Idi na sadržaj

William James

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
William James
Rođenje (1842-01-11) 11. januar 1842.
New York City, SAD
Smrt26. august 1910(1910-08-26) (68 godina)
Chocorua, New Hampshire, SAD
Polje
InstitucijaUniverzitet Harvard
Alma materUniverzitet Harvard
Akademski savjetniciLouis Agassiz
Utjecao/-la na
Poznat(a) po

William James (11. januar 1842 – 26. august 1910) bio je filozof i psiholog iz Sjedinjenih Američkih Država. Smatra se jednom od najznačajnijih ličnosti američke filozofije i psihologije krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Bio je među prvim američkim univerzitetskim profesorima koji su psihologiju predavali kao zasebnu akademsku disciplinu, a često se opisuje i kao "otac američke psihologije".[1][2][3]

James je rođen u imućnoj porodici kao sin Henryja Jamesa Starijeg, teologa svedenborgovske orijentacije, i brat romanopisca Henryja Jamesa i književnice i autorice dnevnika Alice James. Studirao je medicinu i predavao anatomiju na Univerzitetu Harvard, ali se nije bavio ljekarskom praksom. Umjesto toga, postepeno se posvetio psihologiji, a zatim i filozofiji. Pisao je o širokom rasponu tema, uključujući epistemologiju, obrazovanje, metafiziku, psihologiju, religiju i mistiku.[4]

Njegovo najpoznatije psihološko djelo, Načela psihologije (1890), imalo je veliki utjecaj na razvoj psihologije kao naučne discipline. Među njegovim drugim značajnim djelima su Raznolikosti religioznog iskustva, studija različitih oblika religioznog iskustva i Eseji o radikalnom empirizmu, zbirka radova posvećenih njegovoj filozofskoj koncepciji radikalnog empirizma.[4]

James je bio jedan od najvažnijih ranih predstavnika pragmatizma, filozofskog pravca koji je razvijao zajedno s filozofima poput Charlesa Sandersa Peircea. Također je imao važnu ulogu u razvoju funkcionalizama, koji je naglasak stavljao na funkcije i svrhu psihičkih procesa, a ne samo na njihovu strukturu. U filozofiji je razvio i vlastitu koncepciju radikalnog empirizma.[5]

Harvard ga navodi kao jednu od najzaslužnijih ličnosti u nastanku svog odsjeka za psihologiju, dok ga Američko psihološko udruženje smatra jednom od najvažnijih ličnosti u uspostavljanju psihologije kao nove naučne discipline u Sjedinjenim Američkim Državama.[6][7]

Jamesov utjecaj na psihologiju potvrđen je i kasnijim historiografskim istraživanjima. U istraživanju objavljenom 2002. u časopisu Review of General Psychology rangiran je kao 14. najcitiraniji psiholog 20. vijeka.[8] U istraživanju objavljenom 1991, koje je ispitivalo procjene istaknutosti psihologa među historičarima i rukovodiocima psiholoških odsjeka, James je zauzeo drugo mjesto, iza Wilhelma Wundta.[9]

Jamesovo djelo imalo je dugotrajan utjecaj na filozofe i društvene naučnike, među kojima su Hilary Putnam, Richard Rorty, Edmund Husserl, Bertrand Russell, John Dewey i Ludwig Wittgenstein.[5]

Biografija

[uredi | uredi izvor]

Rani život i obrazovanje

[uredi | uredi izvor]
William James u Brazilu 1865.

