Vučjakovića džamija (Ljubuški)
| Vučjakovića džamija | |
|---|---|
  Položaj Vučjakovića džamije u Bosni i Hercegovini | |
| Osnovne informacije | |
| Lokacija | Ljubuški |
| Geografske koordinate | 43°12′06″N 17°33′28″E / 43.201575°N 17.557662°E |
| Država |  Bosna i Hercegovina |
Nesuh-age Vučjakovića džamija ili džamija na Gradu, nalazila se van tvrđavnog dijela i gradskih bedema Ljubuškog i najstarija je. Bila je građena od tesanog kamena vezanog krečom, a pokrivena četverostresnim krovom pod pločom. Uz desni zid je imala kamenu munaru oktagona oblika visoku oko 12 metara. Upisana je u gr.ul. br. 446, kat.cest. 71/70 i zauzimala je sa dvorištem površinu od 150 m2.[1][2]
Historija[uredi | uredi izvor]
Džamija je zadužbina poznatog mostarskog legatora Nesuh-age Vučjakovića. Sagrađena je 1558/59. godine, što saznajemo iz natpisa na arapskom jeziku i uklesanog u ploču koja je bila uzidana iznad ulaznih vrata. Ploču su odnijeli Italijani krajem Drugog svjetskog rata i sada se nalazi u Ravellu u Italiji.
Legator je odredio da se u džamiju postave sljedeći službenici:
- Hatib sa dva dirhema plate dnevno
- Imam sa tri dirhema plate dnevno. Jedan dirhem dnevno davaće mu se za učenje jednog odlomka iz Kur`ana svaki dan u podne: Ove dvije duznosti vršilo je jedno lice
- Mujezin sa tri dirhema plate dnevno: Jedan dirhem dnevno davaće mu se za učenje svaki dan jednog džuza iz Kur`ana za dušu Šemse hatune.
- Kajim sa dva dirhema plate dnevno. On je bio dužan voditi evidenciju o dolasku službenika na posao i svaki izostanak ubilježiti stavljanjem tačke kod imena dotičnog. Mutevelija je bio dužan odbiti od plate svakom službeniku svaki izostanak
Prvi imam i hatib ove džamije bio je Mevlana Muslihudin hodža, sin Hasanov koga je vakif maksuz postavio i odredio da on ove dvije dužnosti doživotno vrši.
Za imama, hatiba i muallima u tvrđavi Ljubuški postavljen je 1739. godine izvjesni Ahmed-aga. Na jednom nedatiranom arzulahu koji je upužen Porti potpisani su slijedeži prvaci iz tvrđave Ljubuški: Osman-hatib, Mustafa-imam, Hasan-mujezin, Mehmed-dizdar, Abdija-bivši dizdar i mustahfizi: Osman-odobaša, Halil-ćehaja, Ahmed-aga, Sinan-odobaša, Mehmedaga-azap.
Od polovine prošlog vijeka do 1929. god. imami i hatibi ove džamije bili su: Halid ef. Sadiković, Ibrahim ef. Prolić, Mustafa ef. Cerić, Salih ef. Mahić, Adem ef. Košarić, i posljednji Mustafa ef. Mušić.
U posljednjih nekoliko godina džamija se otvarala samo petkom i bajramima. Zatvorena je 1929. god. Italijani su je tokom Drugog svjetskog rata koristili za magacin i prilikom povlačenja 1943. god. srušili. Od džamije sada su primjetni samo dijelovi zidva i munare.
Džamija je u prošlosti više puta opravljana, jer je često stradala od elementarnih nepogoda. Zadnji put je temeljito opravljena 1891. god. kada je na njenu opravku utrošeno 264 forinte. Sve ove opravke i plaćanje službenika vršilo je Vakufsko povjerenstvo u Mostaru koje je upravljalo ovim vakufom.
Neposredno uz džamiju legator je podigao i jedan mekteb u kome će se "muslimanska djeca podučavati osnovnim principima islama".
Za izdrzavanje ove džamije i mekteba, kao i džamije i mekteba u Mostaru, legator je zavještao: 123.000 dirhema u gotovom, 28 dućana, jednu radionicu za preradu kostrijeti u mostarskoj čaršiji, mlinove i stupe na rijeci Radobolji i Studenci.[3]
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Ahmed Aličić: Prilog izučavanja historije Ljubuškog i okolice u XV. i XVI. vijeku, u: 100 godina muzeja na Humcu, Ljubuški, 1995.
- Ahmed Aličić: Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine (dešifrirao i sa osmansko-turskog jezika preveo, naučno obradio i za štampu priredio Ahmed. S. Aličić), Islamski kulturni centar, Mostar, 2008.
- Alija Bejtić: Ljubuški i Ljubušaci u Kačićevom Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga, ANUBiH, knj. 60., Odjeljenje društvenih nauka, knj. 19, Sarajevo, 1977.
- Kasim Gujić: Herceg Stjepan, hercegov stari grad Ljubuški i njegovi gospodari, u: Obzor, Zagreb, 1931.
- Hivzija Hasandedić: Islamski spomenici i institucije u Ljubuškom i okolini, Islamska misao, Sarajevo, februar 1980.
- Hamdija Kreševljaković: Kapetanije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1954.
- Ahmed Mehmedović: Ulema (učeni ljudi) mostarske porodice Vučjaković, Most, god. 32., sv. 123. – 124. (n. s.), Most, Mostar, 2007.
- Mehmed Mujezinović: Turski natpisi XVI vijeka iz nekoliko mjesta Bosne i Hercegovine, u: Prilozi za orijentalnu filologiju i istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, sv. 3 - 4, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1953.
- Mehmed Mujić: Arapski epigraf iz Ravella potječe iz Ljubuškog, u: Prilozi za orijentalnu filologiju i historiju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, sv. 22. - 23. (za 1972./3)., Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 1976.
- Jusuf Mulić: Hercegovina, 1., Feudalna oblast srednjevjekovne bosanske države, Sarajevo, 2004.
[22] Oman, Giuseppe: Notizie su una inscrizione con caratteri arabi a Ravello, u: Annali, n. s. 19. (sv. 29.), fasc. 2., str. 266. - 268., Istituto orientale di Napoli, Napulj, 1969.
- Spisak kulturno-historijskih dobara: Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, god. 9, br. 23, str. 1969 - 1975, Sarajevo, 19. 4. 2005.
Također pogledajte[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ "Ulema mostarske porodice Vučjaković". nasevijesti.com. Arhivirano s originala, 28. 6. 2014. Pristupljeno 21. 9. 2017.
- ^ "LJUBUŠKI TARIH VRATITI KUĆI". ljubusaci.com. Arhivirano s originala, 13. 3. 2019. Pristupljeno 21. 9. 2017.
- ^ "M. Nosić: Dvije ljubuške ploče s tekstom na arapskom jeziku". radisici.ba. Pristupljeno 21. 9. 2017.[mrtav link]
