim sporazumom od 13. jula 1878. Sporazumom je međunarodno priznata nezavisnost Srbije, Crne Gore i Rumunije, uspostavljena autonomna Kneževina Bugarska, a Istočna Rumelija uređena kao autonomna osmanska provincija. Rusija je zadržala dio teritorijalnih dobitaka na Kavkazu, dok je Austro-Ugarska dobila pravo da okupira i administrira Bosnu i Hercegovinu. Provođenje te odluke u Bosni i Hercegovini izazvalo je oružani otpor i novu vojnu kampanju tokom ljeta 1878.[5]
Velika istočna kriza izazvala je i masovna raseljavanja stanovništva te snažnu međunarodnu političku i humanitarnu mobilizaciju. Izvještaji o nasilju nad civilima, naročito tokom gušenja bugarskog ustanka i Rusko-osmanskog rata, snažno su odjeknuli u evropskoj javnosti, a tokom krize proširilo se i djelovanje ranog međunarodnog humanitarnog pokreta.[6][7]
Pozadina
[uredi | uredi izvor]Istočno pitanje i interesi velikih sila
[uredi | uredi izvor]Velika istočna kriza razvila se u okviru Istočnog pitanja, dugotrajnog međunarodnog problema povezanog sa slabljenjem osmanske moći i suparništvom evropskih sila oko političke budućnosti teritorija Osmanskog Carstva. Tokom 19. stoljeća osmanski teritorijalni gubici, stvaranje autonomnih i nezavisnih balkanskih političkih jedinica te sve veće uključivanje evropskih sila učinili su položaj osmanskih provincija na Balkanu jednim od važnih pitanja evropske diplomatije.[1]
Rusko Carstvo nastojalo je sačuvati i proširiti politički utjecaj na Balkanu i među pravoslavnim stanovništvom Osmanskog Carstva. Austro-Ugarska je posebnu pažnju posvećivala susjednoj Bosni i Hercegovini. Britanska politika povezivala je očuvanje osmanskog teritorijalnog integriteta s evropskom ravnotežom snaga i ograničavanjem ruskog širenja. Njemačko Carstvo pod Ottom von Bismarckom nastojalo je održati saradnju Rusije i Austro-Ugarske, pa je ustanak u Bosni i Hercegovini ubrzo dobio širi međunarodni značaj.[1]
Interesi velikih sila mijenjali su se tokom krize. Prema historičaru Stevenu Belleru, austrougarski ministar vanjskih poslova Gyula Andrássy zalagao se 1878. za okupaciju Bosne i Hercegovine umjesto neposredne aneksije i zbog unutrašnje dualističke ravnoteže Monarhije, koju bi uključivanje dodatnog slavenskog stanovništva moglo dodatno opteretiti.[8]
Političke i društvene prilike u Osmanskom Carstvu
[uredi | uredi izvor]Osmanska država je od 1839. provodila niz reformi poznatih kao Tanzimat. Njima su centralne vlasti nastojale reorganizirati upravu, vojsku, pravni poredak i poreski sistem te ojačati djelovanje države u provincijama. Reformski proces trajao je nekoliko decenija i nije se jednako provodio u svim dijelovima Carstva.[9]
Na Balkanu su istovremeno jačali nacionalni pokreti i politički utjecaj postojećih autonomnih kneževina. Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora održavale su različite političke i društvene veze sa stanovništvom susjednih osmanskih oblasti. Događaje u Bosni i Hercegovini pomno su pratili i Austro-Ugarska, Rusija te politički krugovi izvan Osmanskog Carstva.[2]
U Bosanskom vilajetu posebno je važno bilo agrarno pitanje. Odnosi između zemljoposjednika i zavisnog seljaštva, poreska opterećenja i način ubiranja desetine stvarali su dugotrajno nezadovoljstvo među dijelom kršćanskog seoskog stanovništva. Ković, analizirajući britanske diplomatske izvore i stariju historiografiju, navodi da su britanski izvori neposredni uzrok ustanka u Hercegovini 1875. prvenstveno vidjeli u agrarnom nezadovoljstvu, naročito u načinu prikupljanja desetine.[2]
Uloga vanjskih aktera ostala je predmet različitih tumačenja. Savremenici i kasniji historičari nisu jednako ocjenjivali ulogu Srbije, Crne Gore, Rusije, Austro-Ugarske i panslavističkih organizacija u pripremi i razvoju ustanka.[2]
Finansijska kriza Osmanskog Carstva
[uredi | uredi izvor]Finansijski položaj Osmanskog Carstva pogoršavao se tokom decenija koje su prethodile Velikoj istočnoj krizi. Porta je prvi veliki strani zajam uzela tokom Krimskog rata 1854, nakon čega je zaduživanje na evropskim finansijskim tržištima postalo sve značajniji izvor državnog finansiranja.[10]
Akumulacija novih zajmova tokom narednih decenija sve je više opterećivala državne finansije. Međunarodni finansijski poremećaji nakon 1873, smanjenje prihoda i unutrašnji problemi dodatno su otežali servisiranje javnog duga. U oktobru 1875. osmanska vlada prepolovila je isplate na javni dug, a tokom 1876. potpuno ih je obustavila.[11][12]
Finansijska kriza povećala je pritisak na državnu upravu, ali se izbijanje balkanskih ustanaka ne može objasniti samo finansijskim teškoćama. Njihovi neposredni uzroci zavisili su od lokalnih društvenih, političkih i agrarnih prilika.[2]
Problem osmanskog javnog duga nastavljen je i nakon završetka Velike istočne krize. Godine 1881. osnovana je Uprava osmanskog javnog duga, kojoj je povjereno prikupljanje dijela državnih prihoda radi servisiranja obaveza prema stranim povjeriocima.[10]
Tok krize
[uredi | uredi izvor]Ustanak u Bosni i Hercegovini 1875.
