Vidno polje

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Vidno polje polumajmuna i čovjeka

Vidno polje je pojam koji se ponekad koristi kao sinonim za polje vida, iako ne označava istu suštinu. Vidno polje je "niz vidnih podražaja dovoljnih za percepciju u psihološkim testovima", dok se polje vida "odnosi na fizičke objekte i izvore svjetla u vanjskom svijetu koji podražuju mrežnjaču". Širina vidnog polja, odnosno samo vidno polje, ustvari, obuhvata skup tačaka u prostoru koje posmatrač maze vidjeti bez pomjeranja očne jabučice. Kod čovjeka je znatno šire nego kod većine optičkih aparata i iznosi oko 180°. U fiziologiji rada od posebnog interesa je pokretljivost vratnog dijela kičme i tijela u cjelini, jer su ti faktori veoma bitni za dinamičku oštrinu vida. Polje fiksacije (ustaljenosti) pogleda čini zbir tačaka koje oko može u slijedu fiksirati, uz mirovanje glave.

Drugim riječima, polje vida je sve ono što (u danom trenutku) uključuje upad svjetla na fotoreceptore. Ovaj podražaj obrađuje centar za vid, koji se nalazi u potiljačnom režnju velikog mozga, koji prepoznaje vidno polje.[1][2][3][4][5]

Normalne granice[uredi | uredi izvor]

Normalno ljudsko vidno polje obuhvata oko 60 stepeni u smjeru nosa u svakom oku, 100 stepeni sljepoočno (dalje od nosa) i približno 60 stepeni iznad i 75 ispod horizontalne linije (tzv. "Frankfurtske horizontale"). U Velikoj Britaniji minimalna vrijednost vidnog polja potrebna za vožnju motornih vozila iznosi 60 stepeni sa svake strane vertikalne linije, i 20 stepeni iznad i ispod horizontale. Makula je odgovorna za centralnih 13 stepeni, vidnog polja, a njen centralni dio – fovea za centralna 3 stepena.[6][7][8][9][10]

Mjerenje vidnog polja[uredi | uredi izvor]

Granice vidnog polja se utvrduju tako što se sa svake strane oka ka periferiji ovog polja pomjera svijetla tačka do pozicije u kojoj se ona prvi puta uočava.

Vidno polje se mjeri namjenskim aparatom njegovo određivanje. To se može provoditi u pokretu, kada se tačke svjetla pomiču prema unutra, sve dok ih promatrač ne uoči, ili pak može biti statično, tako da kada tačke svjetla padnu na bijeli ekran ispitanik pritiska prekidač, u trenutku kada ih uoči. Najčešće korišteni aparat je automatizirani Humphrey Field Analyzer.

Najčešće korišteni test obuhvata centralnih 24 ili 30 stepena vidnog polja. Većina aparata za određivanje vidnog polja također može u potpunosti određivati vidno polje.

Gubitak vidnog polja[uredi | uredi izvor]

Gubitak vidnog polja može biti posljedica bolesti ili poremećaja oka, vidnog živca ili mozga. Općenito, zabilježena su četiri tipa poremećaja vidnog polja:

  • Poremećaj visine vidnog polja, gubitak vida ili je ispod horizontale, pračen abnormalnostima oka;
  • Bisljepoočna hemianopsija, gubitak vida sa strane (vidi ispod);
  • Centralni skotom, gubitak centralnog vida;
  • Homonimna hemianopsija, gubitak jedne strane polja na oba oka – ispad iza vidne hijazme (vidi ispod)

Test konfrontacije, kao i drugi oblici ispitivanja širine vidnog polja, koriste se za ispitivanje i mjerenje njegovog gubitka. Različte neurološke teškoće uzorkuju osobene oblike poremećaja vida, što uključuje hemianopsiju (prikazana dolje bez makulskog spajanja), kvadranatanopsija i druge.

Primjeri ispada vidnog polja[uredi | uredi izvor]

Obostrano uredna vidna polja
Vidno polje u bisljepoočnoj hemianopsiji

Vidno polje u binosnoj hemianopsiji

Vidno polje u lijevostranoj homonimnoj hemianopsiji

Vidno polje u desnostranoj homonimnoj hemianopsiji

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Referenve[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
  2. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  3. ^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010)ː The Oxford Textbook of Medicine (5th ed.). Oxford University Press
  4. ^ Korene Z., Hadžiselimović R., Maslić E. (2001): Biologija za 8. razred osnovne škole. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-396-6.
  5. ^ Platzer W. (2004): Color atlas of human anatomy, 5th Ed. Thieme Medical Publishers, ISBN3-13-533305-1; US- ISBN 1-58890-159-9.
  6. ^ Rönne, Henning (1915). "Zur Theorie und Technik der Bjerrrumschen Gesichtsfelduntersuchung". Archiv für Augenheilkunde 78 (4): 284–301. 
  7. ^ Traquair, Harry Moss (1938). An Introduction to Clinical Perimetry, Chpt. 1. London: Henry Kimpton. str. 4–5. 
  8. ^ Robert H. Spector (1990). Clinical Methods: The History, Physical, and Laboratory Examinations. 3rd edition. 
  9. ^ Strasburger, H.; Rentschler, I.; Jüttner, M. (2011). "Peripheral vision and pattern recognition: a review". Journal of Vision 11 (5): 1–82. 
  10. ^ Polyak, S. L. (1941). The Retina. The University of Chicago Press. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]