Zenon iz Eleje

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Zenon iz Eleje (oko 490-430. p. n. e.) je bio Parmenidov sljedbenik. U Platonovu dijalogu Parmenid, Zenon je prikazan kao autor jednoga spisa, u kojem je nastojao odbraniti parmenidovsko stajalište, i to tako što je dokazivao da iz pretpostavke da postoji mnoštvo slijede besmislene posljedice. Nekoliko argumenata iz toga spisa sačuvano je kod Simplicija. Zenonovi najpoznatiji argumenti su oni protiv kretanja, o kojima raspravlja Aristotel u svojoj Fizici. Aristotel spominje četiri takva argumenta, od kojih su najpoznatiji Trkalište« ili Dihotomija (kako bi došao do cilja, trkač mora preći beskonačno mnogo tačaka u nizu 1/2, 1/4, 1/8 itd.; ali u konačnom vremenu nemoguće je proći beskonačno mnogo tačaka; dakle, trkač ne može doći do cilja), i Ahilej i kornjača (ako brzi Ahilej dadne prednost sporoj kornjači, nikad ju ne može stići jer najprije treba doći na mjesto s kojega je kornjača krenula, zatim na mjesto na kojem je kornjača bila kada je on došao na mjesto s kojega je ona krenula itd. u beskonačnost).[1]

Zenon iz Eleje je najpoznatiji po svojim paradoksima.

"U ovom hirovitom svijetu ništa nije hirovitije od posmrtne slave. Jedan od najboljih primjera žrtvi radi lošeg rasuđivanja novih generacija je elejac Zenon. Nakon što je izmislio četiri argumenta od kojih su svi bili nemjerljivo suptilni i smišljeni, najveći dio kasnijih filozofa ga je proglasilo dovitljivim žonglerom, a njegove argumente sofizmima. Poslije dvije hiljade godina neprestanog opovrgavanja, ovi sofizmi su ponovo postavljeni, i postali su osnov matematičke renesanse..." Bertrand Russell, Principi Matematike I (1903).

Život[uredi | uredi izvor]

Malo je sa sigurnošću poznato o Zenonovom životu. Iako napisan gotovo vijek poslije Zenonove smrti, glavni izvor informacija o Zenonovoj biografiji dobija se iz Platonovog dijaloga zvanog Parmenid. U dijalogu, Platon opisuje posjetu Zenona i Parmenida Ateni, u vremenu kada je Parmenid imao "oko 65", Zenon je imao "gotovo 40" godina, a Sokrat je bio "veoma mlad" (Parmenid 127). Ako uzmemo da je Sokrat tada imao oko 20 godina, i znajući da je Sokratovo rođenje bilo 470. p. n. e., dobijamo da je datum rođenja Zenona oko 490. p. n. e.

Platon kaže da je Zenon bio "visok i lijep" i da je "u godinama svoje mladosti...bio obljubljen od Parmenida" (Parmenid' 127).

Drugi, možda manje pouzdani detalji Zenonovog života su dati u knjizi "Životi poznatih filozofa" Diogena Laertija, gdje je zabilježeno da je on bio sin Teleutagore, usvojeni sin Parmenida i "dobar u debatovanju obje strane neke rasprave, univerzalni kritičar", i da ga je tiran Eleje uhapsio i možda ubio.

Djela[uredi | uredi izvor]

Iako nekoliko antičkih pisaca pominje Zenonova pisana djela, ni jedno nije sačuvano.

Platon kaže da su Zenonova djela "donešena u Atenu prvi put prilikom..." posjete Zenona i Parmenida. Platon dalje kaže da je Zenon rekao da je to djelo,"trebalo odbraniti Parmenidove argumente", da je napisano u Zenonovoj mladosti, ukradeno, i objavljeno bez njegovog odobrenja. Platon daje Sokratovo parafraziranje "prve teze prvog argumenta" u Zenonovom djelu, koja glasi:"...ako ima više bića, oni moraju biti u isto vrijeme i slični i različiti, što je nemoguće, jer slično ne može biti različito, niti različito slično".

Proklus je u svom komentaru Platonovog Parmenida rekao da je Zenon izumio "...ne manje od četrdeset argumenata koji pokazuju kontradikcije..." (st. 29)

Zenonovi argumenti su možda prvi primjeri metode saznanja zvane reductio ad absurdum, također zvane i dokaz pomoću kontradikcije.

Zenonovi paradoksi[uredi | uredi izvor]

Zenonovi paradoksi su zbunjivali, izazivali, inspirisali i zadivljavali filozofe, matematičare i fizičare preko dvije hiljade godina. Najpoznatiji su takozvani "argumenti protiv kretanja" opisani u Aristotelovoj Fizici.

Jedan od Aristotelovih paradoksa[uredi | uredi izvor]

Paradoks mjesta:

"...ako sve što postoji ima mjesto, i to mjesto će imati mjesto, i tako dalje do u beskonačnost". (Aristotelova Fizika IV:1, 209a25)

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Kragić, Bruno, ured. (2021). "Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje". Zagreb: Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Pristupljeno 1. 2. 2023.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]