Historija mode

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Belle Époque[uredi | uredi izvor]

Početak 20. vijeka ne predstavlja neku oštru i jasnu prekretnicu u načinu odjevanja. Trendovi prethodnog perioda se prenose u novo stoljeće. Ono što je veoma interesantno je činjenica da je u modi aktualan onaj stil kojeg su i liječnici okarakterizirali kao nefunkcionalan i štetan po zdravlje. Ipak, žene ostaju pri tome unatoč neafirmativnim činjenicama. Ta silueta u obliku S-krivine bila je toliko privlačna da je čak i nefunkcionalnost nije mogla srušiti sa modnog pijadestala. Ženskom tijelu davalo je dodatne akcente na grudi, struk i bokove što je umnogome definiralo žensku siluetu tog perioda. Trebale su neke godine da se taj modni trend izmijeni spontano, sam od sebe – kao modni preokret, a to se desilo te krajem prve decenije 20. vijeka. Trebalo je vremena da se stvori jedno slobodno, prirodno i opušteno žensko odijelo, a sav taj proces se ne može promatrati bez simultane analize ravnopravnosti žene sa muškarcem.

Značaj u razvoju dizajna kao i mode imaju dizajnersko-umjetnički pokreti Art and Crafts te nešto kasniji Art Nouveau. Predstavnik engleskog Arts and Crafts je William Morris (1834-1896), slikar, arhitekt, dizajner, inžinjer i štampar. Težnja je bila suprostaviti se industrijalizaciji i mašini a vratiti se zanatstvu. No trebalo je vremena da se uoči estetika mašine koja je drugačija od zanatske estetike srednjeg vijeka. Industrijska estetika naglasila je funkcionalnost umanjujući značaj dekorativnosti. Ovdje je započeta dilema u odnosu funkcionalnost i forme. Form Follows Funkction (Forma slijedi funkciju) je teoretska rasprava koja je obuhvatila arhitekturu i industrijski dizajn. Arhitekt Louis Sullivan (1856-1924) dao je značaj ovoj paroli adaptirajući je i koristeći je bezkompromisno u praksi. Bitan uticaj na dizajn tog perioda odigrao je Belgijanac Henri van de Velde (1863-1957), značajan predstavnik Jugendstila / Art nouveau. Ovaj dizajner smatra se bitnim jer je pravazišao dizajnersku ostavštinu 19. vijeka dajući joj jedan novi značaj. On se inspirisao novitetima novog doba: mašinama i čeličnim konkstrukcijama unoseći ih u svoj namještaj i dizajn enterijera. Naime Art Nouveau je uz Arts and Crafts druga struja koja je stala protiv robovanja povijesnim predrasudama 19. vijeka – u Francuskoj / Belgiji riječ je o Art Nouveau a u Njemačkoj o Jugendstilu ili Secesiji. Ovaj stil se više bavio dekoracijom nego konstrukcijom i zbog toga se uzima kao stil ukrasa. Širio se diljem Evrope sve do Španije gdje ga je Antoni Gaudí izmjenama i konstruktivnih i oblikovnih načela doveo do prepoznatljivog stila Katalonije. Bečka varijanta – Secesija, na čelu sa Josephom Hoffmannom pružio je veću slobodu izražavanja i eksperimentalniji pristup arhitekturi. Time se kretalo ka sveobuhvatnijoj revoluciji koja će zaokupiti 20. vijek. I Arts and Crafts i Art Nouveau teže da uključe sve umjetnosti u jednu cjelinu. Sve karakteristike Art Nouveaua – razigrane i vijugave linije nalaze se i u djelima slikara i ilustratora kao i kod arhitekata. Tako je i željezo sa svojom žestinom i svojstvenom prirodom kod Horte u Belgiji ili Guimarda u Francuskoj dobilo lepršavost i vedrinu. Van de Velde radio je i na modnim rješenjima za svoju suprugu, inspiriran ilustracijama engleske dječije ilustratorice iz druge polovine 19. vijeka Kate Greenway. Njegov dizajn uticao je utoliko i na modu te se uzima kao pokušaj reformacije ženske odjevne mode koja je trajala sve od polovine 19. vijeka. Bilo je potrebno uvesti grudnjak koji nema steznika koji je apsolutno nezdrav. Vitkost postignuta steznikom posebno je bila aktualna u zadnjoj deceniji 19. vijeka. Značajni dizajneri ovog perioda su Charles Worth, Jacques Doucet i Jeanne Paquin, koji su u duhu Art nouveau-stila kombinirali opulentnost i eleganciju koristeći korzet da se dobije željeni afekat siluete S-krivine. Ovi korzeti su narušavali prirodnost tijela, ograničavali su mobilnost. Korzet je vremenom mijenjao svoj oblik da bi se transformirao u halter (njem. hüfthalter, engl. girdle) i grudnjak ili pak danas egzistira kao kostim.