[uredi | uredi izvor]Velika istočna kriza započela je ustankom protiv osmanske vlasti koji je u ljeto 1875. izbio u istočnoj Hercegovini, a zatim se proširio i na dijelove Bosne. Britanski diplomatski izvori početkom jula već su bilježili nemire. Nastavak sukoba tokom ljeta pokazao je da ih osmanske vlasti neće brzo lokalizirati i ugušiti.[2][13]
Uzroci ustanka bili su višestruki. Britanski diplomatski i novinski izvori koje analizira Ković neposredni uzrok pobune prvenstveno su nalazili u agrarnom nezadovoljstvu i načinu ubiranja desetine, dok su značaj vanjskog utjecaja Srbije, Crne Gore, Rusije i Austro-Ugarske različito ocjenjivali.[2]
Ustanak je ubrzo proizveo posljedice izvan osmanske teritorije. Izbjeglice su prelazile u susjednu Austro-Ugarsku i Crnu Goru, a vijesti o sukobima podsticale su političku i javnu mobilizaciju među južnoslavenskim stanovništvom izvan Bosne i Hercegovine. Produženje borbi i sve aktivnije uključivanje evropskih sila postepeno su pretvarali lokalni ustanak u međunarodnu krizu.[13]
Internacionalizacija krize i Andrašijeva nota
[uredi | uredi izvor]Produženje ustanka tokom druge polovine 1875. pretvorilo je događaje u Bosni i Hercegovini u pitanje evropske diplomatije. Austro-Ugarska je zbog neposredne granice, priliva izbjeglica i političkog odjeka unutar Monarhije imala poseban interes za smirivanje krize. Rusija i Njemačka nastojale su djelovati u okviru tadašnje saradnje triju careva.
Krajem decembra 1875. austrougarski ministar vanjskih poslova Gyula Andrássy pripremio je diplomatski prijedlog poznat kao Andrašijeva nota. Prijedlog je usaglašen s Rusijom i Njemačkom i sadržavao je reformske mjere kojima se pokušavalo pacificirati Bosnu i Hercegovinu bez neposredne promjene njenog međunarodnopravnog položaja.[14]
Osmanska vlada načelno je prihvatila reformski program, ali on nije doveo do prestanka pobune. Prema kasnijem zajedničkom memorandumu triju carskih sila, ustanici i izbjeglice nisu vjerovali da će ranije obećane reforme biti provedene bez djelotvornih evropskih garancija. Porta je, s druge strane, tvrdila da ozbiljnije reforme nije moguće provoditi dok traje oružani ustanak.[3]
Bugarski ustanak i politička kriza 1876.
[uredi | uredi izvor]Dok je ustanak u Bosni i Hercegovini trajao, kriza se u proljeće 1876. proširila na bugarske oblasti Osmanskog Carstva. Krajem aprila revolucionarne grupe pokrenule su Aprilski ustanak protiv osmanske vlasti.[15]
Osmanske vlasti ugušile su ustanak regularnim i neregularnim snagama. Među pripadnicima neregularnih jedinica bilo je i muslimanskih izbjeglica s Kavkaza, uključujući Čerkeze.[16] Tokom gušenja pobune počinjeni su masakri nad kršćanskim civilima, a događaji u Bataku dobili su posebno mjesto u evropskom javnom diskursu o nasilju u bugarskim oblastima.[15]
Izvještaji Eugenea Schuylera, novinskog dopisnika Januariusa MacGahana i drugih posmatrača doprinijeli su snažnoj javnoj reakciji u Ujedinjenom Kraljevstvu. Liberalni političar William Ewart Gladstone uključio se u kampanju pamfletom Bulgarian Horrors and the Question of the East.[6]
Kriza je zahvatila i osmanski politički vrh. Sultan Abdulaziz svrgnut je 30. maja 1876, a naslijedio ga je Murat V.[17] Nakon njegove kratke vladavine, završene 31. augusta, na prijestolje je stupio Abdulhamid II.[7]
Berlinski memorandum
[uredi | uredi izvor]Neuspjeh Andrašijeve note, nastavak borbi u Bosni i Hercegovini i dodatno zaoštravanje krize naveli su Austro-Ugarsku, Njemačku i Rusiju na novu diplomatsku inicijativu. Njihovi predstavnici u maju 1876. usaglasili su Berlinski memorandum.[3]
Memorandum je predlagao dvomjesečnu obustavu neprijateljstava u Bosni i Hercegovini i neposredne pregovore između Porte i predstavnika ustanika. Među predloženim mjerama bili su pomoć pri obnovi kuća i vjerskih objekata povratnika, uključivanje mješovite lokalne komisije u provođenje reformi, privremeno ograničavanje rasporeda osmanskih trupa, zadržavanje oružja kod kršćana i muslimana te konzularni nadzor nad provođenjem reformi i povratkom izbjeglica.[3]
Tri carske sile ostavile su otvorenom mogućnost daljnjeg zajedničkog djelovanja ako primirje i reforme ne uspiju. Britanska vlada odbila je pristupiti memorandumu. Ministar vanjskih poslova lord Derby smatrao je da bi predloženo primirje moglo omogućiti ustanicima da ojačaju položaje, a London se protivio i predviđenoj ulozi stranih konzula u nadzoru reformi.[3]
Ratovi Srbije i Crne Gore s Osmanskim Carstvom
[uredi | uredi izvor]Kriza je krajem juna 1876. prešla iz faze ustanaka i diplomatskog pritiska u otvoreni međudržavni rat. Kneževina Srbija objavila je rat Osmanskom Carstvu 30. juna, a Kneževina Crna Gora pridružila joj se 2. jula.[14]
Srbija i Crna Gora nisu u rat ušle iz jednakog položaja, niti su njihove kampanje imale isti tok. Srpske snage tokom 1876. nisu uspjele ostvariti očekivane rezultate i našle su se u teškom vojnom položaju. U njihovim redovima djelovali su i dobrovoljci iz Rusije, dok su ruski panslavistički krugovi prikupljali novac i drugu pomoć za balkanske saveznike.[1][6]
Ulazak Srbije i Crne Gore u rat dodatno je proširio krizu. Položaj balkanskih kneževina, mogućnost ruske intervencije i budućnost osmanskih evropskih provincija postali su neposredna pitanja evropske diplomatije i ravnoteže snaga.[1]
Diplomatski pokušaji rješavanja krize 1876-1877.