William James rođen je 11. januara 1842. u New Yorku, kao prvo dijete Henryja Jamesa Starijeg i Mary Robertson Walsh James. Njegov otac bio je teolog i filozof religije svedenborgovske orijentacije, koji je poticao svoju djecu na široko obrazovanje, samostalno mišljenje i raspravu o filozofskim, religijskim i društvenim pitanjima. James je odrastao u intelektualno poticajnom porodičnom okruženju u kojem su se okupljali različiti pisci, filozofi i javne ličnosti. Njegov mlađi brat Henry James kasnije je postao jedan od najznačajnijih američkih romanopisaca, dok je njegova sestra Alice James poznata po svom dnevniku i književnim zapisima.[10][5]

Jamesovo rano obrazovanje bilo je neuobičajeno za tadašnje prilike. Njegov otac nije smatrao da obrazovanje treba biti ograničeno na jedno mjesto ili strogo utvrđen nastavni program, pa je porodica tokom njegovog djetinjstva i mladosti više puta boravila u Evropi. Između 1855. i 1860. James je pohađao različite škole u Engleskoj, Francuskoj, Švicarskoj i Njemačkoj, a obrazovanje je stjecao i uz privatne učitelje. Takvo školovanje omogućilo mu je da upozna različite obrazovne tradicije, nauči više evropskih jezika i razvije interes za umjetnost, prirodne nauke i filozofiju. Historičar Ralph Barton Perry njegovo je obrazovanje opisao kao spoj školovanja, putovanja i postupnog traženja životnog poziva.[10][5]

Tokom adolescencije James je pokazivao snažan interes za slikarstvo. Nakon povratka porodice u Sjedinjene Američke Države 1860, određeno vrijeme je studirao slikarstvo kod umjetnika Willijama Morrisa Hunta u Newportu. Iako je pokazivao određeni talenat, James je zaključio da mu umjetničke sposobnosti nisu dovoljne za profesionalnu karijeru slikara. Odustajanje od umjetnosti nije, međutim, značilo i nestanak njenog utjecaja na njegovo kasnije mišljenje: njegovo zanimanje za neposredno iskustvo, opažanje i konkretne pojedinosti ostalo je vidljivo u njegovom kasnijem radu u psihologiji i filozofiji.[10]

Godine 1861. James je upisao Naučnu školu "Lawrence" na Harvardu, gdje je u početku studirao hemiju. Postepeno se sve više usmjeravao prema prirodnim naukama, posebno anatomiji i fiziologiji. Među njegovim važnim učiteljima bili su Charles William Eliot, Jeffries Wyman i Louis Agassiz. Wymanov utjecaj doprinio je Jamesovom interesu za probleme evolucije i prirodnih nauka, dok je Agassiz snažno utjecao na njegovo razumijevanje empirijskog proučavanja prirode i značaja neposrednog rada s prirodnim činjenicama.[10][6]

Godine 1864. James je prešao na Harvardsku školu medicine. Njegov odnos prema medicini, međutim, bio je obilježen nesigurnošću u pogledu budućeg zanimanja i čestim prekidima uzrokovanim zdravstvenim problemima. Iako se školovao za ljekara, nije planirao dugoročno bavljenje ljekarskom praksom. U to vrijeme sve više ga je zanimala povezanost fizioloških procesa i psihičkog života, što će kasnije postati jedno od centralnih područja njegovog naučnog rada.[10][11]

Tokom studija medicine James se 1865. pridružio Thayerovoj ekspediciji u Brazil, koju je predvodio Louis Agassiz. Kao dvadesettrogodišnji student medicine učestvovao je u ekspediciji kao dobrovoljni sakupljač prirodnjačkih primjeraka. Ekspedicija je trajala približno osam mjeseci, tokom kojih je James putovao područjem Amazonije i pomagao u prikupljanju primjeraka za Muzej komparativne zoologije na Harvardu. Tokom boravka u Brazilu obolio je od velikih boginja, ali se oporavio i nastavio putovanje. Njegova iskustva s ekspedicije ostavila su snažan trag u njegovim kasnijim interesima, posebno u odnosu prema empirijskom proučavanju prirode i ljudskog iskustva.[12][13]