Tek 1908. godine dolazi do značajnog preokreta koji nije bio okrenut protiv mode već dolazi kao modni preobražaj. Suknja u obliku zvona zamjenjena je odijelom u obliku futrole koja je figuri davala tanak izgled. Još neko vrijeme zadržale su se isturene grudi i zadnjica, uz korištenje velikog šešira. Maison Redfern je prva modna kuća koja ženama ponudila jednostavnu, praktičnu i elegantnu odjeću. Značaj u razvoju i liberalizaciji mode imaju i modni časopisi kao npr. La Gazette du bon ton (1912. godina), modni ilustratori kao npr. Paul Iribe, Erte ili Georges Barbier ili razvoj i primjena fotografije. Godine 1913. bila je u modi nošnja sa Botticellijevih slika gdje figure imaju oslobođen stomak, što je prihvaćeno kao veliku uspjeh tog vremena. Bitnu ulogu je odigrao i japanski stil odjevanja. Uticaj japanske mode i umjetnosti vidljiv je već u toku druge polovine 19. vijeka u umjetnosti impresionizma kod Maneta. 1910 Modna silueta tokom druge decenije postala je fluidnija i mekša nego što je bila deceniju ranije. Gostovanje Ruskog Baleta 1910. godine u Parizu probudilo je veliko interesovanje za orjentalnim elementima. Paul Poiret, poznati couturier, pretočio je ove elemente u modni jezik. Poiret koristi turbane, široka platna, razigrane boje, kimona kao svoje osnovne modne elemente. Delfos je jedna odjevna inovacija koja je kao uzor koristila grčki način odjevanja. Kod delfosa se spajaju funkcionalnost i dekorativnost u jednu cjelinu.

Moda u vrijeme Prvog svjetskog rata više je bila potaknuta neminovnošću od same mode. Emancipacijom žene su bile više uključene u proizvodnju, rad, vožnju automobila, sportske aktivnosti, tako da nastaje jedan novi lifestyle. Time se mijenja i odjeća i odjevna funkcionalnost shodno novim aktivnostima. Dominirao je monokromni izgled koji stoji u skladu sa dramatičnošću vremena (mrtvi, ranjeni, osakaćeni). Umanjena je odjevna ekstravagantnost. U širenju mode koriste i modni magazini a fotografija kao tek mlada umjetnička disciplina poprima novu dimenziju. Poiret je bio prvi koji je koristio modne kataloge kao medij prezentaciju individualnih dizajnera svijetu. Centralno mjesto modnih zbivanja postaje Pariz.

Nakon 1. svjetskog rata postaju ludo popularni jazz, plesovi Tango i Charleston. Postaju popularni automobili i plivanje. Mijenja se i ženski izgled. Nastaje ženski tip poznat kao flapper. Žene imaju nova htjenja i zanimanja. Visoko obrazovanje, profesija, romantični užitci bez suzdržavanja. Žena se našla u novom okruženju: vožnja automobila, igranje golfa i tenisa, pušenje i seksualne slobode. Počinje se javljati endrogini garçonne stil koji ženu izgledom čini nalik mušku. Postaje interesantan ektstremno jednostavan stil odjevanja. Modom kupanja javlja se i novi odjevni plivački stil. Kao nikada do tada golo tijelo izloženo je i tuđim pogledima.

Zlatne dvadesete[uredi | uredi izvor]

Treća decenija 20. vijeka je period prelaska mode u modernu eru. Gabrielle „COCO“ Chanel odigrala je bitnu ulogu u razvoju ženske mode i Haute Couture. Ona dizajnira odjeću za komfort deriviranu od muške odjeće. Putem odjeće Chanel je razvila muškost kod žene dajući joj samopouzdanje i neovisnost. Žena je bila konačno spremna da samostalno provodi svoje svakodnevne aktivnosti. Također ženski modni dizajneri postaju sve više uticajni na razvoj mode. Danas poznatu modnu kuću vodi famozni Karl Lagerfeld. Stilski period Art Decoa kao bitnog čvorišta historije dizajna uzima učešća u definiranju mode i konfekcije. Art Deco je skraćena verzija od arts décoratifs (ukrasne umjetnosti) i kao epoha otprilike traje od 1920. – 1940. Obuhvatio je arhitekturu, industrijski dizajn, dizajn enterijera, modu, likovne umjetnosti, te se često dovodi u vezu sa pojmom „zlatne dvadesete“. No interes modnih dizajnera za umjetnošću kao inspiracijom postaje veći. Art Deco je promovirao objedinjenost, sklad i harmoniju kreativnih pokreta u jednu cjelinu. Riječ je o stilskim pokretima nadrealizma i futurizma koji su donijeli radiklane promjene u odjevnu modu. Velika depresija 1929. godine promijenila je situaciju.

