Pietro Cavallini

Pietro Cavallini
Rođenje	približno 1259 Rim, Papinska Država
Smrt	približno 1330 Rim, Papinska Država
Period	kasna gotika, Rimska škola
Vrsta umjetnosti	slikarstvo, mozaik, minijatura
Djela	ciklusi mozaika u bazilici svetog Pavla izvan zidina, crkvi Santa Maria u Trastevereu, Santa Cecilia u Trastevereu
Utjecao	Giotto di Bondone
Utjecali	Bizantijsko slikarstvo, Cimabue

Pietro Cavallini (ili tačnije, Pietro "Cavallino" de' Cerroni, na dokumentima Petrus dictus Caballinus de Cerronibus) bio je italijanski slikar i mozaičar aktivan u Rimu između 1277-1330, neposredno prije rane renesanse. Tokom cijelog života bio je angažiran da dovrši neke od važnih umjetničkih radova u vjerskim objektima u Rimu i Napulju. Spada među najznačajnije predstavnike rimske škole iz 13. vijeka, a zajedno sa Giottom, Ducciom i Cimabueom zauzima važno mjesto u historiji italijanskog slikarstva kasnog duecenta i početka trecenta.

Stvaralaštvo

Počeci

Malo se zna o njegovoj biografiji, iako se zna da je bio iz Rima, pošto se potpisivao kao "pictor romanus". Prvo pominjanje imema "Pietrus dictus Cavallinus de Cerronibus" pojavljuje se u dokumentu iz 1273. Važan izvor informacija je knjiga "Commentarii" u kojoj je firentinski renesansni umjetnik Lorenzo Ghiberti naveo da su prva Cavallinijeva djela bila dva ciklusa fresko ukrasa s pričama iz Novog i Starog zavjeta, koji se nalaze u brodu bazilike svetog Pavla izvan zidina u Rimu. Prvi fresko ciklus rađen je između 1270–79, a drugi između 1282-87. Oslikane su preko obrisa ranokršćanskih fresaka iz 5. vijeka u pokušaju njihove "obnove". I Cavallinijeva djela i nekoliko ranijih fresaka koje nije oslikao stradali su u požaru 1823. Međutim, njihove kopije su sačuvane, a čini se da su prostrana monumentalnost i klasični afiniteti djela iz 5. vijeka imali dubok utjecaj na formiranje Cavallinijevog stila.

"Madona s Djetetom, sveti Jakovom i Hrizogonom Akvilejskim, bazilika San Crisogono, Rim

Ovom ranom periodu pripada i mozaik u apsidi bazilike San Crisogono u Rimu na kojem su prikazani Madona s Djetetom, sveti Jakov i Hrizogon Akvilejski. Prisutnost svetog Jakova (čije se relikvije čuvaju u crkvi) i svetog Hrizogona čini gotovo sigurnim da je mozaik napravljen za crkvu. Možda je izvorno bio dio grobnice, a čini se da je postavljen na svoju sadašnje mjesto u središtu apside kada je crkva obnovljena u 17. vijeku. Pripisuje se ili Cavallinijevoj školi ili samom Cavalliniju kao rano djelo. Giorgio Vasari naveo je u svojoj knjizi "Biografije najznačajnijih slikara, vajara i arhitekata" da je Cavallini slikao freske u bazilici San Crisogono, ali nema ranih referenci vezanih za ovaj mozaik.

Ciklus mozaika u crkvi Santa Maria u Trastevereu

Dekorativni ciklus mozaika u crkvi Santa Maria u Trastevereu najznačajnije je djelo ovog umjetnika. Naručilac ovog remek-djela rimske slikarske škole bio je kardinal Bertoldo Stefaneschi. Historičari umjetnosti smatraju da je ciklus mozaika rađen između 1291-1296 u okviru renoviranja starijih mozaika iz 1148. Mozaički ciklus sastoji se od sedam mozaika u apsidi i na donjem dijelu apsidalnog luka, od kojih šest, gledajući s lijeva na desno, pripovijeda o životu Bogorodice:

• Rođenje Marijino
• Bogojavljenje
• Rođenje Isusovo
• Madona s Djetetom, sveti Pavle, Petar i donator Bertoldo Stefaneschi (središnji panel)
• Poklonjenje mudraca
• Prezentacija Isusa u hramu
• Uspenje Bogorodice

