Franjo Tuđman

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Franjo Tuđman
1. Predsjednik Hrvatske
Vrijeme na vlasti
22. decembar 1990 – 10. decembar 1999.
PrethodnikUred uspostavljen
NasljednikVlatko Pavletić (privremeno)
Zlatko Tomčić (privremeno)
Stjepan Mesić
9. Predsjednik predsjedništva SR Hrvatske
Vrijeme na vlasti
30. maj 1990 – 22. decembar 1990.
PrethodnikIvo Latin
NasljednikUred ukinut
Rođenje (1922-05-14) 14. maj 1922.
Veliko Trgovišće, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
Smrt10. decembar 1999(1999-12-10) (77 godina)
Zagreb, Hrvatska
Politička strankaSavez komunista Hrvatske (1942–1967)
Hrvatska demokratska zajednica (1989–1999)
Porodica
Djeca3
Obrazovanje
Potpis

Franjo Tuđman (14. maj 1922 – 10. decembar 1999) bio je hrvatski državnik, historičar i prvi predsjednik Hrvatske, od 1990. do svoje smrti. Bio je na poziciji nakon sticanja nezavisnosti države od Jugoslavije. Tuđman je bio i deveti i posljednji predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske od maja do jula 1990.

Tuđman je rođen u Velikom Trgovišću. U mladosti se borio tokom Drugog svjetskog rata kao pripadnik jugoslavenskih partizana. Nakon rata je preuzeo dužnost u Ministarstvu odbrane, a kasnije je stekao čin general-majora VJ 1960. Nakon vojne karijere posvetio se proučavanju geopolitike. Postao je profesor 1963. na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka. Doktorirao je historiju 1965. i radio je kao historičar sve do sukoba sa režimom SFRJ. Tuđman je sudjelovao u pokretu Hrvatsko proljeće koje je pozivalo na reforme u zemlji i zbog svojih aktivnosti je 1972. bio zatvoren. Sljedećih godina živio je relativno anonimno do kraja socijalističkog uređenja, nakon čega je svoju političku karijeru započeo osnivanjem Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) 1989.

HDZ je pobijedio na prvim hrvatskim parlamentarnim izborima 1990, a Tuđman je postao predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske. Kao predsjednik, Tuđman je donio novi ustav i vršio pritisak na stvaranje nezavisne Hrvatske. Dana 19. maja 1991. održan je referendum o nezavisnosti, koji je odobrilo 93 posto birača. Hrvatska je proglasila nezavisnost od Jugoslavije 25. juna 1991. Područja sa srpskom većinom su se pobunila, uz podršku Jugoslavenske narodne armije (JNA), a Tuđman je vodio Hrvatsku tokom rata za nezavisnost. Primirje je potpisano 1992, ali se rat proširio na Republiku Bosnu i Hercegovinu (RBiH), gdje su se Hrvati borili u savezu sa Bošnjacima. Njihova saradnja se raspala krajem 1992. i Tuđmanova vlada je stala na stranu Herceg-Bosne tokom hrvatsko-bošnjačkog sukoba, što je bio potez koji je izazvao kritike međunarodne zajednice. U pravosnažnoj presudi na suđenju za ratne zločine bivšim visokim dužnosnicima Herceg-Bosne, Haški tribunal (ICTY) je naveo da je Tuđman dijelio cilj njihovog udruženog zločinačkog poduhvata da uspostave entitet za ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda koji je trebalo provesti etničkim čišćenjem bosanskih muslimana. Međutim, nije ga proglasilo krivim ni za jedan konkretan zločin.

U martu 1994. potpisao je Vašingtonski sporazum sa predsjednikom RBiH Alijom Izetbegovićem kojim su se ponovno ujedinili Hrvati i Bošnjaci. U augustu 1995. odobrio je veliku ofanzivu poznatu kao operacija "Oluja" kojom je efektivno okončan rat u Hrvatskoj. Iste godine bio je jedan od potpisnika Dejtonskog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini. Ponovo je izabran za predsjednika 1992. i 1997. i ostao je na vlasti do svoje smrti 1999. Dok pristalice ističu njegovu ulogu u postizanju hrvatske neovisnosti, kritičari su njegovo predsjedništvo opisali autoritarnim.[1][2][3] Istraživanja nakon Tuđmanove smrti općenito su pokazala visoku ocjenu naklonosti u hrvatskoj javnosti.