[uredi | uredi izvor]Carigradska konferencija
[uredi | uredi izvor]Nakon prekida većih borbi između Osmanskog Carstva i Srbije tokom jeseni 1876. evropske sile ponovo su pokušale postići diplomatsko rješenje. Predstavnici Austro-Ugarske, Francuske, Njemačke, Italije, Rusije i Ujedinjenog Kraljevstva okupili su se u Carigradu i održavali pripremne sastanke radi usaglašavanja zajedničkog programa.[18]
Prva plenarna sjednica Carigradske konferencije održana je 23. decembra 1876. Među vodećim evropskim predstavnicima bili su ruski ambasador Nikolaj Ignjatjev i britanski izaslanik lord Salisbury, a Osmansko Carstvo predstavljali su Safvet-paša i Edhem-paša.[18]
Istog dana proglašen je prvi osmanski ustav, Kanun-ı Esasi. Osmanska vlada kasnije se pozivala na vlastiti ustavni i reformski poredak kao argument protiv uspostavljanja posebnih režima međunarodnog nadzora u pojedinim provincijama.[9][18]
Prijedlozi velikih sila obuhvatali su posebna rješenja za Srbiju i Crnu Goru te širok reformski program za Bosnu, Hercegovinu i bugarske oblasti. Predviđeni su generalni guverneri imenovani uz saglasnost sila, izabrani lokalni organi, promjene u poreskom sistemu i sudstvu, vjerske slobode i sigurnosne reforme.[19]
Za Bosnu i Hercegovinu program je posebno predviđao mjere u vezi s agrarnim odnosima, povratkom izbjeglica, lokalnim prihodima i zabranom neregularnih vojnih jedinica. Provođenje reformi trebalo je pratiti putem međunarodnih kontrolnih komisija.[19]
Porta je odbila završni zajednički prijedlog velikih sila, a konferencija je 20. januara 1877. završila bez sporazuma.[19]
Londonski protokol
[uredi | uredi izvor]Nakon neuspjeha Carigradske konferencije diplomatski pregovori nastavljeni su tokom februara i marta 1877. Posljednji zajednički pokušaj velikih sila da spriječe izbijanje novog rata bio je Londonski protokol, koji su 31. marta potpisali predstavnici Austro-Ugarske, Francuske, Njemačke, Italije, Rusije i Ujedinjenog Kraljevstva.[20]
Protokol je konstatirao da je mir između Porte i Srbije već zaključen, dok je u odnosima s Crnom Gorom još trebalo postići dogovor o granici i plovidbi Bojanom. Od Osmanskog Carstva traženo je da smanji snage na mirnodopski nivo i bez daljnjeg odlaganja počne provoditi reforme razmatrane na Carigradskoj konferenciji.[20]
Britanska vlada potpisala je protokol uz posebnu izjavu prema kojoj bi on postao ništavan ako ne dovede do uzajamnog razoružavanja Rusije i Osmanskog Carstva i očuvanja mira. Ruska strana povezivala je vlastitu demobilizaciju s mirom s Crnom Gorom i ozbiljnim provođenjem osmanskih reformi.[20]
Osmanska vlada odbila je protokol 9. aprila. Safvet-paša osporio je pravo sila da bez učešća Porte donose odluke o unutrašnjim poslovima Carstva i pozvao se na osmanski ustav, državni suverenitet i odredbe Pariškog mira iz 1856. o neintervenciji.[20]
Rusija je 24. aprila 1877. objavila rat Osmanskom Carstvu. Ruska vlada odluku je obrazlagala neuspjehom prethodnih diplomatskih pokušaja i neprovođenjem reformi. Britanska vlada osporavala je tvrdnju da su time iscrpljene mogućnosti diplomatskog rješenja.[3]
Rusko-osmanski rat 1877-1878.
