Vjekoslav Luburić

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Edit-delete-not encyclopedic.svg Trenutna verzija ovog članka napisana je neformalnim stilom i podsjeća na priču, a ne na enciklopedijski članak.
Da bi zadovoljio standarde Wikipedije i neutralno gledište, ovaj članak zahtijeva čišćenje.
Unbalanced scales.svg Neutralnost i/ili ispravnost ovog članka je osporena.
Molimo da prije uređivanja članka sporne rečenice razmatrate na stranici za razgovor.
Vjekoslav Luburić
Vjekoslav Luburić.jpg
Biografske informacije
Datum rođenja 6. mart 1914.
Mjesto rođenja Humac, Austro-ugarska
Datum smrti 20. april 1969.
Mjesto smrti Carcagente, Španija
Nacionalnost Hrvat
Nadimak Maks
Supruga Isabela Hernaiz
Karijera
Godine u službi 1941-45.
Čin domobranski general
ustaški pukovnik
Ratovi Drugi svjetski rat
Rod vojske Hrvatsko domobranstvo
Ustaška vojnica
Zapovijedao Ustaška odbrana
Križari
Nagrade Vojnički red željeznog trolista
Red krune kralja Zvonimira
Željezni križ 1. klase

Vjekoslav "Maks" Luburić (Humac kod Ljubuškog, 6. marta 1914. - Carcagente, Španija, 20. aprila 1969), ustaški oficir, zapovjednik koncentracionog logora Jasenovac, u odsutnosti osuđeni ratni zločinac i hrvatski aktivist u iseljeništvu.

Mladost[uredi | uredi izvor]

Vjekoslav Luburić rođen je 20. juna 1913.[potreban citat] (ili 6. marta 1914., po drugim izvorima[potreban citat]), u Humcu, malom selu kod Ljubuškog. Pohađao je osnovnu školu u svom selu, a nakon toga odlazi u franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu u kojoj je imao dobre ocjene. Zimi 1923. godine, žandarmerija upada u njegovu kuću i odvodi mu oca. U Trebinju žandarmerija muči njegovog oca, a u jednoj samici ga polijevaju hladnom vodom. Luburićev otac je preminuo od posljedica. Nedugo zatim Luburić je isključen iz srednje škole u Mostaru. Njegovo školovanje iznenada se prekida, tako da je kao mladić radio kao perač suđa u jednom restoranu. Kasnije radi kao pisar u jednoj štedionici za zdravstveno osiguranje.

Ustaška karijera[uredi | uredi izvor]

U januaru 1929. godine pravaški advokat Ante Pavelić konstatira da više nije moguće voditi političku i pravnu borbu u Kraljevini Jugoslaviji i odlazi u inostranstvo da nastavi sa borbom. Vjekoslav Luburić također nastoji otići, ali ga policija hvata pri prelasku granice i odvodi ga njegovoj majci. Usprkos svemu, on ponovno pokušava bježati te dolazi u Mađarsku u Janka Pusztu, gdje se skupljaju prve ustaše.

U kontaktu s ostalim borcima, mnogo starijima i prekaljenima, on tada uči o tajnim akcijama (u to vrijeme on dobija nadimak Maks). Tih godina režim likvidira Marka Hranilovića i Matiju Soldina (maja 1931.), Ivana Rosića (jula 1931.), Petra Oreba i Josipa Begovića (proljeće 1934.), Stjepan Duića (28. septembra 1934.), Andriju Gredičaka (25. maja 1935.) i Stipu Javora (27. marta 1936). Nakon zatvaranja Janke Puszte, Vjekoslav Luburić živi u Budimpešti, prije nego što ga je jedan seljak iz okoline unajmio kao običnog radnika.

Nezavisna država Hrvatska[uredi | uredi izvor]

Nakon proglašenja nezavisnosti, 10. aprila 1941. godine, Luburić vraća se u Hrvatsku kako bi se stavio na raspolaganje novoj vlasti. Prvo postaje pomoćnik generala Servatzyja, a nakon toga radi sa Mijom Babićem, nakon kojeg je preuzeo čelništvo III. ureda Ustaške nadzorne službe (UNS) .

