Virusologija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Virusologija je nauka koja proučava prirodu i reprodukcijska svojstva virusa, kao submikroskopskih, parazitskih dijelova genetičkog materijala koji se nalaze u proteinskoj kapsidi,[1][2] i virusolike čestice i agense. Prvenstveno je usmjerena obilježja virusa, kao što su:

  • struktura nukleinskih kiselina i kapsida,
  • klasifikacija i evolucija,
  • načine iskorištavanja i infekcije domaćinske ćelije (u kojoj se [[razmnožavanje|razmnožavaju),
  • interakcija sa fiziološkim i imunskim potencijalima organizma domaćina,
  • viroze – bolestima koje izazivaju,
  • način izolacije i kultiviranja, i
  • primjenu u istraživanju i terapiji.

Virusologija je dugo smatrana jednom od grana mikrobiologije ili medicine, ali sada se zna da su virusi aćelijske čestice sa mogućnošći razmnožavanja samo uz korištenje odgovarajućih mehanizama organizma – domaćina. Bez njih virusi ne mogu ostvarivati svoju reprodukciju, što se podjednako odnosi na one koji sadrže DNK i/ili RNK.

Struktura i klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Glavna oblast virologije je klasifikacija virusa, koja počiva na vrsti ćelije domaćina koju:

Druga, od mogućih klasifikacija počiva na posmatranju geometrijskog oblika kapsida ili strukture (npr. prisutvo ili odsustvo lipidnog omotača). Veličina virusa variraju u rasponu od oko 30 nm do oko 450 nm, pa se većina njih ne može vidjeti pod svjetlosnim mikroskopom. Oblik i struktura i ostala svojstva virusa proučavaju se pod elektronskim mikroskopom, NMR spektroskopom, kristalografijom sa X-zracima. Najrašireniji klasifikacijski sistem razdvaja viruse prema tipu nukleinske kiseline koju imaju kao genetički materijal i načinu virusne replikacije u prisiljavanju ćelije domaćina da proizvode više virusa:

Jedan od nedavnih izvještaja Međunarodnog komiteta za taksonomiju virusa (2005.) navodi spisak sa 5.450 virusa, u preko 2.000 vrsta, 287 rodova, 73 porodice i 3 reda. Virolozi takođe proučavaju subvirusne čestice, infektivne agense koji su znatno manji i jednostavniji od virusa:

  • viroidi su gole molekule kružne RNK koje inficiraju biljke,
  • sateliti uključuju nukleinske kiseline i molekule sa ili bez kapside kojima je, za infekciju i razmnožavanje, potreban pomoćni virus, i
  • prioni su proteini koji u patološkim konformacijama utiču da druge prionske molekule poprime istu konformaciju.[3]

Evolucija virusa, dešava se često uporedo sa evolucijom njihovih domaćina, koja je pretežno proučavana u vezi sa viralnom evolucijom. Iako se razmnožavaju i razvijaju, virusi nemaju sopstveni metabolizam, niti sposobnost kretanja, a u procesu razmnožavanja koriste se metaboličkim mehanizmima domaćina. Jedno od često diskutiranih pitanja je da li su živi sistemi ili ne, što je pitanje definicije koja ne utiče na realnost virusa u biološkim sistemima.

Viroze i odbrana organizma[uredi | uredi izvor]

Jedan od glavnih i početni motiv za istraživanje virusa je činjenica da izazivaju više važnih i relativno čestih infektivnih oboljenja, između ostalih i običnu prehladu, gripu, besnilo, male boginje, mnoge vidove dijareje, hepatitisa, denga groznicu, žutu groznicu, poliomijelitis i sidu.[4] Virus herpes simpleks izaziva čireve na usnama, a herpes na genitalijana se istražuje kao potencijalni faktor Alcheimerove bolesti. Pojedini virusi, poznati kao onkovirusi, doprinose pojavi određenih oblika raka. Najbolje proučavan primjer povezanosti je između virus humanog papiloma virusa i raka grlića materice: skoro svi slučajevi raka grlića materice su izazvani određenim sojevima spolno prenosivih virusa. Drugi primer je povezanosti infekcije sa hepatitisom B i hepatitisom C je rak jetre.

Zna se da subvirusne čestice izazivaju i bolesti, kao što su: prenosiva spongiformna encelefatopatija, koja uključuje kuru, Krojcfeld-Jakobovu bolest i goveđu spongiformnu encefalopatiju („bolest ludih krava“), koje izazvaju prioni,[5] a hepatitis D izazva satelit-virus. Način izazivanja viroznih bolesti naziva se viralna patogeneza. Stepen kojim virus izaziva bolesti je njegova virulencija.

Kada virus dospije u imunski sistem kičmenjaka, može proizvesti specifična antitijela koja ga ograničavaju i neutraliziraju njegovu infektivnost ili ga označe za uništavanje. Prisustvo antitijela u serumu krvi koristi se često u određivanju izloženosti osoba određenom virusu u prošlosti, putem testova kao što je ELISA. Vakcinacija štiti primatelje od virusnih bolesti, djelimično i izazivanjem proizvodnje antitijela. Monoklonska antitijela, koja su specifična za virus takođe se primjenjuju u otkrivanju virudsa, kao pri fluoresentnoj mikroskopiji. Drugi oblik zaštite kičmenjaka od virusa je ćelijski imunitet, što podrazumijeva da ćelije imunog sistema, poznate kao T-ćelije, stalno pokazuju male fragmente njihovih proteina na ćelijskoj površini, i ako prepoznaju sumnjivi virusni fragment , ćelija domaćina će biti uništena a specifične T-ćelije za viruse će proliferirati. Ovaj mehanizam pokreću pojedine vrste redovnih i vanrednih vakcina.

Miješanje RNK je važan ćelijski mehanizam biljaka, životinja i mnogih drugih eukariota, koji je najverovatnije razvijen kao odbrana protiv virusa. Složeni sistem interaktivnih enzima otkriva dvostandardne RNK molekule (što se dešava kao dio životnog ciklusa mnogih virusa) i zatim uništava sve jednostandardne verzije otkrivenih RNK molekuka.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Crawford 2011, str. 4
  2. ^ Cann, Alan (2011). Principles of Molecular Virology (5 izd.). London: Academic Press. ISBN 978-0123849397.
  3. ^ "Prion Diseases". CDC. Arhivirano s originala, 26. 3. 2016. Pristupljeno 2. 2. 2017.
  4. ^ Evans, Alfred (1982). Viral Infections of Humans. New York, NY: Plenum Publishing Corporation. str. xxv-xxxi. ISBN 978-0-306-40676-8.
  5. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 26. 3. 2016. Pristupljeno 2. 2. 2017.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)

Dopunska literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]