Rani život[uredi | uredi izvor]

Franjo Tuđman rođen je 14. maja 1922. u Velikom Trgovišću, selu u sjevernom području Hrvatskog zagorja, u to vrijeme u sastavu Kraljevine SHS. Porodica se ubrzo nakon njegovog rođenja preselila u kuću označenu kao njegovo rodno mjesto.[4][5] Njegov otac Stjepan vodio je lokalnu konobu i bio je politički aktivan član Hrvatske seljačke stranke (HSS).[6] Bio je predsjednik odbora HSS-a u Velikom Trgovišću 16 godina (1925–1941, a za gradonačelnika Velikog Trgovišća biran 1936. i 1938).[7] Mato, Andraš i Juraj, braća Stjepana Tuđmana, emigrirali su u Sjedinjene Američke Države.[8] Drugi brat Valentin je također pokušao emigrirati, ali ga je putna nesreća spriječila i zadržala u Velikom Trgovišću, gdje je radio kao (neškolovani) veterinar.[8]

Osim Franje, Stjepan Tuđman je imao stariju kćer Danicu Anu (umrla kao beba), Ivicu (rođena 1924) i Stjepana "Štefeka" (rođena 1926).[8] Kada je Franjo Tuđman imao sedam godina, njegova majka Justina (rođena Gmaz) umrla je rađajući svoje peto dijete.[9][10] Tuđmanova majka bila je pobožna katolkinja, za razliku od njegovog oca i maćehe. Njegov otac, kao i Stjepan Radić, imao je antiklerikalne stavove i mladi Franjo je usvojio njegove stavove.[6] Kao dijete Franjo Tuđman služio je kao oltarnik u mjesnoj župi.[11] Tuđman je osnovnu školu pohađao u rodnom selu od 15. septembra 1929. do 30. juna 1933. i bio je odličan učenik.[12]

Gimnaziju je pohađao osam godina, počevši od jeseni 1935.[13] Razlozi prekida nisu jasni, ali se pretpostavlja da je primarni uzrok bila ekonomska kriza u tom periodu.[14] Prema nekim izvorima, mjesna župa pomogla je mladom Franji da nastavi školovanje,[15] a učitelj mu je čak predložio da se školuje za svećenika.[16] Kada je imao 15 godina, otac ga je doveo u Zagreb, gdje je upoznao Vladka Mačeka, predsjednika Hrvatske seljačke stranke (HSS).[6] Franjo je isprva mlad volio HSS, ali se kasnije okrenuo komunizmu.[17] Dana 5. novembra 1940. uhapšen je tokom studentskih demonstracija povodom proslave godišnjice sovjetske Oktobarske revolucije.[18]

Drugi svjetski rat[uredi | uredi izvor]

Tuđman kao pripadnik jugoslovenskih partizana
Tuđman (lijevo), s Jožom Horvatom (desno), u partizanskoj uniformi, februar 1945

Dana 10. aprila 1941, kada je Slavko Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), marionetsku državu nacističke Njemačke i fašističke Italije, Tuđman je napustio školu i sa svojim prijateljem Vladom Stoparom počeo izdavati tajne novine. U jugoslavenske partizane regrutovao ga je početkom 1942. Marko Belinić. Njegov otac je također otišao u partizane i postao osnivač Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH). Prema Tuđmanu, njegovog oca su uhapsile ustaše, fašistička i ultranacionalistička organizacija koja je upravljala NDH, a jedan od braće odveden u logor. Obojica su uspjeli preživjeti, za razliku od najmlađeg brata Stjepana kojeg je Gestapo ubio u partizanima 1943.

Tuđman je putovao između Zagreba i Zagorja koristeći lažne dokumente koji su ga identificirali kao pripadnika Hrvatskog domobranstva. Tamo je pomagao aktiviranje partizanske divizije u Zagorju. Dana 11. maja 1942, dok je nosio Belinićevo pismo, ustaše su ga uhapsile, ali je uspio pobjeći iz policijske stanice.