Godine 1942. dobija čin bojnika (majora) i to kada postaje šef nove jedinice "Ustaške obrane" čiji je zadatak borba protiv neprijateljskih infiltracija i unutrašnjeg neprijatelja. Budući da se već 19 godina borio protiv vlasti u Kraljevini Jugoslaviji, svakako da se ne pokazuje nježan niti sa četnicima, niti s partizanima, niti sa njihovim simpatizerima.

U novembru 1942. godine Nijemci su ga optužili za incident koji se dogodio u Travniku. Nakon što je kratko vrijeme stavljen u kućni pritvor pa čak i u zatvor, on izlazi iz cijele afere zahvaljujući podršci Ante Pavelića koji odbija pritisak Glaisea von Horstenaua da ga izruči.

Vlada mu povjerava čuvanje jedne od najutjecajnijih osoba koja uživa veliki ugled u Hrvatskoj, dr. Vladka Mačeka. Nakon što je stavljen u kućni pritvor, šef Seljačke stranke, anglofil, pacifist i uvjereni antifašist, proveo je tri mjeseca kod Luburića u njegovom stanu u Bulićevoj ulici i to u društvu majke i dviju njegovih sestara. Ako je vjerovati njegovim memoarima, Maček nije imao loše mišljenje o Luburiću.[1]

Krajem 1942. Luburićeva jedinica uzima ime Ustaški obrambeni sdrug. Ona okuplja 1500 vojnika, a u jesen 1944. godine njen broj je iznosio 7.000 ljudi. Ta borbena i pokretna jedinica nizala je operacije. Borila se protiv partizana na Psunju, Kozari, Ivan Planini, Posušju, Imotskom i Banjoj Luci. U oktobru 1944. godine kao znak za svoju hrabrost Luburić dobija čin pukovnika. On je dobio visoka hrvatska odlikovanja kao i naslov viteza.

Uporedo s tim ratnim zadacima, Luburić također dobija zadatak da vodi koncentracione logore u NDH. Godine 1945. Luburić je general koji zapovijeda s Drugim zborom Ustaške vojske (II. ustaški sbor), a koji se sastoji od 3 divizije, koja brani liniju Slunj-Petrinja-Sisak. Zahvaćen debaklom, maja te godine on se povlači prema Celju i Austriji ne želeći pasti u klopku Bleiburga. Luburić odbija priznati poraz, te nastavlja svoju borbu u gerili, u šumama.

Gerila i iseljeništvo[uredi | uredi izvor]

Neposredno nakon rata, brojne naoružane grupe pokušavaju nastaviti borbu za Nezavisnu državu Hrvatsku: na Velebitu pukovnik Delko Bogdanić rukovodi s više od 2.000 boraca, u Lici to je zapovjednik Slavko Hajdinović koji rukovodi pokretom otpora, a u Hercegovini to je zapovjednik Niko Vladić. Neki djeluju u Slunju (Mile Špehar), u Odžaku (Petar Rajkovac) u Bugojnu (Pero Arapović), u Sarajevu (Hasan Biber) ili na Širokom Brijegu (Benko Penović, Mariofil Mandić i Vinko Škrobo). Prozvani kamenjarima ili škriparima, ti nacionalistički gerilci nanijeli su ozbiljne gubitke komunističkim vlastima (komunistički pukovnik Svetislav Stefanović procjenjuje na 2.000 ubijenih u OZN-u i UDB-u između 1945. i 1948. godine)

Jedna od tih grupa otpora bira regiju Plješevica-Bilogora i planine Papuk za vojne operacije, a s tom grupom se ustaški general Luburić odlučio boriti. Nakon dvije i po godine jedna teška rana konačno dovodi do kraja tu očajničku borbu. Nakon što ga tajno jedan doktor, prijatelj, liječi, on ponovno uspijeva izigrati planove onih koji su se dali u potjeru za njim i koji ga vrebaju na zapadnim granicama zemlje. Suprotno svim očekivanjima, kreće prema istoku, ulazi u Mađarsku i skriva se kod prijatelja u Budimpešti. Odatle odlazi u Beč, djelimično i tada pješice prelazi na zapadnjačku zonu. Zatim dolazi u Innsbruck, a onda konačno i u Pariz.

