Vladar (Machiavelli)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Vladar (Makijaveli))

Vladar (orginalni italijanski naslov Il Principe) je knjiga autora Niccolòe Machiavellia, koja je prvi put štampana 1532. u Firenci (današnja Italija).

Knjiga je napisana kao uputstvo za način kojim treba vladati državom, opisujući razno unutar politike i vlade. Machiavelli je u toku svog života držao razne pozicije unutar vlade grada-države Firence, te je imao veoma intimno iskustvo sa operacijom (ne)uspješne vlade. Unutar ove knjige on opisuje šta čini snažnog vladara, te pravi direktnu ovisnost između moći vladara i snage vladavine.

Sadržaj[uredi | uredi izvor]

U ovoj knizi, Machiavelli tvrdi da su etika i politika dvije sasvim različite (i donekle suprotne) stvari, te da se etika treba zanemariti da bi vladavina bila uspješna, tj. da bi se stvorio uspješan politički sistem.

On je među prvim socijalnim misliocima spoznao je anatomiju politike, te i samu anatomiju države, kao jedne od formi izražavanja političkog života. Kod njega je država rezultanta interesa i potreba građana, a prevashodno je rezultanta volje samog vladara, kako bi se uvećala njegova moć i hegemonija. Politička sfera, osobito država kako su učili stari Grci treba da izražava opće dobro, da reproducira samo vrlinu. Machiavelli je uvidio da je to laž, obmana, predanje, te da se država uvijek manifestira kao izraz i sredstvo egoističke volje samog vladara. Međutim, ona je po svojoj anatomiji sfera moći. Ta moć je instrumentalizirana i samo je sredstvo u rukama vladaoca.

Machiavelli uviđa da je historija svih oblika državnosti bila prevashodno historija manipulacije, instrumentalizacije, hegemonije, ekspanzije, te dolazi do određenja jedne nove discipline, političke antropologije, čiji je fundament da je čovjek sredstvo za drugog čovjeka, a ne njegov cilj, ne njegov korjen. Ova politička antropologija se najbolje očituje kada je riječ o karakternoj strukturi samog vladara, kako je on mudar kao lisica, a jak kao lav. Ovdje mudrost nije u cilju humanizacije političke sfere, nego prevashodno njene instrumentalizacije, gdje je privatni, egoistički interes, vladajući interes čitavog društva i države.

Machiavelli je uočio da su u političkoj sferi dozvoljena sva sredstva za realizaciju političkog cilja, a na ovaj način sama politika kao izraz života, je u suprotnosti sa univerzalnim, etičkim principima. Prema Machiavelliu politika, država ne proizvodi vrlinu, nego upravo njenu negaciju. Međutim, oficijelno u sferi politike i države uvijek se postuliraju univerzalni, krajnji ciljevi, koji su moralno i etički obojeni. Ali, ako su dozvoljena sva sredstva za realizaciju tih ciljeva, onda se postavlja jedno fundamentalno pitanje: „Da li se barbarskim sredstvima, metodama koji su ahumanog karaktera može ostvariti humani cilj?“

Iz ovoga se može izvesti zaključak, da su u političkoj sferi sredstva u sukobu, sa humanim ciljevima. Ovo stajalište u političkoj teoriji, da su sva sredstva dopuštena u realizaciji datog cilja se definira kao Makijavelizam.

Iz ovakve političke anatomije gdje su sva sredstva, dozvoljena za realizaciju zadatog cilja proizilazi jedno novo stajalište: „Tko stoji na putu u realizaciji cilja, taj je naš neprijatelj! Dakle, ko nije sa nama, taj je protiv nas! Jer sfera politike svojom imanentnom, logičkom nužnošću uvijek kod svojih podanika traži priznanje, legalitet, legitimitet, samoafirmaciju, te ako je u društvu sve harmonično, onda politika nema određeno značenje, važnost. To njeno priznanje nema težinu, te ona imanentnom nužnošću proizvodi neprijatelje, kako bi se afirmirala.“

Ovakvo određenje politike o kojem je pisao Machiavelli početkom 16. vijeka predstavlja našu suvremenost. Da cilj opravdava sredstvo, da ko nije sa nama taj je protiv nas, predstavlja jednu bitnu odliku totalitarnih sistema, nacizma na zapadu, staljinizma na istoku u 20. vijeka.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]