[uredi | uredi izvor]Glavne operacije Rusko-osmanskog rata vođene su na Balkanu i Kavkazu. Na balkanskom ratištu ruska vojska prošla je preko Rumunije i Dunava te u početnoj fazi brzo napredovala u sjevernoj Bugarskoj.[21]
Rusko napredovanje usporeno je kod Plevne, gdje su osmanske snage pod Osman-pašom pružile višemjesečni otpor. Teške borbe vodile su se i za Šipski prijevoj, čije je zadržavanje bilo važno za ruske komunikacije preko Balkanskog gorja.[21][22]
Nakon pada Plevne ruske snage ponovo su preuzele inicijativu. Tokom zime 1877–1878. prešle su Balkansko gorje i nastavile napredovanje prema Jedrenu i Carigradu.[23] Na kavkaskom frontu ruska vojska također je ostvarila teritorijalne dobitke, uključujući zauzimanje Karsa.
Početkom 1878. osmanski vojni položaj znatno se pogoršao. Porta je zatražila prekid neprijateljstava, a pregovori su doveli do preliminarnog mira u San Stefanu.
Sanstefanski mir
[uredi | uredi izvor]Rusija i Osmansko Carstvo zaključili su 3. marta 1878. u San Stefanu, nedaleko od Carigrada, preliminarni mirovni sporazum kojim je okončan njihov rat.[4]
Sporazum je priznao nezavisnost Crne Gore, Srbije i Rumunije te predvidio teritorijalna proširenja Srbije i Crne Gore. Za Bugarsku je predviđeno stvaranje velike autonomne tributne kneževine pod formalnim suverenitetom sultana, s kršćanskom vladom i vlastitom milicijom.[4]
Bugarskog kneza trebalo je izabrati stanovništvo uz potvrdu Porte i saglasnost velikih sila. Organiziranje nove uprave povjereno je ruskom carskom komesaru, a ruske trupe trebale su privremeno ostati u kneževini tokom uspostavljanja nove uprave i milicije.[4]
Sporazum je sadržavao i posebne odredbe o Bosni i Hercegovini. Članom 14. predviđeno je neposredno provođenje reformskog programa Carigradske konferencije, uz dodatno međudržavno usaglašavanje pojedinih odredbi. Zaostali porezi nisu trebali biti naplaćivani, a dio tekućih prihoda bio je namijenjen pomoći izbjeglicama i drugim žrtvama sukoba te lokalnim potrebama.[4]
Rusiji je trebala biti vraćena južna Besarabija, dok je Rumuniji namijenjena teritorija u Dobrudži. Na Kavkazu su među teritorijama predviđenim za Rusiju bili Kars, Ardahan i Batum.[4]
Sanstefansko rješenje nije prihvaćeno kao konačni evropski poredak. Britanska vlada osporavala je veličinu predviđene Bugarske, rusku ulogu u njenom uređenju i šire povećanje ruskog utjecaja. Također je tvrdila da se međunarodni ugovorni poredak iz 1856. i 1871. ne može trajno mijenjati samo bilateralnim rusko-osmanskim sporazumom.[24] Ruska vlada osporavala je dio britanskih tumačenja svojih namjera i karaktera predviđenog bugarskog uređenja.[24]
Protivljenje Velike Britanije i Austro-Ugarske, zajedno s drugim neslaganjima među silama, dovelo je do sazivanja međunarodnog kongresa radi revizije sanstefanskih rješenja.
Berlinski kongres
[uredi | uredi izvor]Predstavnici velikih sila sastali su se u Berlinu u junu i julu 1878. radi revizije Sanstefanskog sporazuma. Kongres je omogućio kolektivno preuređenje prethodnog rusko-osmanskog sporazuma u skladu s odnosima i interesima evropskih velikih sila.[25]
Kongres je izmijenio ključna teritorijalna rješenja iz San Stefana. Sanstefanski projekt velike bugarske kneževine znatno je sužen. Sjeverno od Balkanskog gorja i u Sofijskoj oblasti uspostavljena je autonomna Kneževina Bugarska, dok je južno od planinskog lanca osnovana Istočna Rumelija s administrativnom autonomijom unutar Osmanskog Carstva.[5]
Berlinski sporazum međunarodno je priznao nezavisnost Crne Gore, Srbije i Rumunije, uz teritorijalne promjene i obaveze u pogledu vjerske ravnopravnosti. Rusija je zadržala Kars, Ardahan i Batum, dok su neka druga područja koja su joj bila dodijeljena Sanstefanskim mirom vraćena Osmanskom Carstvu.[5]
Za Bosnu i Hercegovinu presudan je bio član 25. Berlinskog sporazuma. Njime je Austro-Ugarskoj dato pravo da zemlju okupira i administrira. Osmanska uprava ostala je u Novopazarskom sandžaku, dok je Austro-Ugarska dobila pravo držanja garnizona i izgradnje vojnih i trgovačkih puteva u tom području.[5]
Berlinski sporazum nije predstavljao formalnu aneksiju Bosne i Hercegovine. Zemlja je do austrougarske aneksije 1908. de jure ostala dio Osmanskog Carstva, iako je nakon 1878. njome upravljala Austro-Ugarska.[26]
Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine
[uredi | uredi izvor]Odluka Berlinskog kongresa o okupaciji Bosne i Hercegovine nije provedena jednostavnom predajom vlasti. U Sarajevu je tokom jula jačao pokret za oružani otpor, a autoritet osmanske pokrajinske vlasti postepeno se urušavao.[27]
Prema Bekiru Sitkiju Baykalu, osmanska centralna vlast nije službeno pozvala na oružani otpor okupaciji. U osmanskim arhivskim dokumentima koje je analizirao Porta je početkom jula bosanskim vlastima naložila da bez nove odluke centralne vlade ne reagiraju oružjem na eventualni austrougarski napad.[27] Baykal također navodi da u pregledanoj arhivskoj građi nije pronašao dokument koji bi dokazao pretpostavku o tajnoj podršci Porte organiziranom otporu.