U strahu da će eventualno biti izručen u slučaju ako se otkrije njegov identitet bjegunac skrivećki ispunjava svoje materijalne potrebe kao radnik u rudniku. Nakon nekoliko mjeseci ponovno se seli da bi se smjestio u Španiji, zemlji koja ne priznaje Jugoslaviju i gdje on zna da može računati na simpatije nekih čelnika i gdje je već dosta Hrvata započelo novi život.

Nakon što je relativno lahko dobio politički azil (nakon kratkog boravka u zatvoru u Cararabanchel) i nakon što je naučio nešto španskog jezika, Luburić radi više poslova od kojih su mnogi neočekivani: od trgovačkog putnika do uzgajivača peradi. Ženi se jednom Španjolkom, Isabelom Hernaiz, koja mu rađa četvero djece: Domagoja, Drinu, Vjekoslava i Miricu. Budući da on nije bio čovjek koji bi prihvatio anonimnost i koji bi prekrižio ruke, ne oklijeva se ponovno pojaviti na političkoj sceni i pokreće Hrvatski narodni odpor, pokret koji se ubrzo proširio u Njemačkoj, Francuskoj, Americi i Australiji. Uvjeren u bitnu ulogu propagande, on priskrbljuje svom pokretu i štamparu (gdje objavljuje magazine Obrana i Drina) a nakon toga osniva nakladu Drinapress. Nakon što se seli u Caragente, 40 kilometara južno od Valencije, tamo vodi malu štampariju koja će objaviti šezdesetak knjiga i brošura.

Iz svog novog štaba, Luburić širi ideje koje znatno prelaze uobičajeni govor u emigraciji. Odbacujući svaki ideološki dogmatizam i svako zatvaranje u pretjerano i sterilno idealiziranje prošlosti, postavlja svoje akcije na isključivo patriotskoj podlozi. Obraća se svim Hrvatima, uključujući i partizane i njihovu djecu (imao je vezu s Hebrangom i sa grupom oko Ivana Ribara)[2] te apelira na premošćivanje svih podjela, za bolju borbu protiv Jugoslavije i za spas Hrvatske. Njegov pokret dobija podršku više emigranata od kojih su mnogi i intelektualci. Tako nalazimo uz bok Luburiću i bivšeg pukovnika Ivan Stiera, Ibrahima Pirić-Pjanića, Stjepana Crničkog, ali također i kriminologa Žarka Šimata, pjesnika Envera Mehmedagića, profesora Mirka Meheša i historičara Dabu Peranića. Blizak čuvenom ocu Miguelu Oltri iz Svetog bratstva Španije, Luburić ima jako dobre odnose s franjevcem Gracijanom Raspudićem (1911.- 1989.), fra Kvirinom Vasiljem (1917.- 2006). i fra Otonom Knezovićem (1890.-1964.). Svi ti ljudi sarađuju u žurnalima Luburića u kojim Luburić uvijek piše uvodne članke i u kojim on često prenosi i neke prijevode (prevodi neke radove španskog stratega Jose Diaza de Villegasa, veterana s Istočnog ratišta).

Početak kraja[uredi | uredi izvor]

Dugo vremena Iliju Stanića, ubicu Vjekoslava Luburića, nije se moglo naći, ali ta osoba nije nestala. U aprilu 2003. katalonski novinar Francesc Bayarri čak ga je sreo u Sarajevu o čemu je objavio knjigu 2006. godine. Za vrijeme razgovara ubica je tvrdio da je imao dvoje pomagača (što nije u skladu s njegovom prvom verzijom), ali on niječe da je radio za Udbu i priznaje da je širokogrudno plaćen za svoj zločin.

Budući da je u stanju povesti ljude razočarane komunizmom i budući da uživa neosporiv prestiž kod najaktivnijih emigranta, Luburić ponovno predstavlja opasnost, što ga čini ponovno glavnom metom jugoslavenskih tajnih službi. Što se tiče zločina, ti ljudi su tada već jako dobro uhodani budući da su u nekoliko godina uspjeli likvidirati dvadesetoricu izbjeglica.