Vojna karijera[uredi | uredi izvor]

Franjo Tuđman i Ankica Žumbar vjenčali su se 25. maja 1945. u Gradskom vijeću Beograda.[19] Na taj način su željeli potvrditi svoju vjeru u komunistički pokret i važnost građanskih rituala u odnosu na vjerske.[19] (U maju 1945. godine vlada je kreirala zakon koji je dozvoljavao građanska vjenčanja, izvodeći vjenčanja, između ostalog, izvan crkvene nadležnosti.) Oni su se istog dana vratili na posao.[19]

Dana 26. aprila 1946. godine pronađeni su mrtvi njegov otac Stjepan i maćeha.[19] Tuđman nikada nije razjasnio okolnosti njihove smrti. Prema navodima policije, njegov otac Stjepan ubio je suprugu, a potom i sebe. Druge teorije optužuju ustaške gerilce (križare) i pripadnike jugoslavenske tajne policije (OZNA).[19]

Franjo i Ankica su završili srednju školu tek nakon rata, u Beogradu.[20] On je završio Partizansku gimnaziju 1945, a ona je završila pet semestara engleskog jezika u jugoslavenskom ministarstvu vanjskih poslova.[20]

Tuđman kao general-major Jugoslovenske narodne armije (1960.)

Godine 1953. Tuđman je unaprijeđen u čin pukovnika i premješten na mjesto načelnika kabineta načelnika štaba Saveznog sekretara za narodnu obranu. Na tom položaju 1959. postaje general-major.[20] Sa 38 godina postao je najmlađi general Vojske Jugoslavije. Njegovo unapređenje nije bilo ekstremno, ali je bilo netipično za Hrvata jer su viši oficiri sve češće bili Srbi i Crnogorci.[20] Srbi i Crnogorci su 1962. činili 70% generala vojske.[21]

Dana 23. maja 1954. postao je sekretar JSD Partizan Beograd[22], a maja 1958. i predsednik istog,[22] postavši prvi pukovnik na toj funkciji (svi dosadašnji nosioci su bili generali).[22] Na tu funkciju je postavljen kako bi riješio probleme administracije unutar kluba, posebno fudbalske sekcije. Kada je stigao, JSD Partizan Beograd je bilo svojevrsno obavještajno ratište na kome su se čelnici UDBE i KOS-a borili za uticaj.[23] To je dovelo do toga da klubovi (iako imaju zapažene i dobre igrače) imaju loše rezultate, posebno fudbalska sekcija.[24] Tokom njegovog predsjedavanja klubom, klub je usvojio dres na crno-bijele pruge koji se koristi do danas. Prema Tuđmanu, on je želio da stvori klub koji će imati panjugoslavenski imidž i suprotstaviti se SD Crvena zvezda koja je imala ekskluzivni srpski imidž.[25] Tuđmana su inspirisale uniforme FC Juventus. Međutim, Stjepan Bobek (bivši igrač FK Partizana) tvrdio je da je ideja boja uniformi zapravo njegova, koju je prenio na Tuđmana.[26]

Tuđman je pohađao vojnu akademiju u Beogradu, kao i mnogi oficiri koji nisu imali formalno vojno obrazovanje. Završio je taktičku školu 18. jula 1957. kao odličan učenik.[27] Jedan od njegovih nastavnika bio je Dušan Bilandžić, koji će mu biti budući savjetnik.[28] Prije nego što je napunio 40 godina, postao je najmlađi general Vojske Jugoslavije. Bio je istaknut u prisustvu komunističke indoktrinacije dok je boravio u Beogradu, gdje je rođeno njegovo troje djece.[29]

Institut[uredi | uredi izvor]

Godine 1963. postao je profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Zagrebu, gdje je predavao kolegij "Socijalistička revolucija i savremena nacionalna historija".[30] Aktivnu vojnu službu napustio je 1961. na vlastiti zahtjev i počeo raditi u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, te ostao njegov direktor do 1967. godine.[31]

Tuđmanovo sve veće insistiranje na hrvatskoj interpretaciji historije okrenulo je protiv njega mnoge profesore sa zagrebačkog Univerziteta, poput Mirjane Gross i Ljube Bobana.[32] U aprilu 1964. Boban je Tuđmana proglasio nacionalistom.[32] Za vrijeme Tuđmanovog vodstva Institut je postao izvor alternativnih tumačenja jugoslavenske historije, što je dovelo do njegovog sukoba sa zvaničnom jugoslavenskom historiografijom.[28] Nije imao odgovarajuću akademsku diplomu koja bi ga kvalifikovala kao historičara. Počeo je shvatati da će morati doktorirati kako bi zadržao svoju poziciju. Njegova disertacija pod naslovom "Uzroci krize Jugoslovenske monarhije od ujedinjenja 1918. do njenog sloma 1941. godine", predstavljala je kompilaciju nekih od njegovih ranije objavljenih radova. Filozofski fakultet Univerziteta u Zagrebu odbio je njegovu disertaciju uz obrazloženje da su neki dijelovi već objavljeni.[33] Filozofski fakultet u Zadru (tada dio Univerziteta u Zagrebu, danas Univerziteta u Zadru) ga je prihvatio i on je diplomirao 28. decembra 1965.[34][33]

