Zalistak donje šuplje vene

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Zalistak donje šuplje vene
Gray493.png
Unutrašnjost desne strane srca
(Zalistak donje šuplje vene obilježen je na dnu lijevo.)
Detalji
Latinski Valvula venae cavae inferioris
Identifikatori
Gray's p.540
Dorlands
/Elsevier
v_02/12844619
TA A12.1.01.015
FMA 9240
Anatomska terminologija

Zalistak donje šuplje vene (Eustachijev zalistak) je venski zalistak koji se nalazi na spoju donje šuplje ven I desne pretkomore.[1][2][3]

Razviće[uredi | uredi izvor]

Tokom fetusne faze razvoja, Eustachijev zalistak pomaže usmjeravaju protoka krvI koja je obogaćena kisikom, kroz desnu u lijevu pretkomoru, udaljavajući je od desne komore. Prije rođenja, fetalna cirkulacija usmjerava krv bogatu kiskom na povratak iz posteljice da se miješa sa krvlju iz jetrenih vena u donjoj šupljoj veni. Ova krv struji preko pretkomorske pregrsde i preko okruglog otvora ( foramen ovale ) povećava sadržaj kisika u krvi u lijevoj pretkomori. Ovo zauzvrat povećava koncentraciju kisika u krvi u lijevoj komori aorte, koronarnoj cirkulaciji i cirkulaciju mozga u razvoju.

Nakon rođenja i odvajanje od placente, sadržaj kisika u donjoj šupljoj veni opada. Sa početkom disanja, lijeva pretkomors prima krv bogatu kisikom iz pluća, kroz plućne vene. Kako se dotok krvi u pluća povećava, povećava se ikoličina protoka krvi na ulazu u lijevu pretkomoru. Kada pritisak u lijevj pretkomori premašuje onaj u desnoj pretkomori, foramen ovale počinje da zatvara i ograničava protok krvi između lijeve i desne pretkomore. Iako Eustahijev zalistak i dalje postoji u odraslom dobu, u suštini nema određenu funkciju nakon periods trudnoće.

Varijacija[uredi | uredi izvor]

Postoji velika varijabilnost u veličini, obliku, debljini i teksturi trajnog Eustahijevog zaliska, po tome u kojoj mjeri zadire u susjedne strukture, kao što je pretkomorska pregrada. Na jednom kraju spektra, embrionski Eustahijev zalistak nestaje potpuno ili je predstavljen samo tankim grebenom. Najčešće, to je srpasti nabor endokarda koji proizlazi iz prednjeg ruba IVC otvora. Bočni rog polumjeseca teži da ispuni donji kraj crista terminalis, a medijalni rog pridružuje se Thebesianovog zaliska, polukružnog nabor zaliska na otvoru koronarnog sinusa. U drugoj krajnosti, to i dalje postoji kao pokretna, izdužena struktura koja se projicira nekoliko centimetara u desno od pretkomorske šupljine. U ovom slučaju, može se ispoljiti kao valovito kretanje u realnom vremenu ehokardiografije; kada je prilično veliki, može se miješati s tumorom desne pretkomore, trombom ili izraslinom.[4] Povremeno, Eustahijev zalistak prelazi krov desne pretkomore iz otvora na IVC i ubacuje se u donji dio međupretkomorske pregrade I graniči sa atrioventrikularnim zaliscima.[5] Međutim, veće umetanje džinovskog Eustahijevog zaliska, koji imitira ehokardiografsku sliku koja izgleda kao da je desna pretkomora podijeljena, što je vrlo rijetko. Ova vrsta abnormalnosti mogu se miješati sa cor triatriatum dexter.[5] Vrlo rijetko, konfiguracija velikog Eustahijevog zaliska može oponašati desni pretkomorski cistični tumor.[6]

Gornja šuplja vena nema homologni zalistak ili zaliske. Nije tako potrebna, kao zalistal, jer venski povratak u ovoj veni teče u smjeru gravitacije.

Klnički značaj[uredi | uredi izvor]

Eustahijev zalistak se često viđa na transtorakalnoj ehokardiografiji iz parasternalne duge osi, apikalno od četiri šupljine i u podrebarnom I četverokomornom aspektu. Eustahijevev zalistak se bolje vidi na transjednjačkoj ehokardiografiji u dvoudubljenskom položaju i desnoostranom horizontalnom i uzdužnom pogledu. Pridruživanje između Eustahijevoz zaliska i foramen patent ovale je studirano u pacijenata sa kriptogenim moždanim udarom (udar nepoznatog uzroka).

Historija[uredi | uredi izvor]

Eustahijev zalistak, koji se naziva i zalistak donje šuplje vene, po prvi put opisao je italijanski anatom Bartolomeo Eustachi (rođen između 1500. i 1513., umro 1574.).

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Guyton, A. C., Hall, J. E. (2006): Textbook of Medical Physiology (11th ed.. Elsevier Saunder, Philadelphia, ISBN 0-7216-0240-1
  2. ^ Campbell N. A. et al. (2008). Biology. 8th Ed. Person International Edition, San Francisco. ISBN 978-0-321-53616-7. 
  3. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2002). Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-10-222-6. 
  4. ^ D'Cruz IA. Echocardiographic anatomy: understanding normal and abnormal echocardiograms. 1st ed. Stamford (CT): Appleton & Lange; 1996. p. 114–5
  5. ^ a b Otto CM, editor. The practice of clinical echocardiography. 1st ed. Philadelphia: WB Saunders; 1997. p. 668.
  6. ^ Malaterre HR, Kallee K, Perier Y. Eustachian valve mimicking a right atrial cystic tumor. Int J Card Imaging 2000;16(4):305–7.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]