Vjekoslav Luburić

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Vjekoslav Luburić
NadimakMaks
Rođenje (1914-03-06) 6. mart 1914.
Humac, Austro-ugarska
Smrt20. april 1969(1969-04-20) (55 godina)
Carcagente, Španija
NacionalnostHrvat
SupružnikIsabela Hernaiz
Služba1941–45.
Čindomobranski general
ustaški pukovnik
RatoviDrugi svjetski rat
Rod vojskeHrvatsko domobranstvo
Ustaška vojnica

Vjekoslav "Maks" Luburić (6. mart 1914 – 20. april 1969) bio je ustaški oficir, zapovjednik koncentracionog logora Jasenovac, u odsutnosti osuđeni ratni zločinac i hrvatski aktivist u iseljeništvu.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Mladost[uredi | uredi izvor]

Vjekoslav Luburić rođen je 6. marta 1914. u Humcu, malom selu kod Ljubuškog.[1] Bio je treće dijete Ljubomira i Marije Luburić.[2] Oca su mu u decembru 1918. ubili policajci prilikom krijumčarenja duhana.[3][a] Osnovnu školu završio je u Ljubuškom, prije preseljenja u Mostar kako bi pohađao srednju školu.

Ustaška karijera[uredi | uredi izvor]

U januaru 1929. godine pravaški advokat Ante Pavelić konstatira da više nije moguće voditi političku i pravnu borbu u Kraljevini Jugoslaviji i odlazi u inostranstvo da nastavi sa borbom. Vjekoslav Luburić također nastoji otići, ali ga policija hvata pri prelasku granice i odvodi ga njegovoj majci. Usprkos svemu, on ponovno pokušava bježati te dolazi u Mađarsku u Janka Pusztu, gdje se skupljaju prve ustaše. U kontaktu s ostalim borcima, mnogo starijima i prekaljenima, on tada uči o tajnim akcijama (u to vrijeme on dobija nadimak Maks). Tih godina režim likvidira Marka Hranilovića i Matiju Soldina (maja 1931), Ivana Rosića (jula 1931), Petra Oreba i Josipa Begovića (proljeće 1934), Stjepan Duića (28. septembra 1934), Andriju Gredičaka (25. maja 1935) i Stipu Javora (27. marta 1936). Nakon zatvaranja Janke Puszte, Vjekoslav Luburić živi u Budimpešti.

Drugi Svjetski rat[uredi | uredi izvor]

Luburić sa njemačkim oficirom u Staroj Gradiški u junu 1942.

Nakon proglašenja NDH, 10. aprila 1941. godine, Luburić vraća se u Hrvatsku kako bi se stavio na raspolaganje novoj vlasti. Prvo postaje pomoćnik generala Servatzyja, a nakon toga radi sa Mijom Babićem, nakon kojeg je preuzeo čelništvo III. ureda Ustaške nadzorne službe (UNS).[5] Godine 1942. dobija čin bojnika (majora) i to kada postaje šef nove jedinice "Ustaške obrane" čiji je zadatak borba protiv neprijateljskih infiltracija i unutrašnjeg neprijatelja. U novembru 1942. godine Nijemci su ga optužili za incident koji se dogodio u Travniku. Nakon što je kratko vrijeme stavljen u kućni pritvor pa čak i u zatvor, on izlazi iz cijele afere zahvaljujući podršci Ante Pavelića koji odbija pritisak Glaisea von Horstenaua da ga izruči.

Vlada mu povjerava čuvanje dr. Vladka Mačeka. Nakon što je stavljen u kućni pritvor, šef Seljačke stranke, anglofil, pacifist i uvjereni antifašist, proveo je tri mjeseca kod Luburića u njegovom stanu u Bulićevoj ulici i to u društvu majke i dviju njegovih sestara. Krajem 1942. Luburićeva jedinica uzima ime Ustaški obrambeni sdrug. Ona okuplja 1500 vojnika, a u jesen 1944. godine njen broj je iznosio 7.000 ljudi. Ta jedinica se borila protiv partizana na Psunju, Kozari, Ivan Planini, Posušju, Imotskom i Banjoj Luci. U oktobru 1944. godine Luburić dobija čin pukovnika. On je dobio visoka hrvatska odlikovanja kao i naslov viteza. Uporedo s tim ratnim zadacima, Luburić također dobija zadatak da vodi koncentracione logore u NDH. Godine 1945. Luburić je general koji zapovijeda s Drugim zborom Ustaške vojske (II. ustaški sbor), a koji se sastoji od tri divizije, koja brani liniju Slunj-Petrinja-Sisak. Maja te godine povlači se prema Celju i Austriji ne želeći pasti u klopku Bleiburga. Luburić odbija priznati poraz, te nastavlja svoju borbu u gerili, u šumama.