Rečeno policijskim rječnikom, Luburić je meta koju je lagano lokalizirati: poznat pod nadimkom "general Ladislav Černošky" i "général Drinjanin" (njegov pseudonim) njega se također zove i Vicente García Pérez iz Carcagente, a tamo gdje on živi (u Ulici santa Ana) također ga se zove ‘El Polaco‘ (Poljak). Kad se rastavio od svoje žene Izabele, živio je iznad štampare sa svojim sinom Donkijem (Domagojem) čiji su se brat i sestra nalazili u jednom internatu u istom kraju. Problem jugoslavenskih agenata bio je u tome kako mu prići i kako zadobiti njegovo povjerenje.

Taj posao dodijeljen je Iliji Staniću Livaji koji dolazi u Španiju krajem 1967. godine. Bio je nešto stariji od dvadesetak godina. Službeno se za njega govori da je rođen u oktobru 1945. godine, premda je vjerovatnije da je taj datum negdje između 1942. i 1944. godine, osrednjeg rasta, tamne puti, kovrčave kose. Taj mladić je bio navodno keramičar po struci, a za sebe je govorio da je pobjegao iz Jugoslavije 1966. godine. Tvrdio je da je porijeklom iz Hercegovine (iz mjesta Čolopeci pored Konjica), a kao sin bivšeg Luburićevog vojnika, čije je on navodno kumče, prošao je kroz logor izbjeglica u Zirndorfu u Njemačkoj gdje je tada stupio u kontakt sa simpatizerima Odpora. Iz Njemačke Stanić odlazi u Francusku, u Pariz, Nicu i Lyon, gdje zalazi često u emigrantske krugove. Nakon toga odlazi u Madrid gdje ga hrvatska zajednica hladno dočekuje. Da li je on bio stvarno poslan na zadatak (po nalogu Ane Miljasa i Fehima Halilovića), da li je regrutovan u inostranstvo – to se nikad neće znati. Kad je došao, već je znao par riječi španskog, što nije uobičajeno kod hrvatskih emigranata njegove dobi (glasine govore da je bavarska policija zaplijenila njegove dokumente koji su imali falsifikovane španske vize).[3]

Bilo kako bilo, pojavio nakon nekoliko peripetija u Carcagenti gdje prepričava svoju priču Luburiću, i to s takvom uvjerljivošću da ga Luburić zapošljava u štampariji. Vrijedan na poslu i prijateljski naklonjen prema svima, ostavlja dobar dojam na one s kojima sarađuje. Nakon nekoliko mjeseci čak se zaručuje s jednom mladom bolničarkom iz okoline ostavljajući tako dojam da se ozbiljno i trajno namjerava nastaniti u toj zemlji. Vrlo brzo zadobija povjerenje generala Luburića, postaje njegova desna ruka i nudi mu stalno mjesto za stanovanje i skrivanje.

Cijela 1968. godina prolazi, a da ne pobuđuje nikakve sumnju. Ali primjećuje se da je tokom ljeta Stanić odsutan iz Carcagente. Službeno odlazi k svojim roditeljima u Njemačku, a viđen je u Parizu krajem septembra. U francuskom glavnom gradu, kako sam tvrdi, zatražio je politički azil te u tom smislu moli za pomoć kod sunarodnjaka. Nakon nekoliko sedmica nestaje bez ikakva objašnjenja. Neki će kasnije tvrditi da se posvađao s Luburićem, da je svađa brzo završila i da se ponovno vratio svom mjestu. Po drugima, upravo radi te svađe s Luburićem Udba ga je regrutirala, a po drugima opet, njegov boravak u Parizu imao je za svrhu da se razradi detaljno njegov zločin.

Nakon svog povrataka u Carcagente, ponovno radi svoj posao i unajmljuje stan koji će neko vrijeme dijeliti s misterioznim "prijateljem". U stanu će ostaviti samo par svojih ličnih stvari, gotovo minimum, i neće primati nikakvu poštu.