U svojoj tezi je naveo da je primarni uzrok sloma Kraljevine Jugoslavije represivni i korumpirani režim koji je bio u suprotnosti sa savremenom glavnom jugoslavenskom historiografijom koja je svojim primarnim uzrokom smatrala hrvatski nacionalizam.[33] Bogdanov i Milutinović (obojica etnički Srbi) nisu se protivili ovome. Međutim, zagrebački izdavač "Naprijed" otkazao je ugovor nakon što je odbio da promijeni neke kontroverzne izjave u knjizi.[33] Javno je podržao ciljeve Deklaracije o nazivu i statusu hrvatskog književnog jezika. Hrvatski sabor i Savez komunista Hrvatske iz Zagreba, međutim, napali su je i Uprava zavoda zatražila je Tuđmanovu ostavku.[35]

Tuđman drži govor u Institutu radničkog pokreta u Zagrebu

U decembru 1966. Ljubo Boban optužio je Tuđmana za plagijat,[36] navodeći da je Tuđman četiri petine svoje doktorske teze "Stvaranje socijalističke Jugoslavije" sastavio iz Bobanovog rada. Boban je ponudio uvjerljive dokaze za svoju tvrdnju iz članaka objavljenih ranije u časopisu Forum, a ostatak iz Bobanove vlastite teze.[36] Tuđman je potom izbačen iz Instituta i prisiljen na penziju 1967.[37]

Između 1962. i 1967. bio je predsjednik Glavnog odbora za međunarodne odnose Glavnog odbora Saveza komunista Hrvatske i poslanik u Hrvatskom saboru između 1965. i 1969.[38]

Disidentska politika[uredi | uredi izvor]

Osim knjige o gerilskom ratu, Tuđman je napisao i niz članaka u kojima je kritikovao jugoslavenski socijalistički režim. Njegova najvažnija knjiga iz tog perioda bile su Velike ideje i mali narodi, monografija o političkoj historiji koja ga je dovela u sukob sa jugoslavenskom komunističkom elitom u pogledu međusobne povezanosti nacionalnih i društveni elemenata u jugoslavenskom revolucionarnom ratu (za vrijeme Drugog svjetskog rata).

Godine 1970. postao je član Društva hrvatskih književnika. Godine 1972. osuđen je na dvije godine zatvora zbog subverzivnih aktivnosti za vrijeme Hrvatskog proljeća. Prema Tuđmanovom svjedočenju, predsednik SFRJ Josip Broz Tito lično je intervenisao i preporučio da sud bude blag u njegovom slučaju, pošteđujući ga duže zatvorske kazne. Vlasti SR Hrvatske su dodatno namjeravale krivično goniti Tuđmana po optužbi za špijunažu, što je podrazumijevalo kaznu od 15 do 20 godina zatvora sa prinudnim radom, ali je Tito tu optužbu ublažio. Drugi izvori spominju da je za Tuđmanovo ime lobirao književnik Miroslav Krleža.[39] Prema Tuđmanu, on i Tito su bili bliski prijatelji.[40] Međutim, Tuđman je kasnije Titovo kažnjavanje opisao kao "autokratski državni udar".[41]

Tuđman u junu 1971

Hrvatsko proljeće je bio nacionalni pokret koji su pokrenuli Tito i predsjednik hrvatske komunističke partije Vladimir Bakarić u klimi rastućeg liberalizma kasnih 1960-ih. U početku je to bio mlak i ideološki kontroliran partijski liberalizam, ali je ubrzo prerastao u masovnu nacionalističku manifestaciju nezadovoljstva položajem Hrvatske u Jugoslaviji. Kao rezultat toga, Tito je potisnuo pokret, koji je vojskom i policijom zaustavio ono što je smatrao separatizmom i prijetnjom uticaju partije. Bakarić se brzo ogradio od hrvatskog komunističkog vrha kojem je i sam ranije pomogao da dođe do vlasti i stao na stranu jugoslavenskog predsjednika. Međutim, Tito je uzeo u obzir zahtjeve demonstranata i 1974. godine novi jugoslavenski ustav odobrio je većinu zahtjeva koje je tražilo Hrvatsko proljeće. Na ostalim temama poput komunizma i jednopartijskog političkog monopola, Tuđman je uglavnom ostao u okvirima tadašnje komunističke ideologije. Titova vlada mu je na kraju ublažila kaznu i Tuđman je pušten nakon devet mjeseci u zatvoru.