Period od 1930. do 1945.[uredi | uredi izvor]

Jedna od glavnih karakteristirka mode u periodu od 1930 pa do kraja 2. svjetskog rata jeste naglašavanje ramena sa umetcima. To dakako upućuje na potrebu za izmjenom siluete. Težnja je bila naglasiti široka ramena sa snažnim vizualnim akcentom. Može se reći da je ovo period povratka ženstvenosti za razliku od prethodnih perioda gdje je androgini, mladelački i sportski izgled bio poželjan. Suknje postaju duže a struk ponovo naglašava ženstvenost. Za naglašavanje struka koriste se kajševi od kože ili od istog materijala kao i suknja. Donji oblik ženske siluete nastavlja se u zvonasti oblik. Zbog aktualne mode duže frizure nose se i šeširi sve do kasnih tridesetih. U ovom periodu tehnologija ovladava novim otkrićima a tekstilna industrija počinje koristiti nove sintetske materijale među kojima je najpoznatija viskoza. I patent zatvarači, poznatiji kao rajsveršlus dobijaju masovniju primjenu na odjevnim predmetima tog perioda. Najzaslužnija za širenje patent zatvarača je Elsa Schiaparelli koja ga koristi kao funkcionalni i modni detalj. Ona je zaslužna za modne transformacije od mekog ka tvrdom izgledu. Omasovljeno korištenje rajsveršlusa u ovom periodu nagovještava čovjekovu potrebu za funkcionalnim životnim pomagalima. Također, rajsveršlus znakovito upućuje na sve brži način življenja gdje je veoma poželjno brzinsko otvaranje i zatvaranje odjeće. Rajsveršlus je mala odjevna senzacija koja na visokosofisticiran i futuristički način čini odjeću dinamičnijom i udobnijom. Elsa Schiaparelli je zaslužna i za novi koncept prodaje odjeće – butika (boutique). Bila je njegov pokretač. Također, bavila se modom parfema – njen famozni miris Shocking u svom kasnijem reizdanju u prodaji je dostizao oko 1000 dolara. Ovaj parfem prepoznatljiv je po svojoj bočici u obliku ženskog tijela kojeg je kasnije koristio i Gaultier. Za razliku od drugih dizajnera ovog vremena koji su težili antičkim uzorima ljepote, Schiaparelli je ciljala na efekat iznenađenja inspirisana slikarstvom nadrealizma osobito Salvadora Dalija. Dok je Coco Chanel kreirala za modernu i zaposlenu ženu funkcionalnu odjeću, Schiaparelli je težila dekoru, mašti i igri i onom artističkom u modi. Dali je dizajnirao materijale za Elsu. Ona je kreirala ono što su futuristi u prošloj generaciji promovirali: odjeća izrađena od svih materijala. Njenu provokativnost, vic i teatralnost kasnije preuzima Karl Lagerfeld, što predstavlja povezivanje dvije stare konkurencije. Jedan od njenih zaštitnih znakova postaje šokantno roza boja. Schiaparelli je težila da objedini umjetnost i modu a tu namjeru kasnije će nastaviti Yves Saint Laurent. U širenju modnih trendova učestvuju i poznate ličnosti koje su prisutne u javnosti zbog događaja koji ih prate; Princ od Walesa i njegova skandalozna abdikacija 1936. godine, hollywoodske zvijezde, te pariski couturieri imaju bitnu ulogu u razvoju mode. Hollywood i modna industrija postaju ovisni jedni od drugih. Najutjecajnije figure filma su Greta Garbo u Romansi (1930.), i Vivien Leigh u Prohujala s vihorom (1939.). Odjeća iz filmova bila je najviše kopirana. Omasovljenje filma potaknuto je i uvođenjem tona krajem 20. godina. Filmovi postaju realističniji i time pristupačniji. Modni dizajneri su snadbjevali svojim kolekcijama neke filmove da bi se nakon prikazivanja iste kolekcije našle i u prodaji. Promocijom Duke Ellingtonovog jazza i swinga sredinom tridesetih populariziran je opušten, hladnokrvan i elegantan stil ponašanja. I pored dodataka i potpore ljepoti težilo se prirodnoj ljepoti. Neki od ukrasnih elemenata postaju suzdržani a opći izgled decentan. Jedna druga modna kuća Nine Richi predstavlja veoma značajan element u razvoju mode tokom tridesetih godina. I danas se pored Haute Couture bavi i Pret-a-porter kolekcijama za dame, kao i dizajniranjem parfema i kozmetike. Modni stil Nine Ricci bio je bez provokacija i ekperimenta sa elegantnim i sigurnim stilom.

