Wöhlerova sinteza
Wöhlerova sinteza je konverzija amonij-cijanata u ureu. Ovu hemijsku reakciju je 1828. godine opisao Friedrich Wöhler.[1] Često se navodi kao početna tačka moderne organske hemije. Iako se Wöhlerova reakcija odnosi na konverziju amonij-cijanata, ova so pojavljuje se samo kao (nestabilni) međuprodukt. Wöhler je demonstrirao reakciju u svojoj originalnoj publikaciji s različitim setovima reaktanata: kombinacijom cijanske kiseline i amonijaka, kombinacijom srebro-cijanata i amonij-hlorida, kombinacijom olovnog cijanata i amonijaka i konačno iz kombinacije živa-cijanata i cijanatnog amonijaka (koji je opet cijanska kiselina s amonijakom).[2]
Modificirane verzije Wöhlerove sinteze
[uredi | uredi izvor]Reakcija se može demonstrirati počevši od rastvora kalij-cijanata i amonij-hlorid akoji se miješaju, zagrijavaju i ponovo hlade. Dodatni dokaz hemijske transformacije dobija se dodavanjem rastvora oksalne kiseline koja formira ureu oksalat kao bijeli talog.[3]
Alternativno, reakcija se može provesti s olovnim cijanatom i amonijakom.[4] Stvarna reakcija koja se odvija je reakcija dvostrukog zamjenjivanja pri čemu se formira amonij-cijanat:
- Pb(OCN)
2 + 2 NH
3 + 2 H
2O → Pb(OH)
2 + 2NH
4(OCN)
Amonijum cijanat razlaže se na amonijak i cijansku kiselinu koji zatim reaguju i proizvode ureu:
- NH
4(OCN) → NH
3 + HOCN ⇌ (NH
2)
2CO
Kompleksiranje sa oksalnom kiselinom dovodi ovu hemijsku ravnotežu do kraja.
Debata
[uredi | uredi izvor]Osporava se da je Wöhlerova sinteza izazvala pad teorije vitalizma, koja tvrdi da organska materija posjeduje određenu "vitalnu silu", zajedničku svim živim bićima. Prije Wöhlerove sinteze, rad Johna Daltona i Jöns Jacoba Berzeliusa je već uvjerio hemičare da organska i neorganska materija poštuju iste hemijske zakone. Trebalo je sve do 1845. godine kada je Kolbe prijavio još jednu neorgansko-organsku konverziju (ugljik-disulfida u sirćetnu kiselinu) prije nego što je vitalizam počeo gubiti podršku.[5][6] Wöhler također nije, kako neki udžbenici tvrde, djelovao kao "križar" protiv vitalizma. Istraživanje historičara Petera Ramberga iz 2000. godine pokazalo je da 90% udžbenika hemije ponavlja neku verziju Wöhlerovog mita.[7]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ↑ Friedrich Wöhler (1828). "Ueber künstliche Bildung des Harnstoffs". Annalen der Physik und Chemie. 88 (2): 253–256
- ↑ Cohen, Paul S.; Cohen, Stephen M. (1996). "Wöhler's Synthesis of Urea: How do the Textbooks Report It?". Journal of Chemical Education. 73 (9): 883. doi:10.1021/ed073p883.
- ↑ Tóth, Zoltán (1996). "A demonstration of Wöhler's experiment: Preparation of urea from ammonium chloride and potassium cyanate". Journal of Chemical Education. 73 (6): 539. Bibcode:1996JChEd..73..539T. doi:10.1021/ed073p539.2.
- ↑ Batchelor, James D.; Carpenter, Everett E.; Holder, Grant N.; Eagle, Cassandra T.; Fielder, Jon; Cummings, Jared (1998). "Recreation of Wöhler's Synthesis of Urea: An Undergraduate Organic Laboratory Exercise". The Chemical Educator. 3 (6): 1–7. doi:10.1007/s00897980271a. S2CID 95650676.
- ↑ "Introduction", Newton's Apple and Other Myths about Science, Harvard University Press, str. 59–66, 31. 12. 2015, doi:10.4159/9780674089167-002, ISBN 978-0-674-08916-7, pristupljeno 29. 7. 2022,
Myth 7. That Friedrich Wöhler’s Synthesis of Urea in 1828 Destroyed Vitalism and Gave Rise to Organic Chemistry
- ↑ Numbers, Ronald L., ured. (4. 11. 2015). Newton's Apple and Other Myths about Science (jezik: engleski). Harvard University Press. doi:10.4159/9780674089167. ISBN 978-0-674-08916-7.
- ↑ Ramberg, Peter J. (2000). "The Death of Vitalism and the Birth of Organic Chemistry: Wohler's Urea Synthesis and the Disciplinary Identity of Organic Chemistry". Ambix. 47 (3): 170–195. doi:10.1179/amb.2000.47.3.170. PMID 11640223. S2CID 44613876.