Godine 1977. otputovao je u Švedsku koristeći krivotvoreni švedski pasoš kako bi upoznao pripadnike hrvatske dijaspore.[41] Njegovo putovanje je očigledno prošlo nezapaženo od strane jugoslavenske policije. Međutim, na tom putovanju dao je intervju švedskoj televiziji o položaju Hrvata u Jugoslaviji koji je kasnije emitovan.[41] Po povratku u Jugoslaviju, Tuđmanu je 1981. godine zbog ovog intervjua ponovo suđeno, a optužen je za širenje "neprijateljske propagande". Dana 20. februara 1981. proglašen je krivim i osuđen na tri godine zatvora i 5 godina kućnog pritvora.[41] Međutim, odslužio je samo jedanaest mjeseci kazne.[42] U junu 1987. postao je član Hrvatskog PEN centra.[42] Sa suprugom je 6. juna 1987. otputovao u Kanadu da upozna kanadske Hrvate.[41] Pokušavali su da ne razgovaraju o osjetljivim temama sa emigrantima u inostranstvu strahujući da bi neki mogli biti agenti jugoslavenske tajne policije UDBA-e, što je u to vrijeme bila uobičajena praksa.[41]

Tokom svojih putovanja u Kanadu upoznao je mnoge hrvatske iseljenike koji su bili porijeklom iz Hercegovine ili su hercegovačkog porijekla. Neki od njih su kasnije postali hrvatski državni službenici nakon osamostaljenja zemlje, od kojih je najistaknutiji bio Gojko Šušak, čiji su otac i stariji brat bili pripadnici ustaša.[43] Ovi sastanci u inostranstvu kasnih 1980-ih kasnije su dali povoda za mnoge teorije zavere. Prema ovim glasinama, Hrvati Hercegovine su na neki način iskoristili sastanke kako bi stekli ogroman utjecaj unutar HDZ-a, kao i nakon osamostaljenja hrvatskog režima.[41]

Formiranje nacionalnog programa[uredi | uredi izvor]

U drugoj polovici 1980-ih, kada se Jugoslavija bližila svome raspadu, rastrzana sukobljenim nacionalnim težnjama, Tuđman je formulirao hrvatski nacionalni program koji se može sažeti na sljedeći način:

  • Primarni cilj je uspostava hrvatske nacionalne države; stoga sve ideološke sporove iz prošlosti treba baciti. U praksi je to značilo snažnu podršku antikomunističke hrvatske dijaspore, posebno finansijsku.
  • Iako je Tuđmanov konačni cilj bila nezavisna Hrvatska, on je bio itekako svjestan realnosti unutarnje i vanjske politike. Njegov glavni početni prijedlog nije bila potpuno nezavisna Hrvatska, već konfederalna Jugoslavija sa rastućom decentralizacijom i demokratizacijom.
  • Tuđman je predviđao budućnost Hrvatske kao socijalne kapitalističke države koja će se neizbježno kretati ka srednjoj Evropi i dalje od Balkana.
  • Što se tiče gorućih pitanja nacionalnih sukoba, njegova vizija je bila sljedeća (bar u početku): tvrdio je da srpski nacionalizam, pod kontrolom Jugoslovenske narodne armije (JNA), može izazvati haos na hrvatskom i bosanskom tlu. JNA, prema nekim procjenama četvrta evropska vojna sila po vatrenoj moći, ubrzano se posrbljavala, i ideološki i etnički,[44] za manje od četiri godine. Tuđmanov prijedlog je bio da Srbi u Hrvatskoj, koji čine 12% stanovništva Hrvatske, dobiju kulturnu slobodu s elementima teritorijalne autonomije.
  • Što se Bosne i Hercegovine tiče, Tuđman je bio ambivalentniji: Tuđman odvojenu Bosnu nije shvatao ozbiljno, što pokazuju njegovi komentari televizijskoj ekipi "Bosna je bila tvorevina osmanske invazije ... Do tada je bila dio Hrvatske, ili je bila bosanska kraljevina, ali katolička kraljevina, vezana za Hrvatsku."[45]

Tuđman je 17. juna 1989. osnovao Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ). U suštini, to je bio nacionalistički hrvatski pokret koji je afirmirao hrvatske vrijednosti zasnovane na katoličanstvu pomiješanim s historijskim i kulturnim tradicijama koje su bile općenito potisnute u komunističkoj Jugoslaviji. Cilj je bio stjecanje nacionalne nezavisnosti i uspostavljanje hrvatske nacionalne države.