U vrijeme rata suknje postaju kraće, uže i strožije – može ih se opisati i kao ćoškaste. Svojom dužinom suknje su jedva pokrivale koljena. Topli i robusni materijali doživljavaju frijumf, kao npr. tweed. Usljed rata Haute Couture doživljava stagnaciju i mnoge kuće su prisiljene na propast. Moda je bila suzdržana sa elementima improvizacije zbog nedostataka materijala.

Period od 1945. do 1960.[uredi | uredi izvor]

Značajan događaj u poslijeratnoj modi desio se u Parizu u vidu velike prezentacije pod nazivom Théâtre de la mode. No iako je zbog krize prezentacija bila osiromašena umanjenim modelima, ovim događajem je Pariz potvrdio da se nalazi u centru svjetskih modnih zbivanja unatoč ratnim i poslijeratnim prilikama. Ženski modni trendovi ovog perioda obilježeni su dominacijom najlona, elementima petitcoat podsuknji, frizurama u obliku košnice (poznatije kao beehive ili B-52 po uzoru na avio-bombarder), širokim ružem za usne, kao i općim dojmom razdraganosti i sreće. U ovom vremenu nastala je i čuvena Barbika (1959.) kao simbol američke kulure koja je djevojčicama predstavljala paradigmu atraktivnog izgleda. Kritičari ukazuju da Barbika svojim antropometrijskim karakteristikama djevojčicama prezentira potpuno pogrešnu sliku o poželjnom izgledu. Godine 1947. uspostavlja se nova modna kuća na čelu sa Christian Diorom koja revolucionira modu. Nakon završetka rata ova modna kuća proklamira novu siluetu koju su američki mediji nazvali New look. Ipak je restrikcija materijala zbog 2. svjetskog rata rezulitrala u modi – materijal je bio tanji i siromašniji. Diorov uticaj ovog vremena obilježili su naglašeni struk, mekša ramena, dugačke i široke suknje, pripijeni gornji dijelovi, pojačani kukovi. Cipele su postale više oble i zatvorene dok im peta postaje špicastija što će voditi ka špicastim štiklama u šezdesetim godinama. Dok su prošla vremena obilježena vjerom u progres, ovaj period obilježen je sumnjom, no Dior je ulijevao nadu u bolje sutra. Moda haute couture se oslanjala na prošlost. Velike suknje sa dubokim dekolteom konkurirale su modelu koji ih nosi. Godine 1952. na modnu scenu dolazi danas čuveni Givenchy otvarajući haute couture kuću. U tom vremenu Givenchy dizajnira bluzu Bettinu koja dobija ime po modelu koji ju je nosio. Givenchy ubrzo otvara svoje butike u Rimu, Zürichu i Buenosairesu a njegov doprinos definiranju elegancije dokazan je njegovim tankoćudnim osjećajem.

U ovom periodu dešava se ponovno oživljavanje edvardske elegancije iz početka vijeka u novom retro-stilu poznatom kao subkulturna pojava otjelovljena u vidu popularnog Teddy boy looka (Teddy je nadimak za Edward). Naime dečki su se u vidu protesta počeli odjevati koristeći elemente edvardskog perioda. Trend je krenuo iz Londona pedesetih godina a ubrzo je postao asocijacija za američku rock and roll muzičku scenu. Teddy boysi su bili prva modna scena koja se jasno diferencirala kao teenagerska kako bi se u skorijem vremenu čak uspostavilo tržište namijenjeno tom uzrastu. Uz ovu subkulturnu pojavu veže se nastanak mnogih podzemnih bandi a čuvena Notting Hill pobuna iz 1958. suprostavila je ovu grupu i rasiste. Teddy boysi nosili su sako dužine do koljena poznat kao drapes. Uz to nosili su uske jeans hlače i cipele poznate kao creepers. Teddy boy je istovremeno simbol mode ali i simbol antiautoriteta. Ovo je stil mladih koji se po prvi put ograničavaju od svojih roditelja i stilom oblačenja. Naime, mladi koriste istu odjeću kao svoji roditelji ali sada u vidu bunta i neslaganja i sa mnogo više individualnosti. Svemu ovome poticaj je i rapidni razvoj pop kulture tj. rock and rolla. Kombinacija kožne jakne i uskih hlača sa naglašenom i otkačenom frizurom bili su prepoznatljivi znakovi poslijeratnog bunta mladih. Frizura je trebala biti vlažna a za to je pomagao brilijantin (brylcrem). Uporedo nastaje i talijanski look koji sublimira eleganciju mladog ljubavnika.