Nakon povratka iz Brazila 1866. James je nastavio studij medicine, ali su ga zdravstveni problemi ponovo primorali na prekid. Godine 1867. otputovao je u Evropu, gdje je boravio prvenstveno u Njemačkoj i proučavao fiziologiju, ali se istovremeno intenzivno bavio filozofijom i novim pristupima proučavanju psihičkog života. Njegov boravak u Evropi bio je važan za njegovo upoznavanje s tadašnjim razvojem eksperimentalne fiziologije i novonastajuće psihologije, koja se sve više izdvajala iz filozofije i povezivala s prirodnim naukama.[5][14]

James se krajem 1868. vratio u u američki grad Cambridge i u junu 1869. stekao zvanje doktora medicine na Harvardu.. Iako je time završio formalno medicinsko obrazovanje, nikada nije započeo profesionalnu ljekarsku praksu. Umjesto toga, njegovi interesi su se sve više usmjeravali prema proučavanju odnosa između fiziologije, psihologije i filozofije. Nekoliko godina kasnije vratio se na Harvard kao nastavnik, čime je započela njegova akademska karijera i postepeni prijelaz iz prirodnih nauka prema psihologiji i filozofiji.[6][7]

Karijera

[uredi | uredi izvor]
William James i Josiah Royce, blizu Jamesove seoske kuće u Chocoruai, New Hampshire, u septembru 1903. Jamesova kćerka Peggy snimila je fotografiju. Čuvši škljocaj kamere, James je uzviknuo: "Royce, fotografišu te! Pazi! Kažem – Proklet bio Apsolut!"

Nakon što je 1869. stekao doktorat medicine na Harvardskoj školi medicine, James se nije bavio ljekarskom praksom. Njegova profesionalna karijera započela je 1872, kada ga je predsjednik Harvarda Charles William Eliot angažovao da predaje komparativnu fiziologiju. Godine 1873. prihvatio je i nastavu iz anatomije i fiziologije. Ubrzo se, međutim, sve više usmjeravao prema proučavanju psihičkih procesa i njihovog odnosa prema fiziološkim funkcijama.[6][15]

Godine 1875. James je na Harvardu počeo predavati jedan od prvih formalnih univerzitetskih kurseva iz fiziološke psihologije u Sjedinjenim Američkim Državama. Za potrebe nastave osnovao je laboratorij za eksperimentalnu psihologiju, koji Harvard smatra prvim laboratorijem te vrste u Sjedinjenim Američkim Državama. Njegov rad imao je važnu ulogu u izdvajanju psihologije iz tradicionalnog okvira filozofije i njenom razvoju kao zasebnog područja akademskog proučavanja. Godine 1878. Granville Stanley Hall stekao je na Harvardu prvi doktorat koji je u svom nazivu sadržavao psihologiju, čime je dodatno potvrđen razvoj nove discipline.[6][16]

U ranoj fazi svoje karijere James se bavio problemima fiziološke psihologije, posebno odnosom između tjelesnih procesa, osjeta, percepcije i svijesti. Njegov pristup bio je pod snažnim utjecajem evolucijske teorije i nastojanja da se psihičke funkcije proučavaju u odnosu prema njihovoj ulozi u prilagođavanju organizma okolini. Iz tog pristupa postepeno se razvila perspektiva koja će kasnije biti poznata kao funkcionalizam: umjesto da se psihički život proučava samo kroz njegove pojedinačne strukture, James je naglašavao funkcije i svrhu psihičkih procesa.[6][15]

Godine 1878. James je prihvatio ugovor s izdavačem Henryjem Holtom da napiše udžbenik psihologije. Rad na knjizi trajao je dvanaest godina i prerastao je prvobitni okvir udžbenika. Rezultat je bilo njegovo najvažnije psihološko djelo, Načela psihologije (engleski: The Principles of Psychology), objavljeno 1890. u dva toma. Djelo je predstavljalo široku sintezu psihologije, fiziologije i filozofije te je sadržavalo Jamesove utjecajne analize toka svijesti, pažnje, navike, emocija, volje, pamćenja i svijesti o sebi. Knjiga je postala jedno od najutjecajnijih djela rane američke psihologije i imala je značajan odjek i u Evropi.[15][6]

