G7 (haubica)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
105 mm haubica G7
Upotreba
U službiod 1997.
Korisnici Južnoafrička Republika
Proizvodnja
ProizvođačDenel Ordnance
Opis oružja
Težina3,8 t
Dužina6,9 m
Visina2,1 m
Posada5
Kalibar105 mm
Maks. domet32 km
Brzina paljbe6 granata/min
Brzina zrna950 m/s
Vertikalno polje djelovanja-5° do 75°
Horizontalno polje djelovanja40°

G7 je naziv za modernu južnoafričku haubicu kalibra 105 mm koju proizvodi kompanija Denel.

Razvoj[uredi | uredi izvor]

Južnoafričke oružane snage (SANDF) su 1995. godine ugovorile s tvrtkom Denel-LIW razvoj i izradu oružja u kalibru 105 mm nazvanog LEO. Cilj je bio razviti tehnologiju za serijsku izradu lakog topa s jednakim ili većim dometom, jednakim ili boljim terminalnim učinkom projektila i manjim logističkim zahtjevima od postojećih sistema u kalibru 155 mm. Prvi rezultati ispitivanja tokom 2000. godine na ispitivalištu Alkantrpan potvrđuju da ciljevi mogu biti postignuti.

Južnoafrička kompanija LIW poznata je po artiljerijskim sistemima 155 mm i to u vučnoj izvedenici sistema G4 i G5, te samohodnoj izvedenici sistema G6. Kupola sistema G6 u modificiranom obliku se nudi i za ugradnju na različita podvozja tenkova, a ponajprije tenka T-72, te je kao takva dobila naziv T6. U okviru Denela poznata je tvrtka Somchem koja se bavi proizvodnjom streljiva, te je baš streljivo u kalibru 155 mm toga proizvođača poznato diljem svijeta. Koristeći ta iskustva koja se temelje na varijaciji barutne komore i konfiguracije cijevi, te smanjenog otpora projektila i kontrolirane fragmentacije, kao i povećanje dometa, točnosti i terminalnog učinka, postignuti su zadovoljavajući rezultati u razvoju streljiva 105 mm. Ishod je bio sistem 105 mm dužine cijevi 57 kalibara od čega na cijev otpada 52 kalibara, a ostatak od pet kalibara je plinska kočnica koja je osim specijalne konstrukcije iznutra ižljebljena. Uvođenjem streljiva s generatorom plina, trebaju se postići dometi od 30 kilometara s istim učinkom kakav ima i streljivo 155 mm.[1]

Opis[uredi | uredi izvor]

Cijev je opremljena barutnom komorom volumena 12 litara koja završava s dva forsirna konusa. Na ustima cijevi je visokoučinkovita plinska kočnica koja predstavlja praktički perforiranu cijev s izvedenim specijalnim mlaznicama. Zatvarač je poluautomatski klizno-njihajućeg tipa s kliznim blokom. Protivtrzajući sistem se sastoji od hidraulične kočnice i pneumatskog povratnika koji omogućuju trzanje od 900 mm. Optičke naprave omogućuju izravnu paljbu i integrirane su u sistem za upravljanje paljbom, sličan onom kakav je ugrađen na britanske topove 105 mm firme BAE. Elektrohidraulični sistem za pokretanje cijevi po smjeru i elevaciji omogućuje i prebacivanje na ručno ili automatsko upravljanje. Cijev može zauzimati elevaciju u rasponu od -5 o do + 75 o, a po smjeru od 40 o lijevo i desno. Donji podvoz je koncipiran s dva razdvojiva kraka, a proizveden je od visoko izdržljivog čelika. Kuka za vuču je prilagodiva za kamione konfiguracije 4 x 4 ili zračni transport helikopterom. Domet klasičnim streljivom je 24 kilometra, a s generatorom plina (koje je još u razvoju), zamišljen do 30 kilometara. Disperzija do 75 % dometa nije veća od 0,3 % dometa, a defleksija 0,5 tisućitih. Oružje ostvaruje maksimalnu brzinu paljbe šest metaka u minuti. Prefragmentirani projektil specijalno proizveden za LEO ima ubojno područje 2000 četvornih metara, što je dvostruko više od ekvivalentnog projektila 155 mm M107 koji ima ubojitost manju od 1000 metara četvornih. To je čak više od streljiva 155 mm povećanog dometa koji je punjen heksotolom (RDX/TNT), a čije je ubojno područje 1900 četvornih metara. U razvoju su i ostale vrste streljiva kao što su kasetni, dimni i osvjetljavajući projektili. Iz topa je ispaljivano i protivoklopno streljivo 105 mm APFSDS s početnom brzinom od 1300 m/s, dok je u razvoju streljivo s povećanom brzinom od 1600 m/s. Firma Somchem proizvodi modularno barutno punjenje po uzoru na streljivo 155 mm. Takvo barutno punjenje omogućuje početne brzine projektila 950 m/s do 1050 m/s, dok tvrtka Fuchs proizvodi različite vrste upaljača za tu namjenu.[1]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 9. 10. 2012. Pristupljeno 18. 9. 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)