Zooplankton

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Oblici zooplanktonskih organizama

Zooplankton (starogrčki ζῴον - zoon = životinja + πλαγκτός - planktos = lutalica, skitnica) su heterotrofni organizmi u okeanima, mora ili slatkim vodama koji lebde ili se ograničeno kreću nošeni strujama i talasima.[1] Pojedinačni zooplankton obično mikroskopske veličine, ali neki (poput meduza) su veći i vidljivi golim okom.

Ekologija[uredi | uredi izvor]

Meduze su najveći zooplankton (na slici Aurelia aurita)
Kril (Meganyctiphanes norvegica)

U zooplankton spada velik broj vrsta, od sitnih praživotinja do makroskopskih vrsta Metazoa. Obuhvata holoplanktonske organizme čiji se cijeli životni ciklus odvija u obliku planktona, kao i meroplanktonske organizme koji su dio života kao plankton, prije nego se razviju u nekton ili u sesilno bentonsko stanje. Mada je zooplankton primarno nošen vodenim strujama, mnoge vrste imaju sposobnost aktivnog kretanja koje koriste za bijeg od predatora (kao kod dnevne vertikalne migracije) ili za povećanje vjerovatnoće pronalaska plijena.[2]

Ekološki značajne grupe jednoćelijsog zooplanktona su krednjaci, zrakaši i bičari (posljednji su često miksotrofni). U važniji višećelijski zooplankton spadaju žarnjaci kao što su meduze i portugalska lađica; rakovi (veslonošci i kril), Chaetognatha mehkušci kao pteropode i Chordata kao Salpidae (salpe) i mlade ribe. Ovaj veliki filogenetski raspon podrazumijeva i različitosti u prehrambenim navikama: hranu uzimaju filtriranjem, predacijom i u simbiozi sa autotrofnim fitoplanktonom kao kod korala. Zooplankton se hrani bakterioplanktonom, fitoplanktonom, drugim zooplanktonom (uz povremeni kanibalizam), organskim detritusom (morski snijeg), a čak i nektonskih organizama. Zato se zooplankton se uglavnom nalazi u površinskim vodama gdje su izvori hrane (fitoplankton ili drugi zooplankton) obilni.

Kao i svaka druga ekološka kategorija, i zooplankton može biti ograničen na određena geografska područja. Vrste nisu jednoobrazno i slučajno raspoređeni unutar jedne okeanske regije. U okeanima i morima postoje mjesta koncentracije određenih vrsta zooplanktona (što vrijedi i za fitoplankton). Iako u mesopelagijskoj zoni postoji vrlo malo fizičkih prepreka, određene vrste zooplanktona čvrsto su prostorno ograničene podnošljivim gradijentima temperature i saliniteta, dok druge mogu izdržati veliki raspon variranja oba ova ograničavajuća faktora.[2]

Nejednaka distribucija zastupljenih vrsta zooplanktona može biti posljedica i bioloških faktora, kao i nekim drugim fizičkim I hemijskim faktorima. Biološki faktori od kojih zavisi rasprostranjenje vrsta su traženje partnera za parenje, predacija, koncentracija fitoplanktona i vertikalna migracija.[2] Ostali fizički faktori koji utiču na distribuciju zooplanktona su miješanje vodenih masa (kao pri doticanju okeana s granicama obale) koji mogu promijeniti dostupnost hranjivih tvari i produkciju dostupnog fitoplanktona.[2] Kao konzument fitoplanktona i ostalih izvora hrane, zooplankton ima važnu ulogu u mrežama ishrane u ekosistemu, kao izvor hrane za potrošače viših hranidbenih nivoa u lancu (uključujući ribe) i kao mjesto skladištenja organskog materijala unutar biološke pumpe. Zbog malih dimenzija, zooplankton brzo reagira na mnoštvo fitoplanktona povećavajući vlastitu brojnost, osobito tokom proljeća.

Zooplankton može biti i prirodni rezervoar infektivnih bolesti. Otkriveno je da zooplanktonski rakovi mogu biti rezervoar bakterije Vibrio cholerae, uzročnika kolere, koja se veže za njihov hitinski egzoskelet. Ovaj simbiotski odnos povećava sposobnost preživljavanja bakterije u vodenom ambijentu, budući da egzoskelet služi bakteriji kao izvor ugljika i dušika.[3]

Galerija[uredi | uredi izvor]


Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Thurman, H. V. (1997). Introductory Oceanography. New Jersey, USA: Prentice Hall College. ISBN 978-0-13-262072-7.
  2. ^ a b c d Lalli, C.M. & Parsons, T.R. (1993). Biological Oceanography An Introduction. 30 Corporate Drive, Burlington, MA 01803: Elsevier. str. 314. ISBN 978-0-7506-3384-0.CS1 održavanje: lokacija (link)
  3. ^ Jude, B.A., Kirn, T.J., Taylor R.K. (2005). "A colonization factor links Vibrio cholerae environmental survival and human infection". Nature. 438 (7069): 863–6. doi:10.1038/nature04249. PMID 16341015.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]