Zidine i rimska graditeljska tehnika

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.

Rimljani su uglavnom u gradnji primjenjivali grčke i etrurske tehnike čiji je temelj bila pečena cigla koja se obrađivala suho i bez žbuke. Ako je kamenje imalo nepravilan oblik govorilo se o opus siliceum, a ako je bilo pravilno o opus quadratum. Kamenje se međusobno povezivalo klinovima i kukama ili ih je spajala sama težina. Taj se način gradnje počeo primjenjivati krajem republike, mahsuz u Saturnovu hramu i Marcelovu teatru. Bez obzira na to, ova tehnika je donijela sa sobom dva velika nedostatka. Usprkos fantastičnom tehničkom razvoju dizalica (Rimljani su se služili koloturom koji im je omogućavao da podignu kamene blokove teške više desetaka tona) postupci podizanja i sastavljanje blokova ostavili su tragove. Bilo je nemoguće položiti uže oko kamenog bloka i podići ga nekoliko metara u vis bez da se na nekom mjestu prethodno ne predvidi kakav urez ili izbočenje koje pomaže pri hvatanju. Što se tiče klinova i kuka njihova posljedica nije bila samo udubljenje u kamenu, već im je nedostatak bio taj što nisu mogli garantovati stabilnost građevine ukoliko bi na različitim tačkama došlo do potresanja. Tlo na kojem su morali raditi rimski graditelji odlikovalo se izuzetnom gipkošću, tako da je nejednaka dubina temelja pojedinih dijelova morala uticati na ravnotežu, a u skladu s time i na otpornost cjeline.:

Lijevani zid[uredi | uredi izvor]

Jedan od razloga za polet rimskog zidanja zidina treba potražiti u tehničkom pronalasku koji se razvio i upotrebljavao od 2.st. a zvao se opus caementicum ili lijevani zid. U tom postupku potrebna je daščana obloga u koju se stavlja žbuka. Na taj sloj žbuke slaže se naizmjence sloj kamena i lomljenog kamena dok se ne postigne željena visina zida. Iako su Rimljanima beton, a vjerovatno i cement, bili nepoznati u pravom smislu, dobili su tom tehnikom posebno efikasnu metodu za izradu solidne sirove građevine.

Ta tehnika nije bila samo brza u izvedbi nego i nadasve ekonomična jer se moglo upotrebljavati otpadno kamenje. Zid se na kraju oblagao malim lomljenim kamenjem ili ciglama. Spomenuta tehnika omogućavala je da se podignu lukovi i svodovi velike nosivosti.:

http://www.wiw.pl/kulturaantyczna/twardecki/pict/zoom/Incertop.jpg