Dana 27. jula predstavnici pokreta u Sarajevu zatražili su povlačenje osmanskih pokrajinskih činovnika. Prema Hajrudinu Ćuriću, narednog dana proglašena je Narodna vlada. Hafiz-paša zadržan je kao civilni poglavar protiv svoje volje, dok su Smail-beg Selmanović i Muhamed Hadžijamaković dobili vodeće vojne dužnosti.[28]
Nova vlast pokušavala je koordinirati odbranu i slala je komandante i jedinice prema drugim područjima, ali nije uspjela uspostaviti jedinstven operativni sistem za cijelu zemlju.[29]
Austrougarske snage prešle su granicu 29. jula i tokom narednih sedmica naišle na organiziran otpor u više dijelova Bosne i Hercegovine. Prema Bojićevoj rekonstrukciji, muslimansko stanovništvo činilo je glavninu organiziranih oružanih snaga otpora, dok su u političkim strukturama pokreta i pojedinim vojnim formacijama učestvovali i pripadnici drugih konfesionalnih zajednica.[29]
Narodna vlada prestala je djelovati neposredno prije pada Sarajeva. Bojić i Ćurić razlikuju se u pojedinostima hronologije njenog prestanka, ali oba prikaza smještaju njen kraj u dane neposredno prije austrougarskog napada na grad. Austrougarske snage zauzele su Sarajevo 19. augusta nakon teških borbi.[28][29]
Pad Sarajeva nije odmah okončao oružani otpor. Borbe su se u pojedinim dijelovima Bosne i Hercegovine nastavile tokom narednih sedmica, dok su austrougarske snage postepeno uspostavljale kontrolu nad zemljom.[30]
Međunarodno javno mnijenje i humanitarni odjek
[uredi | uredi izvor]Velika istočna kriza imala je značajan odjek izvan diplomatskih krugova i neposredno zahvaćenih područja Balkana. Historičar Adrian Ruprecht zbog intenziteta političke i humanitarne mobilizacije u Britaniji, Švicarskoj, Rusiji i Indiji krizu opisuje kao „globalni humanitarni trenutak“ u razvoju modernog transnacionalnog humanitarizma.[6]
Štampa i javne kampanje
[uredi | uredi izvor]Međunarodni interes za krizu rastao je već tokom ustanka u Bosni i Hercegovini, ali je posebno snažnu reakciju izazvalo gušenje Aprilskog ustanka u bugarskim oblastima. Izvještaji novinskih dopisnika, misionara i diplomata opisivali su ubistva civila i uništavanje naselja, a među najutjecajnijim bili su izvještaji Eugenea Schuylera i Januariusa MacGahana.[6]
U Ujedinjenom Kraljevstvu vijesti o nasilju u bugarskim oblastima izazvale su veliku javnu i političku kampanju. William Ewart Gladstone oštro je kritizirao osmansku politiku i dotadašnji britanski odnos prema Porti, a Istočno pitanje postalo je i predmet šireg britanskog stranačkog sukoba.[6]
Humanitarni i politički diskurs nije bio usmjeren isključivo na kršćanske žrtve. Tokom Rusko-osmanskog rata britanska štampa izvještavala je i o nasilju nad muslimanskim stanovništvom, dok su u Britaniji djelovale organizacije koje su prikupljale pomoć za osmanske ranjenike i druge žrtve rata.[6]
Humanitarne organizacije i pomoć
[uredi | uredi izvor]Kriza se odvijala tokom ranog razvoja međunarodnog pokreta Crvenog križa. U zimu 1875–1876. Međunarodni komitet Crvenog križa poslao je tri delegata u Crnu Goru radi pomoći ranjenicima, podrške stvaranju lokalnog društva za pomoć i širenja načela Ženevske konvencije iz 1864. Camille Meyre tu misiju opisuje kao prvu terensku misiju Međunarodnog komiteta Crvenog križa.[31]
Tokom ratova 1876–1878. humanitarne organizacije i nacionalna društva prikupljali su sanitetski materijal, medicinsko osoblje i novčanu pomoć za ranjenike i izbjeglice. Humanitarna pomoć pritom se često preplitala s političkom, vjerskom i nacionalnom solidarnošću prema pojedinim stranama u sukobima.[6]
Transnacionalna mobilizacija
[uredi | uredi izvor]Kriza je izazvala snažnu mobilizaciju u Ruskom Carstvu. Panslavistička društva, crkvene i građanske organizacije prikupljali su sredstva za balkanske ustanike i države, organizirali pomoć i podržavali odlazak dobrovoljaca.[6]
Odjek događaja proširio se i izvan Evrope. U Britanskoj Indiji muslimanske organizacije, uglednici i lokalne zajednice organizirali su skupove i prikupljali sredstva za pomoć Osmanskom Carstvu i njegovom stanovništvu. Ruprecht te različite kampanje smješta u širi proces internacionalizacije humanitarnog djelovanja tokom krize.[6]
Posljedice
[uredi | uredi izvor]Teritorijalno i političko preuređenje Balkana
[uredi | uredi izvor]Velika istočna kriza dovela je do velikih promjena političke karte Balkana. Berlinskim sporazumom međunarodno je priznata nezavisnost Crne Gore, Srbije i Rumunije, uz teritorijalna proširenja i izmjene njihovih granica.[5]
Rješenje bugarskog pitanja znatno se razlikovalo od onoga predviđenog Sanstefanskim mirom. Uspostavljena je autonomna Kneževina Bugarska, dok je južno od Balkanskog gorja osnovana Istočna Rumelija kao autonomna provincija Osmanskog Carstva. Makedonija i druge oblasti koje su prema Sanstefanskom sporazumu trebale ući u veliku bugarsku kneževinu ostale su pod neposrednijom osmanskom upravom.[5]