Paralelno s razvojem psihološkog rada, James je sve više prelazio prema filozofiji. Godine 1880. imenovan je za docenta na Harvardu iz oblasti filozofije, dok je nastavio predavati psihologiju. Tokom narednih godina predavao je različite oblasti filozofije i psihologije, uključujući logiku, etiku, empirističku filozofiju i psihološka istraživanja. Njegov rad u tom periodu povezao je empirijsko proučavanje psihičkog života s filozofskim pitanjima o znanju, stvarnosti, slobodnoj volji i religijskom iskustvu.[15]

James je 1890-ih sve veću pažnju posvećivao filozofskim i religijskim pitanjima. Godine 1897. objavio je Volja za vjerovanjem i drugi eseji iz popularne filozofije, a 1898. u predavanju održanom na Univerzitetu Kalifornije u Berkeleyju otvoreno se odredio kao pragmatista. Pragmatizam je razvijao u intelektualnom krugu koji je uključivao Charlesa Sandersa Peircea, Johna Deweyja i druge američke filozofe, pri čemu je James posebno naglašavao praktične posljedice ideja i njihovu povezanost s iskustvom.[15]

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća Jamesov profesionalni rad proširio se izvan psihologije i akademske filozofije. Godine 1894. i 1904. bio je predsjednik Američkog psihološkog udruženja (APA). Njegov utjecaj na razvoj psihologije nije se zasnivao samo na eksperimentalnom istraživanju, već posebno na njegovim knjigama, predavanjima i sposobnosti da psihološke probleme poveže s filozofskim i svakodnevnim iskustvom. Među njegovim studentima bili su psiholozi koji će kasnije imati značajnu ulogu u razvoju discipline, uključujući G. Stanleyja Halla, Mary Whiton Calkins i Edwarda Thorndikea.[6][7]

Godine 1901. i 1902. James je održao Giffordova predavanja na Univerzitetu u Edinburghu. Predavanja su objavljena 1902. pod naslovom Raznolikosti religioznog iskustva i predstavljala su jednu od njegovih najpoznatijih studija religije iz perspektive psihologije i filozofije. U narednim godinama objavljivao je radove u kojima je dalje razvijao radikalni empirizam, prema kojem neposredno iskustvo predstavlja osnovu filozofskog proučavanja stvarnosti.[15]

Kasniji život i smrt

[uredi | uredi izvor]

Godine 1907. James se povukao s mjesta profesora na Harvardu, ali je nastavio intenzivno pisati i držati javna predavanja. Iste godine objavio je djelo Pragmatizam, zasnovan na predavanjima koja je prethodno održao u Bostonu i na Univerzitetu Columbia. Godine 1908. održao je Hibbertova predavanja na Oxfordu, koja su 1909. objavljena kao djelo A Pluralistic Universe. Godine 1909. objavio je i The Meaning of Truth, u kojem je odgovarao na kritike svoje pragmatičke teorije istine. Njegovo posljednje veliko filozofsko djelo ostalo je nedovršeno zbog pogoršanja zdravlja; rukopis je nakon njegove smrti objavljen kao Some Problems of Philosophy.[15]

Tokom posljednjih godina života James je sve više patio od ozbiljnih srčanih tegoba, uključujući bolove u grudima i izražen umor. Njegovo zdravstveno stanje pogoršalo se 1909, a 1910. postalo je toliko teško da mu je svakodnevna fizička aktivnost predstavljala značajan napor. Ipak, nastavio je raditi na djelu Some Problems of Philosophy i održavati kontakte s kolegama i prijateljima.[17]

U proljeće 1910. James je otputovao u Evropu u potrazi za liječenjem. Nakon boravka u Engleskoj otputovao je u Pariz, a zatim u Bad Nauheim u Njemačkoj, poznatom po liječenju srčanih bolesti. Liječenje nije dovelo do očekivanog poboljšanja. U jednom od svojih posljednjih pisama James je naveo da se njegovo zdravstveno stanje pogoršava i da mu je dijagnostikovano proširenje aorte. Nakon boravka u Evropi, James i njegova supruga Alice vratili su se u Sjedinjene Američke Države preko Kanade. U Chocoruu u New Hampshireu stigli su 19. augusta 1910.[17]

