Zlato(III)-oksid

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Zlato(III)-oksid
Općenito
Hemijski spojZlato(III)-oksid
Druga imenaZlato-trioksid
Molekularna formulaAu2O3
CAS registarski broj1303-58-8
Kratki opisSmeđi prah[1]
Osobine1
Molarna masa441,93 g/mol
Agregatno stanječvrsto
Gustoća3,6 g/cm2[2]
Tačka topljenja150 °C (raspada se)[2]
RastvorljivostNe rastvorljiv u vodi[2]
1 Gdje god je moguće korištene su SI jedinice. Ako nije drugačije naznačeno, dati podaci vrijede pri standardnim uslovima.

Zlato(III)-oksid Au2O3 je najstabilniji poznati oksid zlata. To je crveno-smeđi kristalni spoj, osjetljiv na svjetlost. Spoj je toplotno nestabilan i raspada se na temperaturama iznad 160 °C na svoje sastavne elemente, zlato i kisik. Au2O3 ima nepravilnu kvadratno-planarnu kristalnu strukturu koja se sastoji iz jedinica AuO4.

Dobijanje[uredi | uredi izvor]

Zbog plemenitog karaktera elementarnog zlata, ovaj spoj se ne može dobiti direktnom oksidacijom zlata sa kisikom. Međutim moguće je njegovo direktno dobijanje reakcijom zlata sa plazmom kisika. Hemijskim putem, može se dobiti počev od vodenog rastvora stabilnog trihloroaurohidrata (AuCl3·H2O, zapravo hidrogentrihlorohidroksiaurat(III) H[AuCl3(OH)]) ili tetrahloridozlatne kiseline (H[AuCl4]·4 H2O), koji se raspada djelovanjem natrij-karbonata u vidu smeđeg taloga Au2O3·x H2O. Nakon sušenja korištenjem silika-gela, izdvaja se voda te preostaje Au2O3·2-3 H2O. On se dalje može prerađivati temperovati u vodi na temperaturi od 280 °C tokom četiri nedjelje i pritiskuod 3000 bara nakon čega ostaje čisti polikristalni, bezvodni zlato(III)-oksid Au2O3.[3]

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Zlato-oksid se može koristiti za bojenje stakla, a moguća je njegova upotreba i u optoelektonici.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ A. F. Holleman, E. Wiberg, N. Wiberg (2007). Lehrbuch der Anorganischen Chemie (102 izd.). Berlin: de Gruyter. ISBN 978-3-11-017770-1.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  2. ^ a b c Unos u bazu podataka, stavka Gold(III)-oxid na stranici AlfaAesar, pristupljeno 29. januara 2018.
  3. ^ Georg Brauer (1978). Handbuch der Präparativen Anorganischen Chemie. II. Stuttgart: Ferdinand Enke Verlag. str. 1090. ISBN 3-432-87813-3.