Smrt[uredi | uredi izvor]

Ništa posebno ne označava početak 1969. godine. Posao u štampari i dalje ide. Carcagente, tu i tamo ispunjen posjetom nekog od čelnika Odpora. Luburić ne pokazuje nikakvo nepovjerenje. On i dalje posjećuje neke Hrvate koji su se naselili u blizini i ne daje im ničim do znanja o nekoj svojoj zabrinutosti. Nakon što su ga prijatelji pozvali, on odlazi u Barcelonu 5. i 6. aprila da bi učestvovao na kongresu Krug španskih prijatelja Evrope (CEDADE), jednog antikomunističkog udruženja čiji je pokrovitelj bivši sekretar falange i vicepredsjednik vlade Augustin Munoz Grandes.

Nakon dvije sedmice mračna zavjera ulazi u svoju zadnju fazu od koje valja izdvojiti značajne trenutke: 19. aprila četvorica ljudi dolazi u Carcagente i traže adresu "Poljaka" na porti College San Antonio. Navodno oni ne odlaze do kuće Luburića i kasnije se njih više nikad ne vidi. 20. aprila Luburić i njegov sin Domagoj doručkuju u društvu Ilije Stanića. Oko deset sati sin generala ide vjerovatno na misu ostavljajući svog oca i Stanića same. Prošao je jedan sat i oko 11 sati Luburić dobija snažan udarac šipkom ili čekićem po glavi dok je bio u kuhinji pored sudopera. Srušio se na zemlju bez svijesti i nakon toga dobio još tri udarca nožem. Ilija Stanić, a to je hipoteza, zamotat će zatim tijelo (otprilike 100 kg) u jedan zastor, odvući ga u drugu sobu i sakriti ga ispod jednog kreveta.[4] Po izjavama ljekara, Luburić umire tek dva sata kasnije. Nakon toga ubica čisti kuhinju i mirno sprema sebi svoj podnevni ručak. Oko 13 sati on ruča zajedno s Domagojem i kaže mu da je njegov otac morao otići u Benidrom i da neće doći prije sutrašnjeg dana. Istu priču ispričao je historičaru Stanku Logariću, jednom Luburićevom poznaniku koji se najednom pojavljuje i sjeda za stol s ostalom dvojicom. Poslije podne, kad su Domagoj i Logarić otišli, Stanić mijenja odjeću, pobire neke lične stvari i uzima taksi koji će ga odvesti do Valencije. Odatle ga jedan drugi taksi vozi do Barcelone, do Francuske stanice, gdje mu se gubi trag. U Carcagenti Domagoj provodi večer sam pred televizorom, prije nego što odlazi spavati i to samo nekoliko metara od leša svog oca. Dana 21. aprila ujutro Domagoj se sprema za školu, a tada dolaze i radnici. Poslovođa Segui (Pepe) nešto je začuđen jer vrata obično otvara Luburić. On otvara svojim vlastitim ključem i odmah primjećuje jednu veliku crnu mrlju na stropu štamparije. Reklo bi se krv. Penje se u stan, otvara sobu i otkriva leš Luburića. Nakon toga policija, ljekar i sudac dolaze na lice mjesta. Ispitivanje počinje a sudac Don José García Robledo pečati kuću.[5]

Dana 22. aprila pokapa se Luburića u ustaškoj uniformi, nakon zadušne mise koju slavi otac Eugenije Beluhan i na kojoj su prisutni mnogi Hrvati kao i veliki broj španskih prijatelja (jedan od njih će kasnije otići u Hrvatsku da uzme komad zemlje koja će se razasuti na grobu). Njegova odličja i njegova kapa bit će predani jednom španskom oficiru, veteranu rata u Rusiji koji će ih kasnije predati starijem Luburićevom sinu. Takav je veoma shematski rezime i film o podmuklom atentatu koji je donio smrt generalu Luburiću, čovjeku koji se na svoj način posvetio borbi za Hrvatsku i koji je umro kao vojnik od udaraca neprijatelja. ("Ako ja stradam", pisao je on neposredno prije smrti, "svatko neka zna da sam stradao kao ustaša i kao hrvatski general."). [6]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Christophe Dolebau, Hrvatski list
  2. ^ Cristophe Dolebau, Hrvatski list
  3. ^ Cristophe Dolebau, Hrvatski list
  4. ^ Hrvatski list
  5. ^ Hrvatski list
  6. ^ Hrvatski list