Jamesovo zdravstveno stanje se naglo pogoršalo nakon povratka. Umro je 26. augusta 1910. u svojoj ljetnoj kući u Chocorui, u 68. godini života. Prema porodičnoj korespondenciji, u posljednjim trenucima uz njega su bili supruga Alice i brat Henry James.[17][18]

Sahranjen je u porodičnoj grobnici na groblju "Cambridge" u Cambridgeu, Massachusetts. Nakon njegove smrti objavljena su i neka djela koja je ostavio u rukopisu ili koja je ranije pripremio za objavljivanje. Some Problems of Philosophy objavljeno je 1911, a iste godine objavljena je i zbirka Memories and Studies. Essays in Radical Empiricism objavljena je 1912, čime su njegovi kasniji filozofski radovi nastavili utjecati na razvoj američkog pragmatizma i filozofije.[18]

Filozofija

[uredi | uredi izvor]

Pragmatizam

[uredi | uredi izvor]

William James bio je jedan od najvažnijih predstavnika pragmatizma, filozofskog pravca koji se razvio u Sjedinjenim Američkim Državama krajem 19. stoljeća. Pragmatizam je nastao u raspravama filozofa i intelektualaca okupljenih oko tzv. Metafizičkog kluba na Harvardu oko 1870. Među njegovim najvažnijim ranim predstavnicima bili su Charles Sanders Peirce i James, pri čemu je Peirce prvi sistematski formulisao pragmatičku metodu, dok ju je James kasnije razvio u širu filozofsku koncepciju i značajno doprinio njenoj popularizaciji.[19]

James je svoje pragmatističko stanovište prvi put javno izrazio 1898. u predavanju Philosophical Conceptions and Practical Results, održanom na Univerzitetu Kalifornije u Berkeleyju. Svoja shvatanja je potom razvio u nizu predavanja održanih 1905–1907, koja je 1907. objavio u knjizi Pragmatizam: novo ime za neke stare načine mišljenja (engleski: Pragmatism: A New Name for Some Old Ways of Thinking).[19][20]

James je pragmatizam prvenstveno predstavio kao filozofsku metodu za razjašnjavanje pojmova i rješavanje filozofskih sporova. Prema toj metodi, značenje neke ideje ili pojma treba razmatrati kroz njegove moguće praktične posljedice. Ako se dvije naizgled suprotstavljene filozofske tvrdnje ni u jednom mogućem iskustvu ili djelovanju ne razlikuju, rasprava o njima može biti samo prividna. Pragmatička metoda zato nastoji utvrditi kakvu bi razliku u iskustvu, očekivanjima ili djelovanju proizvelo prihvatanje jedne, odnosno druge mogućnosti.[19][20]

James je pragmatizam smatrao posredničkim pristupom između empirizma i racionalizma. Empirizam je povezivao s naglašavanjem činjenica i iskustva, dok je racionalistički pristup povezivao s oslanjanjem na apstraktne principe, ideale i apriorno mišljenje. Smatrao je da filozofija ne treba birati između činjenica i ljudskih vrijednosti, nego da treba pronaći način da ih poveže. Pragmatizam je zato opisivao kao pristup koji istovremeno prihvata "odanost činjenicama" karakterističnu za empirizam i nastoji sačuvati ljudske vrijednosti, svrhe i mogućnost djelovanja.[19][20]

Za Jamesa filozofske teorije nisu prvenstveno pasivni opisi stvarnosti, nego instrumenti kojima se ljudi koriste u razumijevanju iskustva i rješavanju problema. Vrijednost neke ideje stoga se ne iscrpljuje njenom formalnom ili apstraktnom definicijom, nego se može ispitivati prema tome kako ona funkcioniše u iskustvu. Ovakav pristup povezao je Jamesov pragmatizam s njegovim širim empirističkim usmjerenjem i kasnijom koncepcijom radikalnog empirizma.[19]

