Zdenka Sertić

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe pouzdanim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Translation Latin Alphabet-cs.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste ga sposobni prevesti, kliknite na "Uredi" i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.

Zdenka Sretić je rođena 16. januara 1899. u Svetom Ivanu Zelini, a umrla je 19. decembra 1986. u Zagrebu, Hrvatska. Bila je hrvatska slikarica, ilustratorica i dokumentaristica.

Život i djelo[uredi | uredi izvor]

Edit-delete-not encyclopedic.svg Trenutna verzija ovog članka napisana je neformalnim stilom i podsjeća na priču, a ne na enciklopedijski članak.
Da bi zadovoljio standarde Wikipedije i neutralno gledište, ovaj članak zahtijeva čišćenje.

Zdenka Sertić je uz Anku Krizmanić najpoznatija likovna umjetnica rodom iz hrvatskog Prigorja. Osim što su ponikle iz istog kraja, postoje i brojne druge podudarnosti u biografijama ove dvije slikarice. Obje su studij započele u Zagrebu, nastavile ga u Njemačkoj, a završile u Parizu. Nadalje, obje su svoj gotovo jednako dug životni vijek provele u Zagrebu, a dijelile su i zajedničku ljubav prema Dalmaciji, gdje su rado putovale, kad god bi im se za to ukazala prilika. Ipak, nije poznato da li su se Krizmanićeva i Sertićeva ikada upoznale.

Premda su obje bile plodne slikarica, njihovi opusi se uveliko razlikuju. Dok je za Anku Krizmanić slikarstvo ponajprije bilo medij istraživanja vlastite nutrine, za Sertićevu je ono uglavnom bilo sredstvo bilježenja etnografske baštine sa kojom je tokom svojih stručnih putovanja dolazila u dodir, ili za obilazaka fundusa Etnografskog muzeja, u kojem je provela najveći dio svog radnog vijeka. Jednostavnije rečeno, Sertićeva je zbog prirode svog poziva slikarstvo doživljavala kao prvenstveno dokumentarističku, a tek onda i kao kreativnu likovnu disciplinu.

Radeći u zagrebačkom Etnografskom muzeju kao crtačica gotovo puna tri desetljeća (1921. – 1931. i 1941. – 1959.), Sertićeva je učestvovala u ilustriranju mnogih stručnih i popularnih izdanja Muzeja, jer je u to doba crtež još uvijek bio kvalitetniji prenosilac informacija od crno bijele fotografije. Na osnovu sačuvane građe doznaje se da je u Muzeju i na terenu radila na prikupljanju i bilježenju etnografskih podataka, naročito na crtanju i slikanju narodnih nošnji, narodnog graditeljstva i obrta, te momenata pojedinih narodnih običaja. Ipak, izdvojeni iz svog ilustrativnog konteksta, mnogi crteži Zdenke Sertić poprimaju odlike posve zaokruženih, samostalnih likovnih djela, gotovo samodopadnih u cjelovitosti svoje likovne perfekcije.

Vremenom je njen dokumentaristički i ilustratorski opus toliko narastao, da je danas teško nabrojati samo sve naslovnice knjiga koje je ona ilustrirala. Krajem tridesetih Sertićeva je načinila i niz ilustracije za razglednice u korist Hrvatskog radiše, koje su među kolekcionarima i danas naročito cijenjene, i u pravilu dostižu bitno više cijene nego ostale razglednice iz tog doba. Neke od razglednica iz tog ciklusa tematski su posvećene tradicionalnoj nošnji bosanskih muslimana, i katolika.

Tokom svog radnog vijeka Sertićeva je učestvovala na izložbama u Zagrebu, Parizu, Barceloni, Berlinu, Rotterdamu, New Yorku i drugdje, predstavljajući cijelom svijetu ne samo svoje veliko slikarsko umijeće, nego i svo bogatstvo i ljepotu hrvatske etnografske baštine. Isto joj je pošlo za rukom kada su njeni crteži stavljeni na marke tadašnjeg PTT-a, dolazeći tako pred oči najširih krugova domaćeg i inostranog stanovništva.

Međutim, usprkos tome, danas je tek mali dio ostavštine Zdenke Sertić dostupan javnosti. Razlog tome je njen iznenadan, prisilan odlazak u penziju, zbog čega je većina radova ostala u njenom posjedu, a kasnije u posjedu njenih nasljednika.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Ivanka Ivkanec: Zdenka Sertić i Etnografski muzej u Zagrebu, Zagreb, 1997., ISBN 953-6273-07-1