Rumunija je priznanje nezavisnosti dobila uz teritorijalnu razmjenu. Rusiji je vraćen dio južne Besarabije, dok je Rumunija dobila Sjevernu Dobrudžu i područje dunavske delte. Na Kavkazu je Rusija zadržala Kars, Ardahan i Batum.[5]
Berlinski sporazum ograničio je dio ruskih dobitaka iz San Stefana, ali nije obnovio stanje prije rata. Osmansko Carstvo izgubilo je znatan dio svojih evropskih teritorija i stanovništva, dok su Srbija, Crna Gora i Rumunija dobile međunarodno priznatu nezavisnost, a Bugarska vlastite autonomne političke institucije.[5][7]
Bosna i Hercegovina
[uredi | uredi izvor]Bosna i Hercegovina dobila je položaj različit od ostalih osmanskih teritorija obuhvaćenih Berlinskim sporazumom. Članom 25. Austro-Ugarskoj je dato pravo da zemlju okupira i administrira, ali nije izvršena formalna aneksija.[5]
Bosna i Hercegovina do 1908. de jure je ostala dio Osmanskog Carstva, dok je upravu nad zemljom vršila Austro-Ugarska.[26] U februaru 1879. poslovi uprave preneseni su Zajedničkom ministarstvu finansija, unutar kojeg je djelovao poseban odjel za Bosnu i Hercegovinu. Nadležnosti tog sistema dodatno su uređene 1880.[32]
Nova uprava nije odmah ukinula postojeći osmanski pravni poredak. Dijelovi tanzimatskog zakonodavstva i pojedine sudske institucije nastavili su se primjenjivati, a austrougarske vlasti postepeno su ih mijenjale i uključivale u novi upravni sistem.[26]
Izbjeglice i demografske promjene
[uredi | uredi izvor]Ratovi, ustanci i promjene granica tokom 1875–1878. izazvali su masovna pomjeranja stanovništva. Posebno veliko raseljavanje pratilo je Rusko-osmanski rat, kada su stotine hiljada ljudi napustile područja zahvaćena borbama i teritorijalnim promjenama.[7]
U građi koju analizira Methodieva najveći dio raseljenih činili su muslimani koji su napuštali područja pod ruskom okupacijom ili teritorije koje su nakon rata pripale novim balkanskim državama. Među izbjeglicama su, međutim, bili i Bugari, Jevreji, Grci i pripadnici drugih zajednica.[7]
Pouzdano utvrđivanje ukupnog broja raseljenih nije moguće. Jedna osmanska medicinska komisija zabilježila je više od pola miliona muslimanskih izbjeglica s Balkana koji su prošli kroz Carigrad, ali taj podatak nije predstavljao ukupan broj raseljenih.[7]
Promjene granica otvorile su i pitanje imovine stanovništva koje je napustilo novopripojena područja. Berlinski sporazum sadržavao je odredbe o državnoj, vakufskoj i privatnoj imovini na pojedinim teritorijama koje su pripale novim balkanskim državama.[5] Hamed-Troyansky pokazuje da su napuštena zemlja i imovinska prava muslimanskih izbjeglica postali važno pitanje u izgradnji postosmanskih balkanskih država.[16]
Nacionalni pokreti i međunarodne garancije
[uredi | uredi izvor]Berlinsko preuređenje Balkana nije riješilo sva nacionalna i teritorijalna pitanja otvorena tokom krize. Pojedine odluke Kongresa podstakle su nove političke mobilizacije i teritorijalne sporove.
Među Albancima je mogućnost ustupanja pojedinih oblasti susjednim balkanskim državama doprinijela političkoj mobilizaciji koja je 1878. dovela do stvaranja Prizrenske lige. Liga je nastojala spriječiti ustupanje područja koja su njeni pripadnici smatrali albanskim i izboriti političko priznanje interesa albanskog stanovništva unutar Osmanskog Carstva.[33]
Berlinski sporazum povezao je priznanje nezavisnosti pojedinih balkanskih država s odredbama o vjerskoj ravnopravnosti i građanskim i političkim pravima.[5] Takve odredbe kasnije su u historiografiji često uključivane u dužu historiju međunarodne zaštite manjina. Savremena istraživanja, međutim, upozoravaju da pojam „manjine“ 1878. još nije imao političku i pravnu funkciju kakvu je stekao nakon Prvog svjetskog rata.[34]
Poseban značaj imao je član 61, kojim se Porta obavezala provesti reforme u provincijama naseljenim Armencima i o njihovom provođenju izvještavati velike sile.[5] Johnston i Steinberg ocjenjuju da je tom odredbom Armensko pitanje dobilo trajniju međunarodnu diplomatsku dimenziju. Raniji prijedlog neposrednijeg ruskog nadzora zamijenjen je neodređenijim kolektivnim nadzorom velikih sila, dok je provođenje obećanih reformi postalo važno pitanje armenskog političkog djelovanja u zapadnoj Evropi.[35]
Odnosi velikih sila
[uredi | uredi izvor]Berlinski kongres omogućio je velikim silama da pregovorima riješe neposredni spor izazvan ruskom pobjedom nad Osmanskim Carstvom, ali nije uklonio njihova suparništva na Balkanu. Ruski položaj predviđen Sanstefanskim sporazumom oslabljen je evropskom revizijom, dok je Austro-Ugarska okupacijom Bosne i Hercegovine proširila svoje neposredno političko i vojno prisustvo na Balkanu.[5][8]
Kriza je posebno opteretila odnose Rusije i Austro-Ugarske. Njemačka se nakon krize čvršće povezala s Austro-Ugarskom, s kojom je 1879. sklopila Dvojni savez.[8]
Saradnja Njemačke, Austro-Ugarske i Rusije kasnije je obnovljena, ali se njihovi interesi na Balkanu nisu trajno uskladili. Berlinski poredak zato nije okončao Istočno pitanje, nego je uspostavio novi politički okvir unutar kojeg su se nastavili balkanski teritorijalni i međunarodni sporovi.