Jamesov pragmatizam razlikovao se od Peirceove prvobitne formulacije pragmatizma. Dok je Peirce pragmatičku metodu prvenstveno razvio kao način razjašnjavanja značenja pojmova kroz njihove zamislive praktične posljedice, James ju je proširio na pitanja istine, religijskog vjerovanja, slobodne volje i drugih metafizičkih problema. Zbog tih razlika Peirce je kasnije za vlastitu verziju koristio izraz pragmaticizam, kako bi je razlikovao od Jamesove šire koncepcije.[19]

Jedna od karakterističnih Jamesovih primjena pragmatičke metode jeste njegovo razmatranje naizgled nerješivih metafizičkih sporova. U Pragmatizmu je, između ostalog, naveo primjer čovjeka koji pokušava obići vjevericu koja se kreće oko stabla. Zamislio je vjevericu koja se drži za jednu stranu stabla, dok čovjek pokušava obići stablo kako bi je ugledao. Vjeverica se istovremeno kreće oko stabla tako da između nje i čovjeka stalno ostaje deblo, pa se postavlja pitanje da li čovjek u tom slučaju "obilazi vjevericu". James je smatrao da odgovor zavisi od značenja izraza "obilaziti". Ako se pod tim podrazumijeva da čovjek zauzima položaje s različitih strana stabla u odnosu prema vjeverici, tada je odgovor potvrdan; ako se podrazumijeva da čovjek zauzima položaje ispred, iza i sa strane vjeverice, tada nije. James je time želio pokazati da se dio filozofskih sporova može riješiti razjašnjavanjem stvarnih praktičnih razlika koje stoje iza različitih formulacija problema.[20]

Pragmatizam je kod Jamesa povezan i s falibilističkim shvatanjem ljudskog znanja. Ljudska vjerovanja nisu nepogrešiva, pa cilj spoznaje nije dostizanje apsolutne izvjesnosti, nego razvijanje načina istraživanja koji omogućavaju provjeravanje, ispravljanje i poboljšavanje vjerovanja. U tom smislu pragmatizam ne znači odbacivanje istine niti tvrdnju da je svako vjerovanje jednako dobro ako je korisno; James je smatrao da se istinitost vjerovanja mora razumjeti u odnosu prema iskustvu, njegovoj provjeri i njegovom uklapanju u druge dijelove našeg iskustva.[19][21]

James je pragmatizam primjenjivao i na pitanja religije. Smatrao je da religijska vjerovanja ne treba procjenjivati isključivo na osnovu apstraktnih filozofskih dokaza, nego i prema njihovoj ulozi u konkretnom ljudskom iskustvu. Ovaj aspekt njegovog pragmatizma posebno je došao do izražaja u njegovom shvatanju religijskog iskustva i u djelu Raznolikosti religioznog iskustva (1902).[19]

Jamesov pragmatizam imao je velik utjecaj na kasniji razvoj američke filozofije. Njegove ideje snažno su utjecale na Johna Deweyja i druge filozofe pragmatističke tradicije, a u 20. stoljeću obnovljeno zanimanje za Jamesa doprinijelo je razvoju neopragmatizma, posebno kroz djela filozofa kao što su Richard Rorty i Hilary Putnam.[19]

"Gotovinska vrijednost"

[uredi | uredi izvor]

James je za objašnjenje pragmatičkog značenja ideja koristio izraz "gotovinska vrijednost" (engleski: cash value). Pod tim izrazom nije podrazumijevao novčanu vrijednost u doslovnom smislu, nego praktični značaj koji neka ideja, pojam ili vjerovanje ima u iskustvu. Prema pragmatičkoj metodi, razumjeti neki pojam znači utvrditi kakve bi praktične posljedice njegovo prihvatanje imalo, odnosno kakvu bi razliku napravilo u iskustvu i djelovanju.[20]