Šezdesete[uredi | uredi izvor]

Tokom šezdesetih godina promovira se mnoštvo različitih trendova u modi i odijevanju. Snažna liberalizacija odjevnih normi rezultirala je novim modnim trendovima. Pojava i polularizacija bikinija se pored Bondovog filma Dr. No desila i 1963. godine u filmu Beach party. Ovdje se iznova ponavlja bitnost i snažna veza filma i mode, a borba za emancipaciju bikinija bila je dugotrajna i teška. No odjevne slobode stoje u skladu i sa seksualnom revolucijom iz šezdesetih koja se desila u SAD. U ranim šezdestim jedna od modnih ikona bila je Jacqueline Kennedy prva dama ubijenog američkog predsjednika. Dok je sam predsjednik bio poznat po svojoj otvorenosti i liberalnosti, prva dama bila je poznata po svojoj odjevnoj eleganciji. I mini-suknja britanske dizajnerice Mary Quant iz 1964. godine odražava novi pogled na žensko tijelo i liberalizirano odijevanje šezdesetih. Ovo je vrijeme kada mladi preuzimaju modnu scenu. Gotovo cijeli zapadni svijet prihvatio je mini-suknju kao odjevni predmet mladih djevojaka. Dominirala je A-linija koju je još pedesetih u modnom svijetu predstavio Christian Dior (proljeće-ljeto 1955.). Kraj šezdesetih obilježen je hipi pokretom koji je uticao na odjevanje i modne trendove mladih diljem svijeta svojim proširenim trapezastim hlačama, tie-dye i batik farbanjem tekstila, itd. Iznova se ovaj stil ravnomjerno proširio na mušku i žensku publiku (androgin). Bili su popularni elementi sa istoka; marama, Gipsy-look, Afrika-look. Mladi, koji u ovom vremenu čine prvu poslijeratnu generaciju traže pristupačnu i atraktivnu odjeću zbog čega opada popularnost haute couture-a. Tokom šezdesetih godina mladi dizajneri kao što je Andre Courreges prezentiraju jasnu i jednostavnu siluete A-linije. Naime, i njemu se pripisuje značaj u razvoju mini suknje dok neki modni historičari ovaj odjevni predmet pripisuju Courregesu. Nova generacija dizajnera koriste sintetičke materijale pokušavajući da pokažu futuristički i inventivni dizajn. Sa studentskim nemirima iz '68. u Parizu počele su nagle promjene. Ives Saint Laurent kreirao je new look baziran na hlačama koje su u javnosti sve do tada bile prihvaćene kao tabu. Neke od njegovih tadašnjih kreacija su Safari odijelo ili Gradske hlače. Ovdje je po srijedi transformacija funkcionalnog lovačkog odijela u gradsku odjeću. Perre Cardin prezentirao je pomalo svemirski, futuristički stil 1966. godine. Njegove geometrijske i jednostavne kreacije bile su prije svega funkcionalne i u skladu sa pret-a-porter tržištem. Naime i pret-a-porter je kao mehanizam bio financijska pozadina kućama haute coutura. Cardin se usudio izmijeniti i muško odijelo koje je sve od francuske revolucije bilo ne izmijenjeno. Godine 1966. Paco Rabanne otvorio je svoju kuću za haute couture šokirajući javnost sa korištenjem novih materijala. Korištenje metala ili srebra budilo je veliku pažnju na različitim poljima kao što je umjetnost ili film. Op-art djela/optičke iluzije čuvenog umjetnika Victora Vasarelyija imale su efekta i u modnoj industriji. Isti slučaj je i sa drugim umjetničkim pokretom poznat kao Pop-art čiji glavni predstavnik je Andy Warhol. Godine 1965. Ives Saint Laurent kreirao je „Mondrian look“ i 1966. „Pop art look“. Umjetnost postaje motiv modiranja. Jednostavnim formama svako umjetničko djelo moglo se bez poteškoća aplicirati na bilokoju odjeću. Naime, Mondrian je najznačajniji predstavnik umjetničkog pravca neoplasticizma, a Mondrian look unio je novu eleganciju u haute couture. Šezdesete su također period masovne produkcije što je vidljivo i kod kreacija koje koriste Warholove motive.

