Vjetrenica

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Vjetrenica
Vjetrenica Cave.JPG
Map showing the location of
Vjetrenica
Lokacija Ravno, Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Bosna i Hercegovina

Vjetrenica je najpoznatija pećina u Bosni i Hercegovini, zaštićeni spomenik prirode i turističko odredište u jugoistočnom dijelu Hercegovine. Smještena je 300 m istočno od Zavale, na zapadnom rubu Popova polja, u općini Ravno, te 12 km udaljena od mjesta Slano na obali Jadranskog mora (Republika Hrvatska), odnosno 80 km od grada Mostara. Ukupno je otkriveno oko 6.700 metara podzemnih kanala. Speleološke posebnosti ove jedinstvene pećine su specifična ljepota, prostrani hodnici i dvorane, brojne nakupine siga, te bogat hidrografski svijet s brojnim jezerima, nekoliko vodopada, više stalnih potoka i na desetke manjih periodičnih tokova koji teku raznim smjerovima. Osobito je privlačna pojava snažnog vjetra na ulazu kao i osjetno strujanje zraka na nekoliko mjesta u unutrašnjosti, kao i davna urušavanja stropova divovskih razmjera. Vjetrenica je podjednako zanimljiva u ekološkom, geomorfološkom i ekonomskom smislu, a istovremeno ona je i jedan od najsnažnijih izvora identiteta širega područja Bosne i Hercegovine. Zaštićeni je spomenik prirode od 1950. godine, a 1981. proglašena geomorfološkim rezervatom prirode.

Zoološke karakteristike[uredi | uredi izvor]

Vjetrenicu karakterizira iznimno bogat špiljski svijet, u kojem je zabilježeno više od 200 različitih životinjskih vrsta, od kojih više od 90 troglobionata (životinja potpuno prilagođenih na život u podzemlju), što je čini prvom u svijetu po bioraznolikosti. 37 njih je prvi put pronađeno i opisano upravo na ovom mjestu (locus typicus). U fauni Vjeternice veliki je broj uskih endema, te 15 stenoendema.

Unutrašnja temperatura: zraka - 11,4°C , vode - 11,3°C

Historija istraživanja[uredi | uredi izvor]

Prvo navođenje Vjetrenice kao zanimljivog pećinskog fenomena zabilježeno je kod Plinija Starijeg u njegovom djelu "Historia naturalis”, 77. godina naše ere. Najveća otkrića vršio je češki speleolog Karel Absolon u vremenu od 1912. do 1914. godine, dok ju je prvi naučno opisao beogradski istraživač Mihajlo Radovanović 1929. godine. Kasnija istraživanja urađena su u sklopu zajedničkog projekta uređenja pećine Vjetrenice, kojeg su izveli speleološko društvo "Bosansko-hercegovački krš” i bh. privredni gigant "Energoinvest” iz Sarajeva u vremenu od 1958. do 1961. godine. Novu topografsku kartu područja izradio je SO "Velebit" iz Zagreba i drugi klubovi poput Mosora i Karlovca 2002. godine. Od 2002. svake godine održavaju se speleoeloški kampovi, a krš Popovog polja je predmet modernih vrednovanje krškog krajolika.

Morfologija[uredi | uredi izvor]

Današnji ulaz ima dimenzije 7 x 3 metra i zaštićen je željeznim rešetkastim vratima. Veoma brzo, pećinski kanal se sužava, a i visina se smanjuje. Dužina ovog dijela je oko 30 m. Kanal se zatim širi u prvu dvoranu Vjetrenice. Njena dužina od oko 40 m i širina 10-15 metara pokazuju odmah na početku glavne morfološke karakteristike kanala Vjetrenice: tlo pokriveno drobinskim materijalom, relativno malo sigastih ukrasa, razvoj dvorana duž slojnih ploha, impresivne dimenzije. Slična je, po morfologiji, i slijedeća dvorana u kojoj su istraživači prepoznali različite zvukove pa otuda i dali imena ovom dijelu pećine „Žrvanj“, „Mlin“ i „Bubanj“. Ova dvorana završava se suženjem koje se u nastavku širi u kanal u kome se pojavljuju prve značajnije skupine sigastih ukrasa, prije svega stubova stalagmitskih saljeva.

U nastavku iza stubova dolazi se do prva dva manja jezera koja su aktivna samo poslije velikih kiša i koja uglavnom presuše. Ovdje se turistička staza, izgrađena prije Drugog svjetskog rata račva, od čega jedan krak ide prema Donjoj Vjetrenici u koju se spušta preko desetak metara visokih kamenih stepenica. Završetak stepenica je i kraj vještačke staze u ovom dijelu i do prvog jezera u Donjoj Vjetrenici silazi se preko kamenih blokova. Uz nekoliko lijepih saljeva ovdje se može vidjeti i sva raskoš vodene erozije.