Zanimljivost je da su urađeni mozaici nadahnuti stihovima kardinala Jacopa Stefaneschog koji prate epizode prikazanog života Djevice Marije. Mozaik Pietra Cavallinija sa scenom Krunisanja Bogorodice predstavlja vrhunac u cjelokupnom ciklusu i nalazi se u apsidi bazilike Santa Maria u Trastevereu. Prikazuje Mariju kao Majku Božju, koja sjedi pored Isusa. U ovoj vrsti bizantijske ikonografije Marija je predstavljena kao "bazilisa" (grčki: βασίλισσα), tj. kao kraljica ili carica svijeta, koja dijeli tron ​​svog sina. Oboje nose zlatnu odjeću, a za Mariju ovo je jedinstveno u poređenju s uobičajenim prikazima u kojima je viđena u plavom ogrtaču. Pored njih je sedam muških figura, tri pored Marije, a četiri pored Isusa, koji se mogu identifikovati po imenima ispod njih. Iznad Isusa se vidi Božja ruka koja drži vijenac iznad Isusove glave. Duh Sveti je predstavljen tamnom zrakom iznad Božje ruke i zajedno s malim krstom iznad zemlje predstavlja Sveto Trojstvo. Posmatrajući ovaj mozaički ciklus primjetno je da i dalje postoje površne konvencije bizantijskih tipova lica i gestova. Međutim, bizantijski linearni tretman draperija ozbiljno je ograničen u korist zaobljenog modeliranja, a tradicionalna linearna definicija crta lica je potpuno napuštena. Postoji upadljivo nova prostorna jasnoća i skulpturalni pristup figurama i upotreba svjetlosti koja je bez presedana u italijanskoj umjetnosti, gdje svjetlost udara na figure iz jednog smjera i služi za oblikovanje i otkrivanje, a ne ukrašavanje forme. Prikazujući Marijin život, mozaički narativni ciklus iz crkve Santa Maria u Trastevereu jedini je potpuno sačuvani primjer Cavallinijevog rada i važan primjer srednjovjekovnih mozaika u Rimu.

Galerija

• 
  "Rođenje Marijino"
• 
  "Bogojavljenje"
• 
  "Rođenje Isusovo"
• 
  "Madona s Djetetom, sveti Pavle, Petar i donator Bertoldo Stefaneschi" (središnji panel)
• 
  "Poklonjenje mudraca"
• 
  "Prezentacija Isusa u hramu"
• 
  "Uspenje Bogorodice"
• 
  "Krunisanje Bogorodice"

Fresko ciklus u bazilici Santa Cecilia u Trastevereu

Najznačajnije djelo Pietra Cavallinija je velika freska s temom "Posljednjeg suda", koja se nalazi nasuprot oltara iznad ulaza u baziliku Santa Cecilia u Trastevereu, a koju je umjetnik radio u otprilike isto vrijeme kao i ciklus mozaika u crkvi Santa Maria u Trastevereu. Historičari umjetnosti smatraju da je freska urađena oko 1293. kojom se rimsko slikarstvo pridružuje i nadmašuje toskanske uzore čak i kada je mladi Giotto u isto vrijeme nametnuo svoju umjetničku viziju i svoje uzore u cjelokupnom slikarstvu od 14. vijeka pa sve do početka renesanse. Osim "Posljednjeg suda", Cavallini je naslikao i freske sa scenama iz Starog zavjeta, od kojih su sačuvani samo fragmenti.

Cavallinijev rad na ovom remek-djelu je posebno inovativan zbog slikarskog umijeća da u apostole koji sjede na klupama usadi fizičku prisutnost i volumen koji su potpuno strani bizantijskom maniru: draperija se ne ponavlja, već varira u zavisnosti od položaja udova, lica su prikazana sa individualnošću, boje su raznolike, chiaroscuro je mekan i prefinjen, ali nije prigušen, zahvaljujući naglascima i tamnim sjenama u najdubljim brazdama. Osim toga, tu je i znalački odabir fresko tehnike koja nudi zapažene stilske naznake koje mozaik ne dopušta (posebno u draperijama), koja uz chiaroscuro daje prizoru trodimenzionalnost i izražajnu snagu velike dramske dubine. Ljudskost koja je uočljiva na izrazima lica apostola ostavlja veliki utisak na gledaoca, pri čemu su njihove bore, kosa i draperija promatrani s delikatnim realizmom koji nudi prve naznake renesanse.