Sedamdesete[uredi | uredi izvor]

Sedamdesete godine počinju modnim trendovima koji se prenose iz kasnih šezdesetih a najznačajniji od njih je hipi-pokret. Popularno je korištenje istošnjačkih ili indijanskih krpa i marama kao protuteža zapadnom kapitalizmu znak borbe protiv američkog rata u Vijetnamu. Promoviran je etno-look i povratak prirodi. Cvjetni motivi osim likovnog aspekta skrivali su i idelošku poruku djece cvjeća. Nose se duge kose i ručno rađeni odjevni predmeti koje promoviraju mladi diljem svijeta. To je vrijeme jeansa i modnih elemenata sa unisex karakterom. Sam jeans postaje simbolom američkog prosperiteta, hollywoodskih zvijezda i problematične omladine. Jeans je utjelovljavao jedan od prvih primjera odjeće koja nije poznavala dobne, polne, klasne i nacionalne granice, Gotovo svako, od studenta preko folk-pjevača i dalje, nosio je T-shirt (majicu kratkih rukava) i jeans. Taj impuls se osjeti i u Parizu a modni dizajneri od njega prave fashion. U ovom periodu budi se pokret zaštite prava crnoj američkoj populaciji u kombinaciji sa soul-glazbom i općom nostalgijom za Afrikom i afričkom kulturom. To je vrijeme Jamesa Browna i političkog pokreta Crnih pantera. Najznačajniji modni dizajneri sedamdesetih su Japanac Kenzo Takada i Francuskinja Sonia Rykiel. Kenzo je svoju inspiraciju crpio iz svjetskih izvora miješajući folklor zapada i istoka sa primjesama dominirajućeg osjećaja životnog zadovoljstva i jasne spoznaje šta mladi ljudi ustvari trebaju. Takada je imao jednostavan i opušten stil u kombinaciji sa ezoterijskim predstavama iz Japana. Kenzo se uklopio u brzo rastuću pret-a-porter scenu. Naime, tokom sedamdesetih pret-a-porter promovira modiranu odjeću koja je bila prikladna za svakodnevni život. Dok su šezdesete obilježene modnom dominacijom Haute couturea, sedamdesete, usljed omasovljenog konzumerizma traže u pret-a-porteru prikladniji model promoviranja modnih trendova. Ready-to-wear odjeća bila je dostupna još s kraja 19. stoljeća ali nekvalitetna i jeftina. U skladu sa omasovljenjem kulturoloških prilika i tržišta tokom 20. stoljeća pret-a-porter ostvaruje respekt i popularnost. Od 1973. dizjaneri pret-a-portera organiziraju prezentacije svojih kolekcija dva puta godišnje slijedeći dotadašnju tradiciju haute coutura. Ove kolekcije pokazivane su u Milanu i New Yorku od sredine sedamdesetih dok su ih drugi gradovi diljem svijeta u tome slijedili. Tokom sedamdesetih na talijansku i svjetsku modnu scenu dolaze Giorgio Armani, Nino Cerruti. Pariska – centralizirana uloga u modnom svijetu osmišljena od Charlesa Wortha trajala je i traje sve do danas. Sedamdesete su vrijeme pojavljivanja i mnogih dizajnera na modnu scenu. Sonia Rykiel promovirala je mršavu žensku figuru. Transformirala je džemper i cardigan iz opuštene dnevne odjeće u modu svog vremena. Iz ovog vremena potječe i punk-pokret koji je stojao u sprezi sa glazbom, modom i svjetonazorom. Godine 1976. Malcolm McLaren lansira grupu Sex Pistols koja je poznata po buntu i oštroj društvenoj kritici u vidu tekstova. Prekrajana odjeća, špenadle, igle i metal uopće, postaju obilježja punk mode. Kombinacija mode i muzike uspjela je privući mlade generacije a McLaren i Vivienne Westwood otvaraju boutique. Modna hijerarhija koja je haute couture postavila na vrh piramide počela je da se topi. Od tog vremena ulična moda punka, surfera, skatera i bilokoga drugog uključenog u svijet muzike i sporta, artikulira velik utjecaj na modu i odjevanje kasnog perioda dvadesetog stoljeća. Kako je razvoj mode tokom 20. stoljeća obilježen potrebom za promjenom i snažnom invencijom, bilo je za očekivati da će modna eksplozija u vidu mini-suknje tokom šezdesetih smanjiti intenzitet i težiti ka promjeni. To se desilo početkom sedamdesetih sa kratkim ženskim hlačama poznatim kao hot-pants koje se razvijaju iz ideje mini-suknje i predstavljaju njenu zamjenu.