U nastavku drugog jezera cijelom dužinom kanala prostiru se sigaste kade. Ljeti su suhe, a u kišnim mjesecima voda se prelijeva iz jedne u drugu. ovaj dio se naziva „pjati“ kao jedan od prvih naziva kod nas za neki pećinski ukras nastao taloženjem. Stalaktiti se ovdje nazivaju „čejreci“ zbog sličnosti sa obješenim komadima suhog mesa. Na mjestu gdje se završavaju sigaste kade glavni kanal skreće pod uglom od 90 o u pravcu jugozapada, dok se u njihovom produžetku nalazi jedna od najljepših dvorana Vjetrenice – Zlatna dvorana. Iako duga svega oko 45 metara, veliki žuti saljev koji zauzima gotovo cijelu lijevu stranu zida i koji prema tlu prelazi u sigaste kade takvog je volumena i estetskih vrijednosti da predstavlja simbol Vjetrenice.

Glavni kanal se nakon spomenutog skretanja pruža pravolinijski u dužini od oko 180 metara. Tlo je pokriveno kamenjem, a od ukrasa vrijedno je slomenuti nizove stakaltita na stropu. Pri kraju ovog kanala nalazi se još jedno manje jezero. Na mjestu gdje kanal skreće pod pravim uglom prema jugoistoku nalazi se jedna od najljepših nakupina stalagmita, prepoznata već od prvih istraživača kao „Tursko groblje“. Najveći od njih dostiže visinu od 3,5 m. U nastavku staza vodi da tzv. „Hajdučkog stola“, skupine kamenih blokova koji su postavljeni kao sto i stolice i imaju turističku namjenu – kao završetak turističkog dijela staze. Od „Hajdučkog stola“ izgrađena je staza koja vodi glavnim kanalom sve do Velikog jezera, najveće površine pod vodom u Vjetrenici. Turistička staza vodi na dva mjesta na obali jezera na kojima su izgrađena mala pristaništa. Još uvijek se u glavnom kanalu mogu vidjeti ostaci starih čamaca koji su istraživačima služili za prelazak ovog jezera. [1]

Paleontološka otkrića[uredi | uredi izvor]

U Vjetrenici je do sada pronađen čitav niz zanimljivih paleontoloških nalaza, među kojima se izdvajaju cjelovit kostur leoparda (Panthera pardus), pronađen 1968. godine (nalaz South West Caving Cluba), te više djelomičnih nalaza ostataka životinja. Najcjelovitiji paleontološki opis pećine do sada je uradio Mirko Malez, 1969. godine. Taj cjelovit kostur, kao i još tri djelomična, izvađen je tokom istraživanja u rujnu / septembru 2007. i nalazi se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Vjetrenica danas[uredi | uredi izvor]

Pećina je bila elektrificirana u dužini od 1.050 metara, staza s prekidima uređena do 1.730 metara, a otvorena je za turističke posjete od 1964. godine. U posljednjem je ratu oprema posve devastirana. Urađen je i projekt moderne elektrifikacije niskonaponskom strujom (Neil Keel), od čega je realizirano, uz svesrdnu pomoč Federalnog ministatstva okoliša i turizma" 300 m rasvjete. Tako je Vjetrenica proljeća 2010. otvorila vrata turistima. Njome gospodari Javno poduzeće "Vjetrenica - Popovo polje"

Program popularizacije obuhvatio je izradu web stranice, pokrenuti su kulturni susreti u Vjetrenici, štampana prigodna poštanska marka, te su u domaćoj produkciji urađena dva dokumentarna filma s četiri epizode.

Na prijedlog ANUBiH Vjetrenice je kandidirana za UNESCO-ov spisak prirodne baštine. Za njegovu realizaciju bit će potrebno riještiti više pitanja kao što su prevrednovanje statusa Vjetrenice, obnoviti ratne ruševine u Zavali, ukloniti ili onemogućiti prijetnje zagađenju Vjetrenice, i formirati tijelo koje bi se brinulo o Vjetrenici. Također, Vjetrenica je upisana na Smaragdnu mrežu (Emerelad network), nakon što je BiH pristupila Bernskoj konvenciji.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Naučna monografija "Vjetrenica – pogled u dušu zemlje", autor teksta i fotografije Ivo Lučić i Boris Sket. Autorica fotografija je Ana Opalić i drugi.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Jasminko Mulaomerović, Ivo Lučić, dr. Jasmina Osmanković –Sarajevo, 2008 -KRŠ I PEĆINE BOSNE I HERCEGOVINE

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]