Izborna kampanja 1990.[uredi | uredi izvor]

Unutrašnje tenzije koje su razbile Komunističku partiju Jugoslavije navele su vlade saveznih republika da zakažu slobodne višestranačke izbore u proljeće 1990. Bili su to prvi slobodni višestranački izbori za Hrvatski sabor od 1913. godine. HDZ je svoju prvu konvenciju održao 24-25. februara 1990. kada je Tuđman izabran za njenog predsjednika. Izborna kampanja je trajala od kraja marta do 20. aprila 1990. Tuđman je regrutirao nekoliko simpatizera iz dijaspore koji su se vratili kući, od kojih je najvažniji Gojko Šušak.[45]

Tuđman je svoju kampanju bazirao uglavnom na nacionalnom pitanju. On je naveo da dinar zarađen u Hrvatskoj treba da ostane u Hrvatskoj, zamjerivši se na subvencije za manje razvijene dijelove Jugoslavije, odnosno za Vojsku Jugoslavije.[45] Osvrnuo se na ekonomsku krizu, pozvao na obnovu tržišne ekonomije i parlamentarne demokratije i izrazio podršku pristupanju Evropskoj zajednici. Smatrao je da Jugoslavija može opstati samo kao konfederacija.[46] Iako je Tuđman imao veze s desničarskom antikomunističkom dijasporom, imao je i važne kolege iz partizanskog komunističkog establišmenta, uključujući Josipa Boljkovca i Josipa Manolića.[45] Njegov glavni protivnik na izborima bio je Ivica Račan iz Saveza komunista Hrvatske (SKH), koji je postao predsjednik SKH u decembru 1989.[45]

Tuđmanovo pričanje o prošloj slavi i nezavisnosti Hrvatske nije naišlo na dobar prijem među hrvatskim Srbima. HDZ je bio žestoko kritiziran od strane srpskih medija, prikazujući svoju moguću pobjedu kao preporod NDH.[45] Veljko Kadijević, general JNA, rekao je na sastanku rukovodstva vojske i SR Hrvatske da će izbori dovesti ustaše na vlast u Hrvatskoj. Nekoliko hefti prije izbora, vojska je iz trgovina širom Hrvatske iznijela oružje Teritorijalne obrane.[45] Tokom predizbornog skupa HDZ-a u Benkovcu, etnički mješovitom gradu, 62-godišnji Srbin Boško Čubrilović izvukao je gasni pištolj u blizini govornice. Hrvatski mediji su incident opisali kao pokušaj atentata na Tuđmana, ali je Čubrilović krajem 1990. optužen i osuđen samo za prijetnju osoblju obezbjeđenja. Incident je dodatno pogoršao etničke tenzije.[45]

Izbori su bili raspisani za svih 356 poslaničkih mjesta u parlamentu. Tuđmanova stranka je pobijedila sa apsolutnom većinom od oko 60% ili 205 mjesta u Hrvatskom saboru. Tuđman je za predsjednika Hrvatske izabran 30. maja 1990. Nakon pobjede HDZ-a, nacionalistička Srpska demokratska stranka (SDS) brzo je proširila svoj uticaj u mjestima gdje su Srbi činili veći postotak stanovništva.[47] Kako je raskol među komunistima u Jugoslaviji po etničkoj liniji već tada bio činjenica, činilo se neizbježnim da će se sukobi nastaviti nakon višestranačkih izbora koji su na vlast doveli nove političke režime u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni i Hercegovini, dok su istovremeno ti isti komunistički zvaničnici zadržali svoje funkcije u Srbiji i Crnoj Gori.