James je smatrao da pragmatička metoda ne treba završavati samom definicijom pojma. Nakon što se utvrdi njegovo značenje, pojam treba posmatrati kao sredstvo koje se koristi u toku iskustva i istraživanja. Teorije, prema tome, nisu "odgovori na zagonetke" koji omogućavaju da se potraga za objašnjenjem zaustavi, nego instrumenti pomoću kojih ljudi usmjeravaju mišljenje, istraživanje i djelovanje. Njihova vrijednost može se procjenjivati prema tome kako funkcionišu u iskustvu i kakve posljedice proizvode.[19][20]

U tom smislu, "gotovinska vrijednost" predstavlja praktičnu stranu Jamesovog shvatanja značenja. Kada se za neku ideju utvrdi šta ona mijenja u iskustvu, koje posljedice ima za očekivanja i djelovanje i kako se povezuje s drugim iskustvima, time se pokazuje njen stvarni filozofski značaj. Ako dvije različite formulacije ne proizvode nikakvu razliku u mogućem iskustvu ili djelovanju, njihova prividna razlika nema značajan pragmatički sadržaj.[19]

Pojam "gotovinske vrijednosti" povezan je i s Jamesovim shvatanjem teorija kao instrumenata. On je pragmatizam suprotstavljao filozofskom pristupu koji teorije tretira kao konačna rješenja metafizičkih problema. Umjesto toga, teorije treba posmatrati kao sredstva koja omogućavaju da se iskustvo bolje razumije, da se različiti njegovi dijelovi povežu i da se djelovanje učini uspješnijim. U tom smislu, praktična vrijednost neke ideje ne sastoji se samo u neposrednoj koristi, nego u njenoj sposobnosti da čovjeku omogući pouzdano snalaženje u iskustvu.[20][21]

Ovo shvatanje predstavlja važnu vezu između Jamesove pragmatičke metode i njegove teorije istine. Dok se "gotovinska vrijednost" odnosi na praktični značaj ideja i pojmova, James je istinitost vjerovanja povezao s načinom na koji se ona potvrđuju u iskustvu i omogućavaju uspješno snalaženje u njemu. Njegova teorija istine zbog toga je kasnije često tumačena kao svođenje istine na korisnost, iako je takvo tumačenje previše pojednostavljeno.[21]