Osamdesete[uredi | uredi izvor]

U odijevanju i aktualnoj modi period osamdesetih prepoznatljiv je po miješanju različitosti i rušenju granica. Trendovi sa Zapada proširi su se i bili su prihvaćeni u cijelom svijetu. I u tehnološkom smislu ovaj period se smatra širenjem i primjenom različitih i inventivnih materijala kao što su spandex (lykra ili elastan) i viskoza. Viskoza je doživjela svoju primjenjivost u najširem kontekstu. Osim fokusiranja na budućnost, ovaj period prepoznatljiv je i po povratku u prošlost. Društvo nije više bilo toliko samokritično kao ranije već je naglašeno težilo spektaklu. Samouvjerenost je bila ključni element za razvoj odjevne i modne industrije. Modne revije reproducirane su putem televizije zauzimajući time visoku poziciju u društvu. Pojavnost je bila usmjerena ka izvedbi (performance). Učešće u modi za urbanog muškarca i ženu bilo je inicirano željom i aktivnom svješću. Pojava i prve premijerke na evropskoj politčkoj sceni Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji povratilo je ženama samopouzdanje što je rezulturalo većim društvenim aktivnostima žena. Dizajner koji je najviše definirao siluetu žene u osamdesetim je tunežanin nastanjen u Parizu Azedin Alija (Azzedine Alaïa). Ovaj dizajner poznat je po masovnom eksperimentiranju sa različitim materijalim kao što su lykra i viskoza te se zbog toga naziva i majstorom svih tehnika. Azedin je i danas aktivan i veoma cijenjen na modnoj sceni. Njegove kreacije nose Grace Jones, Tina Turner, Madonna, Brigitte Nielsen, Naomi Campbell, kao i prve dame Michelle Obama i Carla Bruni. Na američkoj modnoj sceni bitnu ulogu imaju Donna Karan i Ralph Lauren koji su ready to wear odjeći dali izgled poznat kao casual. Lauren je osobito zaslužan za popularizaciju sportske odjeće i jeansa što mu je omogućilo da svoj utjecaj proširi na sve društvene i starosne grupe. Norma Kamali zaslužna je za popularizaciju jogging-izgleda koristeći kratke suknjice, grijače za gležnjeve, znojnice, itd. Taj sportski izgled šarenih i jarkih boja, sjajnih helanki, uskih trikoa kobinirao se sa štiklama ili sakoom. Sportska odjeća postaje sve popularnija a čuvena hip-hop grupa Run DMC nošenjem sportske obuće Adidas i singlom iz 1986. godine „My Adidas“ utječe lansiranja i omasovljenja novih trendova. Dizajner obuće koji je osjetio slavu svojih kreacija u periodu osamdesetih godina bio je Manolo Blahnik. I Jean Paul Gaultier koristi nove tipove tekstila sa pokušajem da se kreira odjeća i stil dovoljno funkcionalan za svakodnevnu upotrebu. Uspio je naglasiti trodimenzionalnost tijela koristeći specifične oblike i materijale. Volio je parodiju a u ovom periodu koristi tradicionalne elemente kao što su korzet ili steznjak u svakodnevnoj upotrebi. Njegove kreacije izgledaju kao da su dijelovi donjeg rublja. Pojavom Madonne na muzičkoj sceni sredinom osamdesetih ne prestaje se izgovarati njeno ime.

Devedesete[uredi | uredi izvor]

