Hipokrat

Hipokrat s Kosa (grčki: Ἱπποκράτης ὁ Κῷος; Hippokrátēs ho Kṓos; 460. p.n.e. - 380. p.n.e.) bio je grčki ljekar tokom zlatnog doba Atine (period klasične Grčke) i smatra se jednom od najistaknutijih ličnosti u historiji medicine. Često se naziva "ocem medicine" zbog njegove upotrebe prognoze i kliničkog promatranja, sistematske kategorizacije bolesti ili formuliranja humoreske teorije. Hipokratova medicinska škola je revolucionizirala starogrčku medicinu uspostavivši je kao disciplinu različitu od ostalih područja s kojima se tradicionalno povezivala (teurgija i filozofija), uspostavljajući tako medicinu kao profesiju.

Međutim, dostignuća pisaca Hipokratova korpusa i praktičara Hipokratove medicine su se često poklapala, pa se zbog toga vrlo malo zna o tome šta je Hipokrat zapravo mislio, pisao i radio. Hipokrat se obično prikazuje kao paragon antičkog ljekara pa mu se pripisuje nastanak Hipokratove zakletve koja je i danas relevantna i u upotrebi. Također mu se pripisuje veliko unapređenje sistematskog proučavanja kliničke medicine, sumiranje medicinskog znanja iz prethodnih škola i propisivanje prakse za liječnike kroz Hipokratov korpus i druga djela.

Hipokrat je smatrao da u razvoju svake bolesti postoje kritični dani. Dobro je opisao kliničke simptome pojedinih bolesti (npr. epilepsije i eklampsije, malarije, epidemijskog parotitisa) i neke kliničke sindrome (lice umirućeg, facies hippocratica).

Hipokrat je iznio pretpostavku da su duševni poremećaji rezultat oboljelog mozga, i da je "sumanut čovjek" zapravo bolestan čovjek. U Hipokratovoj školi detaljno su opisani mozak sa dvije polutke, moždane ovojnice, ukršteni moždani sindromi, upala i tumor mozga itd. Na osnovi simptoma Hipokrat nije postavljao dijagnozu, nego prognozu bolesti. Uz medikamente u tretmanu duševnih bolesti (u to vrijeme koristili su se različiti biljni pripravci, opijum, kanabis, rauvolfija i druge, empirijski nađene tvari) preporučavao je odmor, dijetu, gimnastiku, a kao najprikladniji lijek - rad.

Insistirao je tome da liječnik mora poznavati uvjete u kojima bolesnik živi. Osnovna misao mu je bila da u liječenju treba poduprijeti prirodne otporne snage ljudskog organizma.

Po Hipokratovu mišljenju, karakteristike ličnosti određuju četiri tjelesna soka od kojih je sastavljen ljudski organizam: sluz, žuta žuč, crna žuč i krv. Prema tome u organizmu imamo toplu krv, hladnu sluz, žuta žuč je suha, a crna mokra. Nazivi za karaktere čovjeka također potiču od naziva tih tjelesnih sokova (sangvinični, flegmatični, kolerični i melanholični). Zdravlje je dobro miješanje (eukrazija), a bolest je poremećaj u mješavini tih sokova (diskrazija). Takvo mišljenje izvršilo je glavni uticaj na Galena te kasnije i na srednjovjekovnu medicinu.

Corpus hippocraticum je zbirka oko 60 sačuvanih medicinskih djela, većinom napisanih između 430. p. n. e. i 200. godine. Tu je zbirku zapravo napisalo nekoliko ljudi s različitim stajalištima možda u aleksandrijskoj biblioteci gdje su se okupili pod Hipokratovim imenom. Nijedan od rukopisa koji je dio Corpusa ne može se smatrati da ga je sam Hipokrat napisao, a najmanje je jednog od njih napisao njegov šurjak Polibije.

Važan je Hipokratov doprinos hirurgiji (repozicija iščašenih udova, operacija empijema). Slavno, starodrevno medicinsko pravilo pripisano Hipokratu je Primum non nocere ("najprije ne naškoditi"); drugo pravilo glasi Ars longa, vita brevis ("život je kratak, a umjetnost je dugovječna"). Pod Hipokratovim imenom sačuvala se i zakletva starogrčkog liječnika – asklepijada; ona sadržava principe liječničke etike, koji i danas imaju svoju vrijednost.