Zaušnjaci

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Zaušnjaci
Mumps PHIL 130 lores.jpg
Dijete sa zaušnjacima
Klasifikacija i vanjski resursi
ICD-10 B26.
ICD-9 072
DiseasesDB 8449
MedlinePlus 001557
eMedicine emerg/324 emerg/391 ped/1503
MeSH D009107

Zaušnjaci (latinski: Parotitis epidemica; engleski: mumps) – poznat i kao epidemijski parotitis – su virusna bolest uzrokovana specifičnim virusom zaušnjaka. To je, dakle, zarazna dječija bolest koju izaziva virus iz grupe paramiksovirusa, rasprostranjena u cijelom svijetu.

Infekcija i simptomi[uredi | uredi izvor]

Virus zaušnjaka
Petnaestogodišnji pacijent sa tipskim simptomma zaušnjaka

Virus zaušnjaka se renosi se kapljično. Dva do četiri nedjelje (najčešće 14 do 18 dana) nakon zaraze pojavljuju se prvi simptomi bolesti: povišena tjelesna temperatura, groznica, glavobolja i gubitak apetita, nakon čega oteknu pljuvačne žlijezde. Najčešće su zahvaćene jedna ili obje zaušne žlijezde, uz bol u predjelu donje vilice. Kod oboljelih muškaraca, relativno česta komplikacija je orhitis, nakon puberteta , pri čemu je obično zahvaćen samo jedan testis.[1][2]

Početni znaci i simptomi često uključuju groznicu, bol u mišićima, glavobolju i osjećanje umora. To je često praćeno bolnim oteklinama jedne ili obje parotidne žlijezde.[3] Simptomi se tipski javljaju 16-18 dana nakon izlaganja, a 7 do 10 dana nakon obnavljanja. Simptomi kod odraslih su često teži nego u djece. Oko trećine ljudi ima blage ili nikakve simptome, a komplikacije mogu uključivati infekcije upale moždanih ovojnica (50%), pankreatitis (4%), stalnu gluhoću.[4][4] Bolne otekline testisa su rijetko uzročnici neplodnosti. Žene mogu dobiti otekline jajnika, ali to ne povećava rizik za neplodnost. [4]

Uzročnici i dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Zaušnjaci su visoko zarazan i brzo se širi među ljudima koji žive u neposrednoj blizini. Virus se prenosi respiratornim kapljicama ili direktnim kontaktom sa zaraženom osobom. Samo ljudi postreduju u širenju bolesti., odnosno izvori su zaraze jedni drugima, nekoliko dana prije početka simptoma do četiri dana nakon bolesti. Nakon infekcije, osoba je obično imuna za cio život; reinfekcije je moguća, ali ima tendenciju da bude blaga

Dijagnoza se obično postavlja zbog sumnje nakon parotidnog otoka, a može se potvrditi izolovanjem virus u brisu parotidnog kanala. Testiranje na IgM antitijela u krvi je jednostavno i može biti od koristi, Međutim, može biti lažno negativno kod onih koji su vakcinirani.[5][6]

Prevencija, tretman i prognoza[uredi | uredi izvor]

Zaušnjaci se mogu spriječiti sa po dvije doze odgovarajuće vakcine. Većina zemalja razvijenog svijeta u svojim programima uključuje imunizaciju, često u kombinaciji sa vakcinom protiv malih boginja i rubeole. Zemlje koje imaju nisku stopu imunizacije mogu imati povećanje učestalosti među starijim grupama i time lošije rezultate. Ne postoji specifični tretman. Napori uključuju kontrolu simptoma sa lijekovima protiv bolova, kao što je acetaminofen. Pri određenim komplikacijama, može biti koristan intravenski imunoglobulin. Hospitalizacija je potrebna u slučaju da se pojave komplikacije u vidu meningitisa ili pankreatitisa. Smrtnost iznosi jedan od deset hiljada inficiranih ljudi.

Poređenje komplikacija bolesti zaušnjaka i vakcinacije protiv malih boginja, zaušnjaka i rubeole (MMR)

Simptom / Bolest Komplikacije zaušnjaka
( %)
Post-vakcinacijske komplikacije
(%)
Upala pljuvačnih žlijezda 98 0,5
Pankreatitis 2-5 0,5
Orhiditis (upala testisa adolescenata i odraslih) 20-50 0,0001
Meningitis ~15 0,0001
Gluhoća 0,005 0

Epidemiologija i historija[uredi | uredi izvor]

Bez imunizacije, godišnje bude pogođeno oko 0,1% do 1% . Rasprostranjena vakcinacija je dovela do pada stope bolesti više od 90%. Zaušnjaci su češći u zemljama u razvoju, gdje je vakcinacija manje uobičajena. Epidemija se, međutim, može pojaviti i u populaciji vakciniranih. Prije uvođenja vakcine, zaušnjaci su bili uobičajena bolest djetinjstva širom svijeta. Veća učestalost bolesti javlja se najčešće svakih dvije do pet godina. Najčešće su pogođena djeca u dobi između pet i devet. U populacijama imuniziranih osoba česta je u ranim 20-im godinama. Oko ekvatora se često javlja tokom cijele godine, dok je u sjevernijim i južnijim regijama svijeta češća zimi i s proljeća. Bolne otekline parotidne žlijezde i testisa opisani su prema Hipokrat u 5. stoljeću p.n.e.[7][8]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010): The Oxford Textbook of Medicine Archived 21 March 2012[Date mismatch] at the Wayback Machine. (5th ed.). Oxford University Press
  2. ^ Coulehan J. L., Block M. R. (2005): The Medical Interview: Mastering skills for clinical practice, 5th Ed. F. A. Davis. ISBN 0-8036-1246-X. OCLC 232304023.
  3. ^ Hviid A., Rubin S., Mühlemann K. (2008): Mumps. The Lancet, 371 (9616): 932–944.
  4. ^ a b c Mumps virus vaccines. Weekly epidemiological record (2007) : 82 (7): 49–60, http://www.who.int/wer/2007/wer8207.pdf?ua=1.
  5. ^ Gupta R. K., Best J., MacMahon E. (2005): Mumps and the UK epidemic 2005. BMJ (Clinical research ed.), 330 (7500): 1132–1135.
  6. ^ Sen S. N. (2008): Mumps: a resurgent disease with protean manifestations, https://www.mja.com.au/journal/2008/189/8/mumps-resurgent-disease-protean-manifestations.
  7. ^ Junghanss T. (2013): Manson's tropical diseases, 23rd Ed. Elsevier/Saunders, Oxford, ISBN 9780702053061; https://books.google.ca/books?id=GTjRAQAAQBAJ&pg=PA261.
  8. ^ Atkinson W.(2012): Mumps epidemiology and prevention of vaccine-preventable diseases, Public Health Foundation, ISBN 9780983263135; http://www.cdc.gov/vaccines/pubs/pinkbook/mumps.html.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]