Vidi također
[uredi | uredi izvor]- Istočno pitanje
- Berlinski kongres
- Austrougarsko osvajanje Bosne i Hercegovine
- Narodna vlada Bosne i Hercegovine (1878)
- Rusko-osmanski rat 1877–1878.
- Prizrenska liga
Reference
[uredi | uredi izvor]- 1 2 3 4 5 Schulz, Matthias (2011). "The guarantees of humanity: the Concert of Europe and the origins of the Russo–Ottoman War of 1877". u Simms, Brendan; Trim, D. J. B. (ured.). Humanitarian Intervention: A History. Cambridge University Press. str. 184–204. doi:10.1017/CBO9780511921292.008.
- 1 2 3 4 5 6 7 8 Ković, Miloš (2010). "The Beginning of the 1875 Serbian Uprising in Herzegovina: The British Perspective". Balcanica (41): 55–71. doi:10.2298/BALC1041055K.
- 1 2 3 4 5 6 "No. 325. Mr. Maynard to Mr. Evarts". Papers Relating to the Foreign Relations of the United States, 1877. United States Department of State, Office of the Historian. 1877. No. 325, 31 May 1877. Pristupljeno 20. 8. 2026.
- 1 2 3 4 5 6 "No. 510. Mr. Maynard to Mr. Evarts". Papers Relating to the Foreign Relations of the United States, 1878. United States Department of State, Office of the Historian. 1878. No. 510; inclosure: Treaty of Peace of San Stefano, signed 3 March 1878. Pristupljeno 20. 8. 2026.
- 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 "Treaty of Berlin". Papers Relating to the Foreign Relations of the United States, 1878. United States Department of State, Office of the Historian. 1878. Signed 13 July 1878. Pristupljeno 20. 8. 2026.
- 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Ruprecht, Adrian (2021). "The Great Eastern Crisis (1875–1878) as a global humanitarian moment". Journal of Global History. 16 (2): 159–184. doi:10.1017/S1740022821000085.
- 1 2 3 4 5 6 Methodieva, Milena (2025). "Becoming a Muhacir: Writings and Narratives of Displacement in the Late Ottoman Empire". International Journal of Middle East Studies. 57 (3): 494–513. doi:10.1017/S0020743825101049.
- 1 2 3 Beller, Steven (2018). "1867–1879: Liberalisation". The Habsburg Monarchy 1815–1918. Cambridge University Press. str. 128–159. doi:10.1017/9781316135679.006.
- 1 2 Findley, Carter V. (2008). "The Tanzimat II". u Kasaba, Reşat (ured.). The Cambridge History of Turkey. 4. Cambridge University Press. str. 9–37. doi:10.1017/CHOL9780521620963.003.
- 1 2 Eldem, Edhem (2005). "Ottoman financial integration with Europe: foreign loans, the Ottoman Bank and the Ottoman public debt". European Review. 13 (3): 431–445. doi:10.1017/S1062798705000554.
- ↑ Pamuk, Şevket (1984). "The Ottoman Empire in the "Great Depression" of 1873–1896". The Journal of Economic History. 44 (1): 107–118.
- ↑ Stolz, Daniel A. (2022). "'Impossible to provide an accurate estimate': the interested calculation of the Ottoman public debt, 1875–1881". The British Journal for the History of Science. 55 (4): 477–493. doi:10.1017/S0007087421000637.
- 1 2 Radušić, Edin (2020). "Narratives on the Beginning of the 1875-1878 Uprising in Bosnia and Herzegovina in the British Public Discourse". Radovi (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija). 7 (2): 145–179. doi:10.46352/23036974.2020.2.145.
- 1 2 Mösslang, Markus; Whatmore, Helen, ured. (2016). British Envoys to the Kaiserreich, 1871–1897. Camden Fifth Series 51. I: 1871–1883. Cambridge University Press.
- 1 2 Klose, Fabian (2021). "The Protection of Christian Minorities in the Ottoman Empire as a Selective Practice of Imperial Intervention". In the Cause of Humanity: A History of Humanitarian Intervention in the Long Nineteenth Century. Cambridge University Press. str. 162–207. doi:10.1017/9781009029186.012.
- 1 2 Hamed-Troyansky, Vladimir (2025). "Abandoned Land: Muslim Refugees' Property in the Post-Ottoman Balkans". Past & Present. doi:10.1093/pastj/gtaf028.