Galerija

• 
  "Posljednji sud", 320 x 1.400 cm, približno 1293.
• 
  "Posljednji sud"
• 
  "Posljednji sud" (detalj)
• 
  "Posljednji sud (detalj)
• 
  "Posljednji sud" (detalj)
• 
  "Posljednji sud" (detalj)
• 
  "Posljednji sud" (detalj)
• 
  "Posljednji sud" (detalj)
• 
  "Posljednji sud" (detalj)

Freska u crkvi San Giorgio u Velabru

Freska u crkvi San Giorgio u Velabru s prikazom Isusa sa svecima, Rim, 1296.

Godine 1296. Cavallini je dobio narudžbu od kardinala Pietra Peregrossija da naslika fresku u apsidi rimske crkve San Giorgio u Velabru. Kompozicija prizora na fresci slična je kasnoantičkim apsidalnim mozaicima sa Isusom koji stoji u sredini između svetih Marije i Đorđa na bijelom konju (lijevo), te svetih Petra i Sebastijana odjevenih u vojničku odjeću (desno). Isus u lijevoj ruci drži svitak s podignutom desnom rukom u znak blagoslova. Italijanski historičar umjetnosti iz 17. vijeka Torrigo pripisao je ovu fresku kao Giottovo djelo, a ova atribucija zadržala se sve do 19. vijeka. Historičari umjetnosti Crowe i Cavalcaselle (1864.), a zatim i Federico Hermanin (1902.) na osnovu još čvršćih dokaza nakon njegovog otkrića stilskih sličnosti s freskom "Posljednjeg suda" u bazilici Santa Cecilia u Trastevereu, dovela je do konsenzusa među naučnicima prilikom pripisivanja ovog djela Cavalliniju. Freska je restaurirana 1996. u okviru velikog programa restauracije crkve nakon oštećenja uzrokovanog autobombom u julu 1993.

Bazilika svetog Franje Asiškog

"Isak odbacuje Ezava", scena iz fresko ciklusa bazilike svetog Franje Asiškog

Mnogo se raspravljalo o mogućnosti da je Pietro Cavallini radio u Asissiju zbog činjenice da rani izvori ne daju objašnjenje vezano za ovu problematiku. Giorgio Vasari u svojoj knjizi kaže da je Cavallini slikao na sjevernom transeptu Donje crkve, ali izgleda da je pobrkao Cavallinija s Pietrom Lorenzettijem. Rad na ciklusu od 34 freske (mnoge vrlo oštećene) iz historije Starog i Novog zavjeta, iznad ciklusa o životu Franje Asiškog u naosu Gornje crkve započeo je ranih 1290-ih, koje je Vasari pripisao Cimabueu, ali sada se smatra da su ih uradili slikari rimske škole, među kojima su vjerovatno bili Jacopo Torriti, Filippo Rusuti i Pietro Cavallini. Mladi Giotto stigao je u Asissi tek 1299. u vrijeme kada su tamo radila gore navedena velika slikarska imena tog vremena, dok je istovremeno Cavallini već bio veoma poznat i jedan od najinovativnijih italijanskih slikara. Nakon detaljnog tehničkog proučavanja, Bruno Zanardi (2002) je zaključio da su u radu na njihovom stvaranju bile uključene tri različite slikarske radionice, ali je veliki dio ciklusa pripisao timu slikara na čelu s Cavallinijem.

Bazilika Santa Maria u Aracoeli

"Madona s Djetetom i svecima"

Vasari je u svojoj knjizi naveo da je Pietro Cavallini slikao u bazilici Santa Maria u Aracoeli što arhivski dokumenti i potvrđuju. Do danas su sačuvani ostaci samo dvije freske otkrivene 2000. iza oltarne slike i ukrasa iz 19. vijeka, a koje se nalaze u kapeli San Pasquale Baylon.

"Madona s Djetetom i svecima" je na kraju lijevog transepta iznad grobnice kardinala Mattea di Acquasparte, franjevačkog filozofa (pogledati galeriju). Sveta Marija s Djetetom okružena je svetim Ivanom (ili Matejem) i Franjom, koji je predstavljen sićušnom klečećom figurom pokojnika. U vrhu luka nalazi se okrugli Isusov blagoslov. Kardinal je umro 1302. a freska je vjerovatno oslikana nekoliko godina kasnije.