Teror u Sarajevu[uredi | uredi izvor]

Sarajevo za vrijeme njemačke okupacije.

Luburić je 15. februara 1945. stigao u Sarajevo kako bi spriječio masovna pridruživanja partizanima.[6][7] General Heinz Kathner bio je zadužen za organizovanje odbrane grada od očekivanog napada Jugoslavenske armije.[8] Luburić, smješen u jednoj vili u centru Sarajeva,[7] imao je zadatak izvršavati pogubljenja poznatih komunista, ali i onih za koje se sumnjalo da su komunisti.

Jugoslavenska armija 1. marta pokrenula je operaciju zauzimanja Sarajeva,[9] i već je početkom tog mjeseca opkolila i odsjekla grad od ostatka NDH.[10] Luburić je na kvazisudu kojeg je osnovao vršio obračun sa osumnjičenima za izdaju.[9] Prvu grupu zatvorenika činili su muslimanske izbjeglice iz Mostara, njih 17.[11] U narednim mjesecima pogubljeno je na desetine osumnjičenih komunista.[12] Hapšenja i pogubljena sve su više bila proizvoljne prirode i olako provedena, što je još više unosilo strah i teror u život Sarajlija.[11] Dana 16. marta Luburić je održao sastanak sa preko 1.000 ustaških političkih i vojnih lica u prisustvu visokih njemačkih oficira, gdje je u deklaraciji odbacio boljševizam, konferenciju u Jalti, i novu komunističku vladu u Beogradu.[10]

Ulazak Jugoslavenske armije u Sarajevo 6. aprila 1945.

Ustaše su 21. marta razotkrile plan ubistva Luburića, kada je mladog komunistu Halida Nazečića izdao jedan od njegovih saučesnika.[12] U tom planu četvero ustaša ubijeno je u napadima partizana u Sarajevu. Luburić je izdao naredbu nakon koje je u noći između 27. i 28. marta 1945. godine obješeno 55 građana Sarajeva na Marindvoru, a tijela su bila poredana od Fabrike duhana do Zemaljskog muzeja.[13][14] Oko 322 građana Sarajeva izgubilo je živote u Luburićevoj kampanji terora,[15][16] a više stotina drugih je deportovano u koncentracione logore.[16] Luburić je 4. aprila sa svojim najbližim saradnicima napustio Sarajevo, u kojem je ostalo oko 400 ustaških vojnika i 350 policajaca.[17] Jugoslavenska armija 6. aprila je zauzela Sarajevo i proglasila njegovo oslobođenje. Ekshumacija tijela u dvorištu Luburićeve vile otkrila je mnoga tijela, što je dokumentovala Sovjetska filmska ekipa.[18] Još jedan svjedok Luburićevih zločina bio je američki novinar Landrum Bolling, koji se prisjećao leševa "naslaganih jedni na druge kao iscjepana drva".[19][20]

Gerila i iseljeništvo[uredi | uredi izvor]

Neposredno nakon rata, brojne naoružane grupe pokušavaju nastaviti borbu za Nezavisnu državu Hrvatsku: na Velebitu pukovnik Delko Bogdanić rukovodi s više od 2.000 boraca, u Lici to je zapovjednik Slavko Hajdinović koji rukovodi pokretom otpora, a u Hercegovini to je zapovjednik Niko Vladić. Neki djeluju u Slunju (Mile Špehar), u Odžaku (Petar Rajkovac) u Bugojnu (Pero Arapović), u Sarajevu (Hasan Biber) ili na Širokom Brijegu (Benko Penović, Mariofil Mandić i Vinko Škrobo). Prozvani kamenjarima ili škriparima, ti nacionalistički gerilci nanijeli su ozbiljne gubitke komunističkim vlastima (pukovnik Svetislav Stefanović procjenjuje na 2.000 ubijenih u OZN-u i UDB-u između 1945. i 1948. godine)