Predsjednik Hrvatske (1990-1999)[uredi | uredi izvor]

Prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman s predsjedničkim pojasom

U sedmicama nakon izbora, nova vlast je uvela tradicionalnu hrvatsku zastavu i grb, bez komunističkih simbola. Izraz "socijalista" iz naslova republike je uklonjen. Ustavne promjene su predložene uz mnoštvo političkih, ekonomskih i društvenih promjena.[48] Tuđman je ponudio potpredsjedništvo Jovanu Raškoviću, predsjedniku SDS-a, ali je Rašković tu ponudu odbio i pozvao izabrane poslanike svoje stranke da bojkotuju parlament. Lokalna srpska policija u Kninu počela je djelovati kao samostalna snaga, često ne reagujući na naređenja iz Zagreba.[49] Mnogi državni službenici, uglavnom u policiji u kojoj su komandne funkcije uglavnom bili Srbi i komunisti, ostali su bez posla. Ovo se zasnivalo na odluci da etnička struktura državnih službenika odgovara njihovom procentu u ukupnoj populaciji.[47]

Dana 25. jula 1990. osnovana je Srpska skupština u Srbu, sjeverno od Knina. Jovan Rašković je u augustu 1990. najavio referendum o "srpskom suverenitetu i autonomiji" u Hrvatskoj, koji je Tuđman označio kao nezakonit. Uslijedio je niz incidenata u područjima naseljenim etničkim Srbima, uglavnom oko Knina, poznatih kao Balvan revolucija.[45] Pobuna u Kninu koncentrirala je hrvatsku vladu na problem nedostatka oružja. Posljedice konfiskacije zaliha Teritorijalne odbrane od strane JNA djelimično je poništio novi ministar odbrane Martin Špegelj, koji je kupovao oružje od Mađarske.[45] Kako nije imala regularnu vojsku, vlada se fokusirala na angažovanje policijskih snaga. Do januara 1991. bilo je 18.500 policajaca, a do aprila 1991. oko 39.000. [50] Hrvatski sabor je 22. decembra 1990. ratificirao novi ustav. Srbi u Kninu proglasili su SAO Krajinu u općinama Sjeverne Dalmacije i Like.[47]

U decembru 1990. Tuđman i slovenski predsjednik Milan Kučan iznijeli su svoj prijedlog o restrukturiranju Jugoslavije na konfederalnim osnovama. Tuđman je smatrao da bi konfederacija suverenih republika mogla ubrzati pristupanje Hrvatske Evropskoj zajednici.[46] Lideri jugoslavenskih republika održali su mnoge sastanke početkom 1991. kako bi riješili rastuću krizu. Dana 25. marta 1991. Tuđman i Slobodan Milošević sastali su se u Karađorđevu,[51] sastanku koji je postao kontroverzan zbog tvrdnji da su dva predsjednika razgovarala o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Međutim, tvrdnje su dolazile od osoba koje nisu bile prisutne na sastanku i ne postoji zapisnik o ovom sastanku koji dokazuje postojanje takvog dogovora,[41] dok se Milošević naknadno nije ponašao kao da je imao dogovor sa Tuđmanom.[49] Dana 12. jula 1991. Tuđman se u Splitu sastao s Izetbegovićem i Miloševićem.[51]

Ratne godine[uredi | uredi izvor]

Rat u Bosni i Hercegovini[uredi | uredi izvor]

Prekid vatre u Hrvatskoj[uredi | uredi izvor]

Kraj rata[uredi | uredi izvor]

Poslijeratna politika[uredi | uredi izvor]

Smrt i Haški tribunal[uredi | uredi izvor]

Ostavština[uredi | uredi izvor]

Spomen-bista dr Franje Tuđmana na trgu u Novalji

Djela[uredi | uredi izvor]

  • "Velike ideje i mali narodi", 1969.
  • "Nacionalno pitanje u savremenoj Evropi", 1981.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Nenad Ivanković: Predsjedniče, što je ostalo?
  • Simpozij: Tuđman-neoproštena pobjeda, Zagreb 2003
  • Antonio Soave: Moja voljena Hrvatska, Zagreb 2002
  • Zdravko Tomac:Predsjednik: protiv krivotvorina i zaborava, 2004
  • Darko Hudelist: Tuđman: biografija, 2004