Grobnica kardinala Mattea di Acquasparte iznad koje se nalazi Cavallinijeva freska "Madona s Djetetom okružena svetim Ivanom (ili Matejem) i Franjom"

Vjerovatno je druga freska "Madona s Djetetom i svecima" na desnom zidu glavni sačuvani fragment onoga što je morao biti cijeli fresko ciklus u okviru oltarne slike. Madona je prikazana do pola ispred zavjese od zlatnog brokata držeći svijetlokoso dijete koje blagosilja gledatelja, a okružena je svetim Ivanom Krstiteljem i Ivanom Evangelistom. Na ostalim fragmentima nalazi se uvjerljivo trodimenzionalno prikazana crvena srednjovjekovna kula. Nakon opsežne restauracije, Madona je 2004. izložena javnosti i izuzetno je dobro očuvana. Stil fragmenata freske podsjeća na Cavallinijevu "Posljednju presudu" iz bazilike Santa Cecilia u Trastevereu. Prisustvo dvaju svetaca sugeriše da je ciklus možda naručio senator Giovanni Colonna, dobrotvor crkve.

Freske iz bazilike Santa Maria u Aracoeli ne spominju se u knjigama Ghibertija ili Vasarija, a 1904. Toesca ih je pripisao Cavalliniju, dok Hetherington od 1979. smatra da ih je uradio Cavallinijev asistent prema njegovom dizajnu. Većina historičara umjetnosti danas smatra da su freske zajednički naslikali Cavallini i Jacopo Torriti.

Posljednja djela

Prema pisanju Lorenza Ghibertija mozaici koji su se nalazili na prednjoj fasadi iznad ulaza bazilike svetog Pavla izvan zidina uradio je Cavallini između 1316-34 po narudžbi pape Ivana XXII. Mozaici spadaju među njegova posljednja djela. Prije toga je između 1294-1303 u istoj bazilici uradio treći fresko ciklus.

Stil i utjecaj

Njegovo stvaralaštvo predstavlja najraniji značajan pokušaj italijanske umjetnosti da raskine s bizantijskim stilizacijama i krene ka plastičnom, iluzionističkom prikazu figura i prostora. Pietro Cavallini imao je značajan utjecaj na cijeli niz slikara koji su radili u drugim italijanskim gradovima, a posebno na inovativnog firentinskog slikara Giotta.

Smatra se jednim od najvećih rimskih slikara srednjeg vijeka, a upravo je njegovo kao i slikarstvo nekoliko drugih rimskih umjetnika tog vremena značajno utjecalo na firentinsko i sijensko gotičko slikarstvo. Utjecaj klasičnih rimskih oblika u kombinaciji s bizantijskim umjetničkim naslijeđem toskanskog regiona i gotički utjecaji iz Francuske na sijensku školu dovelo je do nastanka naturalizovanog slikarskog stila koji je bio jedan od ishodišta međunarodne gotike, sa Simoneom Martinijem kao najistaknutijim predstavnikom. U Firenci je utjecaj klasičnih rimskih oblika u kombinaciji s bizantijskim umjetničkim naslijeđem toskanske regije potaknuo interesovanje za volumetrijske, naturalističke slike i kipove. To je u oštroj suprotnosti s relativno ravnim i ornamentiranim gotičkim, internacionalnim gotičkim i bizantijskim stilovima.

Rimski naturalizam Pietra Cavallinija također je evidentan u bazilici svetog Franje Asiškog, izgrađenoj početkom 13. vijeka u čast novokanoniziranog Franje Asiškog. Kako je svetište naručila rimska crkva, njegova unutrašnjost je oslikana u rimskoj tradiciji. Identiteti umjetnika koji su radili u ovoj crkvi uglavnom nisu poznati, ali je barem jedan tim umjetnika došao iz Rima. Zbog sličnosti rada u ovoj bazilici s radom firentinskog umjetnika Giotta, tradicionalno mu se pripisuje rad na nekim od fresaka, iako većina učenjaka više ne vjeruje da je on učestvovao u njihovom stvaranju.

Giottov rad u Scrovegni kapeli u Padovi pokazuje veliki utjecaj stiliziranog rimskog naturalizma u novom individualiziranom stilu koji će karakterizirati kasniji rad firentinskih renesansnih umjetnika.