Tokom posljednje decenije 20. stoljeća tijelo poprima novo značenje i shvatanje kao pozornice pojavnosti. Crveni, kožni „korzet“ Alexandra McQueena rađenog za Givenchy u kolekciji jesen/zima 1999. godine najbolji je primjer konvertiranja materijala u realističnu drugu kožu. Dizajnerska težnja bila je usmjerena ka problemu uobličenja tijela u idealni oblik. Uz to, period devedesetih indikativno ukazuje na znakove postmoderne na polju mode i odijevanja. Koriste se različiti i ponekad oprečni stilovi ili historijsko-etnička obilježja, formirajući novu hibridnu cjelinu. Primjer kombinacije historijskih i etničkih znakova sa potrebom naglašavanja tjelesnosti, najbolje je vidljiv na ženskom kompletu dizajnera Galliana 1996. godine. Dakako, i Jean-Paul Gaultier forsira tijelesnost ironično propitivajući značenje odjeće na kraju stoljeća. Druga koža iz kolekcije jesen/zima 1996. godine potpuno je prilagođena tijelu brišući svoje prisustvo osim do vizualnih detalja u vidu pruga. Ovaj pristup promovirao je Issey Miyake svojim „Tatoo Body“ gdje tekstura izgleda gotovo kao prava tetovaža na tijelu. Kombinacija elastičnosti sintetičkog tekstila i dekorativna funkcija tetovaže koja posjeduje i značenja iz antičkih vremena, formirala je nešto kao novu kožu. Japanac Miyake služio se japanskom tradicijom estetike i kulture. Novi oblici i forme podjećali su na pozornice tradicionalnog japanskog teatra No. Miyake importuje znakove iz historije umjetnosti poredstvom drugih dizajnera, aplicirajući otkačene foto-kolaže na ženske haljine. I Gaultierov stil naglašava znakovlje iz svijeta muzike i umjetnosti. Inspiriše se umjetnikom Richardom Lindnerom. Naime Lindner je u svom umjetničkom izražaju koristio korzet kako bi naglasio pomućena ženska osjećanja agresivnosti i ograničenosti. Sličnim pristupom sa istim elementima, naime, korzetima i donjim rubljem i Vivienne Westwood pokušava da naglasi novi stil ženskosti. Westwood svoju tradiciju povlači iz punk ere u kojoj se proslavila tokom sedamdesetih godina. Dok je tokom osamdesetih godina donje rublje postalo vanjska i regularna odjeća, tokom devedesetih više ništa nije bilo nemoguće. Odjeća postaje prozirna i stvari koje se inače nisu vidjele sada postaju vidljive. S obzirom da su se žene u većem broju počele zapošljavati i odjeća se prilagodila novim fukcijama. Idealan primjer ženskih poslovnih odijela iz tog perioda su rješenja Clauda Montane na kojima se poslovna elegancija i suzdržanost provokativno ali interesantno kombinira sa patent zatvaračima (rajsferšlus). Tu se iznova, pored funkcije, kod patent zatvarača ponavlja njegova estetska i simbolička funkcija. Na taj način ženska poslovna odjeća u potpunosti otkriva novi stav moderne žene: pokretna, brza, sposobna, odlučna i funkcionalna. I dizajner Romeo Gigli je eliminiranjem debelih postava ramena iz tog vremena dobio siluetu mekših i oblijih ramena. Radikalizacija odjevne kulture vidljiva je i u „Obući za jelo“ japanskog modnog dizajnera Tokioa Kumugaija. U početku je koristio umjetniče aplikacije Dalija i Pollocka da bi došao do rješenja koja do tada nisu viđena. U „Obući za jelo“ on koristi japansku metodu plastifikacije hrane doseđući hiperrealistične predstave mesa, grožđica i riže. Nekada je Elsa Schiaparelli oblikovala šešir kao cipelicu a sada Kumagai dekorira cipele sa hranom i time šokira modnu scenu. Modna scena se zasitila sa funkcionalnim aspektima odijevanja žudeći sve više ka skandalu, šoku i iznenađenju. Pretjerana tjelesnost odjeće i njena prilagođenost tijelu ukazivali su podređeni položaj spram tijela. Rei Kawakubo u kolekciji proljeće/ljeto 1997. pokušava afirmirati nezavisni oblik odjeće od tijela. Umetanjem neprirodnih oblika između odjeće i tijela stvarala se čudesna forma suprostavljena samom obliku tijela. Moda dvadesetog vijeka dakako je otkrila tijelo, no odjeća se morala prilagođavati obliku tijela. Kawakubo je pokušao osloboditi odjeću od njene porobljene uloge i time otkriti novu siluetu. Može se ipak reći da je od uobičajne potrebe da se-nosi-odjeća došlo do novog redefiniranog poimanja da se-nosi-tijelo. Pravi primjer za tu konstataciju je ponovo japanski dizajneri, naime Shinichiro Arakawa i Jun Takahashi. U prilog tome idu i činjenice naglašenog ukrašavanja tijel u vidu šminke, pirsinga, tetovaža (body modifikation). Granica odjeće i tijela sve se više gubi – odjeća je postala koža! Ignoracija tijela nastavila se i u primjeru Martina Margiele (proljeće/ljeto 1997.) sa torzo-kostimom.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]