- ↑ Ateş, Sabri (2013). "The Borderland between the Crimean War and the Berlin Congress". Ottoman-Iranian Borderlands: Making a Boundary, 1843–1914. Cambridge University Press. str. 186–228. doi:10.1017/CBO9781139522496.007.
- 1 2 3 "No. 318. Mr. Maynard to Mr. Fish". Papers Relating to the Foreign Relations of the United States, 1877. United States Department of State, Office of the Historian. 1877. No. 318, 26 December 1876. Pristupljeno 20. 8. 2026.
- 1 2 3 "No. 319. Mr. Maynard to Mr. Fish". Papers Relating to the Foreign Relations of the United States, 1877. United States Department of State, Office of the Historian. 1877. No. 319, 30 January 1877. Pristupljeno 20. 8. 2026.
- 1 2 3 4 "No. 322. Mr. Maynard to Mr. Evarts". Papers Relating to the Foreign Relations of the United States, 1877. United States Department of State, Office of the Historian. 1877. No. 322, 25 April 1877. Pristupljeno 20. 8. 2026.
- 1 2 Akçakaya, Umut (2023). "How to Lost a War: Strategic Command Faults and Defeat in the Ottoman-Russian War of 1877-1878". Vakanüvis – Uluslararası Tarih Araştırmaları Dergisi. 8 (1): 1–33.
- ↑ Statiev, Alexander (2019). "The Thorns of the Wild Rose: Russian Ordeals at the Shipka Pass During the Russo-Turkish War of 1877–1878". The Journal of Slavic Military Studies. 32 (3): 367–387. doi:10.1080/13518046.2019.1646907.
- ↑ Statiev, Alexander (2019). "A Hitch on the Path to Glory: The Breakthrough Across the Balkan Ridge During the Russo-Turkish War of 1877–78". The Journal of Slavic Military Studies. 32 (4): 507–525. doi:10.1080/13518046.2019.1684012.
- 1 2 "The Marquis of Salisbury's circular". Papers Relating to the Foreign Relations of the United States, 1878. United States Department of State, Office of the Historian. 1878. 1 April 1878. Pristupljeno 20. 8. 2026.
- ↑ Tzouvala, Ntina (2018). "'These Ancient Arenas of Racial Struggles': International Law and the Balkans, 1878–1949". European Journal of International Law. 29 (4): 1149–1171. doi:10.1093/ejil/chy067.
- 1 2 3 Bumann, Ninja (2022). "Contesting Juridical Authority: Sharia, Marriage, and Morality in Habsburg Bosnia and Herzegovina". Austrian History Yearbook. 53: 150–168. doi:10.1017/S0067237822000054.
- 1 2 Baykal, Bekir Sitki (1979). "Pitanje Bosne i Hercegovine i osmanska država 1878. godine". u Ekmečić, Milorad (ured.). Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini. Posebna izdanja, knjiga XLIII, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 8. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. str. 95–108.
- 1 2 Ćurić, Hajrudin (1979). "Bosanskohercegovački ustanak 1878. godine". u Ekmečić, Milorad (ured.). Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. str. 325–348.
- 1 2 3 Bojić, Mehmedalija (1979). "Svrgavanje turske vlasti i odbrambeni rat Bosne i Hercegovine protiv austrougarske invazije 1878. godine". u Ekmečić, Milorad (ured.). Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. str. 71–94.
- ↑ Schindler, John R. (2004). "Defeating Balkan Insurgency: The Austro-Hungarian Army in Bosnia-Hercegovina, 1878–82". Journal of Strategic Studies. 27 (3): 528–552. doi:10.1080/1362369042000283010.
- ↑ Meyre, Camille (2025). "Cautious or zealous? The ICRC's humanitarian action in Montenegro (1875–1876)". International Review of the Red Cross. 107 (930): 1218–1240. doi:10.1017/S1816383125101008.
- ↑ Kasumović, Amila (2022). "Understanding Colonial Archives: Reflections on Records from Habsburg Times in the Archives of Bosnia and Herzegovina". Comparative Southeast European Studies. 70 (4): 667–685. doi:10.1515/soeu-2022-0038.
- ↑ Sohrabi, Nader (2018). "Reluctant Nationalists, Imperial Nation-State, and Neo-Ottomanism: Turks, Albanians, and the Antinomies of the End of Empire". Social Science History. 42 (4): 835–870. doi:10.1017/ssh.2018.4.
- ↑ Dalle Mulle, Emmanuel (2026). "The Switch: How Nationality Questions Morphed into Minority Questions and Were Confined to Eastern Europe in the Process". Nationalities Papers: 1–21. doi:10.1017/nps.2026.10135.
- ↑ Johnston, Jean-Michel; Steinberg, Oded Y. (2023). "Armenians, Jews, and Humanitarianism in the 'Age of Questions', 1830–1900". The Historical Journal. 66 (1): 72–100. doi:10.1017/S0018246X22000218.
Dodatna literatura
[uredi | uredi izvor]- Anderson, M. S. (1966). The Eastern Question, 1774–1923: A Study in International Relations. London: Macmillan.
- Clay, Christopher (2000). Gold for the Sultan: Western Bankers and Ottoman Finance, 1856–1881. London: I.B. Tauris. ISBN 9781860644764.
- Yavuz, M. Hakan; Sluglett, Peter, ured. (2011). War and Diplomacy: The Russo-Turkish War of 1877–1878 and the Treaty of Berlin. Salt Lake City: University of Utah Press. ISBN 9781607811503.
- Ekmečić, Milorad, ured. (1979). Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