James je kasnije posebno naglasio da izraz "gotovinska vrijednost" ne treba shvatiti kao svođenje istine ili filozofske vrijednosti ideje na novčanu korist ili lični interes. U The Meaning of Truth odgovorio je na upravo takve kritike i pojasnio da izraz "praktično" ima šire značenje: odnosi se na način na koji ideja funkcioniše u iskustvu, uključujući i teorijske, intelektualne i praktične posljedice. "Gotovinska vrijednost" je stoga metafora za ono što neka ideja stvarno čini u iskustvu, a ne mjera njene materijalne korisnosti.[22]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ↑ James, William (1992). Myers, Gerald E. (ured.). Writings 1878–1899: Psychology: Briefer Course / The Will to Believe / Talks to Teachers / Essays (jezik: engleski). Library of America. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  2. ↑ James, William (1987). Kuklick, Bruce (ured.). Writings 1902–1910: The Varieties of Religious Experience / Pragmatism / A Pluralistic Universe / The Meaning of Truth / Some Problems of Philosophy / Essays (jezik: engleski). Library of America. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  3. ↑ Dillon, Bekah. "Psyography: William James". Frostburg State University (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 24. 11. 2014. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  4. 1 2 James, William (1902). The Varieties of Religious Experience: A Study in Human Nature (jezik: engleski). Longmans, Green, & Co. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  5. 1 2 3 4 5 Goodman, Russell (2021). "William James". u Zalta, Edward N. (ured.). Stanford Encyclopedia of Philosophy (jezik: engleski) (Fall 2021 izd.). Metaphysics Research Lab, Stanford University. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  6. 1 2 3 4 5 6 7 8 "William James". Department of Psychology, Harvard University (jezik: engleski). Harvard University. Pristupljeno 26. 8. 2026.[mrtav link]
  7. 1 2 3 "William James 1842–1910". American Psychological Association (jezik: engleski). Pristupljeno 26. 8. 2026.
  8. ↑ Haggbloom, Steven J.; Warnick, Renee; Warnick, Jason E.; Jones, Vinessa K.; Yarbrough, Gary L.; Russell, Tenea M.; Borecky, Chris M.; McGahhey, Reagan; Powell, John L.; Beavers, Jamie; Monte, Emmanuelle (juni 2002). "The 100 Most Eminent Psychologists of the 20th Century". Review of General Psychology (jezik: engleski). 6 (2): 139–152. doi:10.1037/1089-2680.6.2.139. S2CID 145668721. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  9. ↑ Korn, James H.; Davis, Raymond; Davis, Stephen F. (1991). "Historians' and chairpersons' judgments of eminence among psychologists". American Psychologist (jezik: engleski). 46 (7): 789–792. doi:10.1037/0003-066X.46.7.789. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  10. 1 2 3 4 5 Perry, Ralph Barton (1935). The Thought and Character of William James: As Revealed in Unpublished Correspondence and Notes, Together with His Published Writings (jezik: engleski). 2. Little, Brown, and Company. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  11. ↑ Powell, Alvin (29. 4. 2010). "What makes a life significant?". Harvard Gazette (jezik: engleski). Harvard University. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  12. ↑ Machado, Maria Helena P. T. (15. 5. 2009). "Travels and Science in Brazil: Charles Darwin, Louis Agassiz, and William James". ReVista: Harvard Review of Latin America (jezik: engleski). David Rockefeller Center for Latin American Studies, Harvard University. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  13. ↑ "A tale of two scholars: The Darwin debate at Harvard". Harvard Gazette (jezik: engleski). Harvard University. 24. 5. 2007. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  14. ↑ Croce, Paul Jerome (1995). "William James's scientific education". Studies in History and Philosophy of Science (jezik: engleski). 26 (1): 1–25. doi:10.1016/0039-3681(94)00047-3. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  15. 1 2 3 4 5 6 7 Richardson, Robert C. (2025). "William James". Stanford Encyclopedia of Philosophy (jezik: engleski). Metaphysics Research Lab, Stanford University. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  16. ↑ "History". Department of Psychology, Harvard University (jezik: engleski). Harvard University. Arhivirano s originala, 10. 8. 2023. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  17. 1 2 3 James, William (1992). Skrupskelis, Ignas K.; Berkeley, Elizabeth M. (ured.). The Correspondence of William James (jezik: engleski). 1–12. University Press of Virginia. ISBN 978-0-8139-1338-4. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  18. 1 2 "William James: Life is in the Transitions". Houghton Library, Harvard University (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 6. 6. 2018. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  19. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 Legg, Catherine; Hookway, Christopher (2024). "Pragmatism". u Zalta, Edward N.; Nodelman, Uri (ured.). Stanford Encyclopedia of Philosophy (jezik: engleski). Stanford University. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  20. 1 2 3 4 5 6 7 James, William (1907). Pragmatism: A New Name for Some Old Ways of Thinking (jezik: engleski). Longmans, Green, and Co. Pristupljeno 26. 8. 2026.
  21. 1 2 3 Capps, John (2023). "The Pragmatic Theory of Truth". u Zalta, Edward N.; Nodelman, Uri (ured.). Stanford Encyclopedia of Philosophy (jezik: engleski). Stanford University. Pristupljeno 27. 8. 2026.
  22. ↑ James, William (1909). The Meaning of Truth: A Sequel to 'Pragmatism' (jezik: engleski). New York: Longmans, Green, and Co. Pristupljeno 27. 8. 2026.

Dodatna literatura

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=William_James&oldid=3924196"