Jedna od tih grupa otpora bira regiju Plješevica-Bilogora i planine Papuk za vojne operacije, a s tom grupom se ustaški general Luburić odlučio boriti. Nakon što je dobio politički azil (nakon boravka u zatvoru u Cararabanchel) ženi se jednom Španjolkom, Isabelom Hernaiz, koja mu rađa četvero djece: Domagoja, Drinu, Vjekoslava i Miricu. Na političkoj sceni i pokreće Hrvatski narodni odpor, pokret koji se ubrzo proširio u Njemačkoj, Francuskoj, Americi i Australiji. Uvjeren u bitnu ulogu propagande, on priskrbljuje svom pokretu i štamparu (gdje objavljuje magazine Obrana i Drina) a nakon toga osniva nakladu Drinapress. Nakon što se seli u Caragente, 40 km južno od Valencije, tamo vodi malu štampariju koja će objaviti šezdesetak knjiga i brošura. Odbacujući svaki ideološki dogmatizam i svako zatvaranje u pretjerano i sterilno idealiziranje prošlosti, postavlja svoje akcije na isključivo patriotskoj podlozi. Obraća se svim Hrvatima, uključujući i partizane i njihovu djecu (imao je vezu s Hebrangom i sa grupom oko Ivana Ribara)[21] te apelira na premošćivanje svih podjela, za bolju borbu protiv Jugoslavije i za spas Hrvatske. Njegov pokret dobija podršku više emigranata od kojih su mnogi i intelektualci. Tako nalazimo uz bok Luburiću i bivšeg pukovnika Ivan Stiera, Ibrahima Pirić-Pjanića, Stjepana Crničkog, ali također i kriminologa Žarka Šimata, pjesnika Envera Mehmedagića, profesora Mirka Meheša i historičara Dabu Peranića. Blizak čuvenom ocu Miguelu Oltri iz Svetog bratstva Španije, Luburić ima jako dobre odnose s franjevcem Gracijanom Raspudićem (1911-1989), fra Kvirinom Vasiljem (1917- 2006) i fra Otonom Knezovićem (1890-1964.)

Smrt[uredi | uredi izvor]

Luburić je ubijen 20. aprila 1969. godine u svom stanu. Ubistvo se pripisuje agentu jugoslavenske UDBA-e Iliji Staniću.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Dizdar 1997, str. 240.
  2. ^ Bitunjac 2013, str. 196.
  3. ^ Ličina 1985, str. 110.
  4. ^ Ličina 1985, p. 110, footnote.
  5. ^ Dizdar 1997, str. 241.
  6. ^ Ličina 1985, str. 142.
  7. ^ a b Greble 2011, str. 221.
  8. ^ Donia 2006, str. 198.
  9. ^ a b Greble 2011, str. 222.
  10. ^ a b Greble 2011, str. 224.
  11. ^ a b Greble 2011, str. 223.
  12. ^ a b Hoare 2013, str. 276.
  13. ^ Sarajevo u revoluciji (jezik: srpski). Istorijski arhiv. 1981.
  14. ^ "Luburić objesio 55 sarajevskih antifašista 28.03.1945". Antifašistički VJESNIK. Pristupljeno 15. 5. 2020.
  15. ^ Donia 2006, str. 197.
  16. ^ a b Hoare 2013, str. 277.
  17. ^ Greble 2011, str. 228.
  18. ^ Greble 2011, str. 229.
  19. ^ Donia 2006, str. 197–198.
  20. ^ Greble 2011, str. 229–230.
  21. ^ Cristophe Dolebau, Hrvatski list

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Neki izvori tvrde da je Ljubomir umro u policijskom pritvoru nakon što je poliven ledenom vodom i ostavljen u zatvorskoj ćeliji bez grijanja.[4]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]