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sadkovich, James J. (2010). "Forging Consensus: How Franjo Tuđman Became an Authoritarian Nationalist". Review of Croatian History. VI (1): 7–13.
  2. ^ Levitski, Steven; Way, Lucan (April 2002). "The Rise of Competitive Authoritarianism". Journal of Democracy. 13 (2): 51–65. doi:10.1353/jod.2002.0026. S2CID 6711009.
  3. ^ Deago, Hedl (March 2000). "Living in the past: Franjo Tudjman's Croatia". Journal of Democracy. 99 (635): 104–09.
  4. ^ Žanić, Ivo. 2002. "South Slav Traditional Culture as a Means to Political Legitimization." In: Sanimir Resić and Barbara Törnquist-Plewa (eds.), The Balkans in Focus. Cultural Boundaries in Europe, pp. 45–58. Lund: Nordic Academic Press, p. 53.
  5. ^ Krile, A.B. "Počasti i polemike oko rodne kuće." Slobodna Dalmacija (15 May 2003).
  6. ^ a b c Sadkovich 2010, str. 38.
  7. ^ Hudelist 2004, str. 14.
  8. ^ a b c Hudelist 2004, str. 12.
  9. ^ Hudelist 2004, str. 15.
  10. ^ Sadkovich 2010, str. 37.
  11. ^ Hudelist 2004, str. 20.
  12. ^ Hudelist 2004, str. 18.
  13. ^ Hudelist 2004, str. 23.
  14. ^ Hudelist 2004, str. 27.
  15. ^ Hudelist 2004, str. 28.
  16. ^ Hudelist 2004, str. 35.
  17. ^ Sadkovich 2010, str. 48.
  18. ^ Sadkovich 2010, str. 50.
  19. ^ a b c d e Sadkovich 2010, str. 58.
  20. ^ a b c d Sadkovich 2010, str. 61.
  21. ^ Radelić 2006, str. 397.
  22. ^ a b c Hudelist 2004, str. 211.
  23. ^ Hudelist 2004, str. 212.
  24. ^ Hudelist 2004, str. 213.
  25. ^ Hudelist 2004, str. 215.
  26. ^ Hudelist 2004, str. 217.
  27. ^ Hudelist 2004, str. 207.
  28. ^ a b Sadkovich 2010, str. 82.
  29. ^ Obituary, theguardian.com; accessed 19 July 2015.
  30. ^ "Tudjman, Franjo". Istrapedia (jezik: hrvatski). Pristupljeno 27 March 2015.
  31. ^ "Tudjman, Franjo". Istrapedia (jezik: hrvatski). Pristupljeno 27 March 2015.
  32. ^ a b Sadkovich 2010, str. 83.
  33. ^ a b c d Sadkovich 2010, str. 119.
  34. ^ Hudelist 2004, str. 401.
  35. ^ Sadkovich 2010, str. 147.
  36. ^ a b Sadkovich 2010, str. 126.
  37. ^ "Franjo Tuđman". Moljac.hr. Arhivirano s originala, 8 May 2013. Pristupljeno 15 May 2013.Šablon:Unreliable source?
  38. ^ "Franjo Tuđman". Moljac.hr. Arhivirano s originala, 8 May 2013. Pristupljeno 15 May 2013.Šablon:Unreliable source?
  39. ^ Prazna referenca (pomoć)
  40. ^ Franjo Tuđman's statement on YouTube na YouTubeu, ... s kim sam i ja bio prijatelj, i koji me na kraju spasio od progona njegovog vlastitog komunističkog režima." ("... [Tito] was a friend who in the end saved me from the persecution of his own communist regime")
  41. ^ a b c d e f g h Sadkovich 2010.
  42. ^ a b "Franjo Tuđman". Moljac.hr. Arhivirano s originala, 8 May 2013. Pristupljeno 15 May 2013.Šablon:Unreliable source?
  43. ^ "The Communist Partisans led by Tito are said to have killed his father, an Ustashe officer, three months later and burned the Susak house to the ground. An elder brother was also an Ustashe officer.", nytimes.com, 5 May 1998; accessed 20 July 2015.
  44. ^ Davor Domazet-Lošo. "How Aggression Against Croatia and Bosnia-Herzegovina Was Prepared or the Transformation of the JNA into a Serbian Imperial Force" (PDF). National Security and the Future. 1 (1, Spring 2000): 107–152. Pristupljeno 23 December 2008.
  45. ^ a b c d e f g h i j Tanner 2001.
  46. ^ a b Sadkovich 2008.
  47. ^ a b c Goldstein 1999.
  48. ^ Nazor 2001.
  49. ^ a b Ramet 2010.
  50. ^ Marijan 2008.
  51. ^ a b Sadkovich 2007.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Franjo_Tuđman&oldid=3606843"