Velimir Lukić

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Spelling icon.svg Moguće je da ovaj članak ne poštuje standarde Wikipedije na bosanskom jeziku
kao što su upotreba afrikata, pravopis, pisanje riječi u skladu sa standardima, te način pisanja članaka.
Wikitext.svg Ovom članku ili dijelu članka nedostaju interni linkovi.
Nakon dodavanja internih linkova uklonite ovaj šablon.

== Biografija==

Velimir Lukić (10.02.1936 — 29.08.1997), pjesnik i dramaturg, rođen je u Beogradu gdje je završio gimnaziju i Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju. Diplomirao je dramaturgiju u klasi profesora Josipa Kulundžića. Radio je kao novinar Radio Beograda, potom dramaturg (1963–64), direktor Drame (1964–72), te upravitelj Narodnog pozorišta u Beogradu. Pored svoga književnoga rada, ostao je zapamćen i kao najmlađi direktor Drame u historiji Narodnog pozorišta Beograd, jer je imao samo 28 godina kada se zaposlio. U tom pozorištu ostao je do 1990. godine, od toga 13 godina na mjestu upravnika. Sarađivao je u časopisima Književnost, Književne novine, NIN.

U književnosti se javlja najprije kao pjesnik, stvarajući svijet tananih maštarija, lutalaštva, suptilnih vizija, u krugu pjesnika kome pripadaju J. Hristić, B. Radović, B. Timotijević. U svojim dramama Velimir Lukić je afirmisao takozvani prijatan teatar, oblikovan mahom na historijskim temama, s ironičnim prizvukom, ali i sa jarkim asocijacijama iz savremenog života.

Književno stvaralaštvo[uredi | uredi izvor]

Lukić je svojim pjesničkim djelima pripadao neoklasicizmu, a u dramama se vješto služio alegorijom da bi opisao svoje vrijeme.

U dramskom stvaralaštvu, izbjegavajući da se bavi mitom u izvornom obliku, Lukić je počeo da konstituiše pseudomitove, da stvara mitske legende kako bi mu poslužile kao pozorišno ogledalo u kome će oslikati, prikazati dramu savremenog čovjeka, njegovo mučno iskustvo sa društvom i historijom. Lukić je već u djelu "Okamenjeno more" (1961) savremene događaje prebacio u vrijeme trojanskog rata kada su stari Eladi gotovo deset godina ratovali i razorili Troju zbog jedne sjenke. Kroz sveden i jezgrovit dijalog, on priča priču o okrutnoj autoritarnoj vlasti i čovjeku koji, htio-ne htio, mora prema toj vlasti da se odredi. Suprostavljajući joj se, čovjek biva ponižen, slomljen, stavljen pred užasnu dilemu, ili da bude ubijen, ili da pristane na saradnju da bi sačuvao bar malo spoljnog dostojanstva, odnosno spasio goli život.

Lukić je napisao dvije drame o Brozu još za vrijeme njegovog života. Prva se zove "Drugi život kralja Osvalda" (1962) koja je napisana u ezopovskom stilu. Savršeno jasna u aluzijama, ovu dramu je tri godine po prikazivanju napao Vladimir Bakarić, tadašnji prvi čovek hrvatskih komunista. Druga drama, "Zavera ili dugo praskozorje" (1971), je igrana baš u vrijeme kada su rušeni srpski liberali. Posljednja njegova drama zove se "Tebanska kuga" u kojoj je, polazeći od mita o Edipu, razvio priču o Zeusojoj smrti, o tome da niko neće da prizna da je Zeus umro osim Tanatosa, boga smrti, koji stupa na scenu i počinje svoj krvavi kasapski pir.

Ovaj velikan dramskog iskaza volio je sam da objašnjava svoja djela pa je jednom prilikom rekao: "Pisac kada uzima antičke motive koji su, zaista u bezbroj varijanti korišćeni u dramskoj književnosti, svestan je da mu se uvek može reći kako ide linijom manjeg otpora. Antički mit je teška fabula koja u sebi nosi potpunu savršenost, potpunu konačnost, potpunu dubinu. Svaka varijanta savremenog pisca na antički mit, normalno i sigurno manje je duboka i manje je autentična nego što je to pravi mit, ili mit kod Evripida, Sokofla i Eshila."


Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Autor je petnaest zbirki poezije, među kojima su:

  • Poziv godine (1954),
  • Leto (1956),
  • Čudesni predeo (1961),
  • Madrigali i druge pesme (1968),
  • Budne senke tame (1994)

Drame:

  • Okamenjeno more (1962),
  • Dugi život kralja Osvalda (1963),
  • Bertove kočije ili Sibila (1963),
  • Valpurgijska noć (1964),
  • Afera nedužne Anabele (1969),
  • I smrt dolazi na Lemno (1970)
  • Zavera ili dugo praskozorje (1973),
  • Tebanska kuga i dr.

Prvi program Radio-Beograda emitovao je tri radio-drame:

  • Te nemoguće zimske večeri (1959),
  • Medeja (1961) i
  • Krug (1967).

Njegove drame su igrane na svim značajnim pozornicama nekadašnje Jugoslavije, a prevođene su na engleski, francuski, češki, njemački, poljski, mađarski i arapski jezik.


Nagrade[uredi | uredi izvor]

Za svoj dramaturški rad dobio je više književnih nagrada:

  • za dramu u stihu Okamenjeno more - Oktobarsku nagradu Beograda za književnost za 1962. godinu;
  • za farsu Dugi život kralja Osvalda - Zlatni lovorov vijenac Festivala malih scena Jugoslavije u Sarajevu,
  • za farsu Afera nedužne Anabele - Sterijinu nagradu za 1969. godinu,
  • za farsu Zavera ili dugo praskozorje - Sterijinu nagradu za 1974. godinu,
  • nagradu Udruženja dramskih umjetnika Bosne i Hercegovine za najbolji savremeni dramski tekst izveden u sezoni 1973/74. u pozorištima Bosne i Hercegovine i
  • nagradu Marin Držić Saveza udruženja dramskih umjetnika Jugoslavije za najbolju savremenu dramu za period od 1970. do 1974. godine.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

RIMSKE TEME VELIMIRA LUKIĆA