Žena kojoj sam čitao (roman)

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Žena kojoj sam čitao
Autor Bernhard Schlink
Originalni naziv Der Vorleser
Jezik njemački
Žanr historijski roman
Vrsta djela roman
Vrijeme i mjesto nastanka 1995
Gledište prvo lice
Vrijeme radnje 1937-1990
Mjesto radnje Njemačka
Glavni lik Michael Berg, Hanna Schmitz

Žena kojoj sam čitao (njem.:Der Vorleser) je roman njemačkog književnika i pravnika Bernharda Schlinka iz 1995. godine. Roman je analiza konflikta poslijeratne generacije sa holokaustom, koncentracionim logorima, te postavlja moralna pitanja o ispravnosti suđenja nacistima u poslijeratnoj Njemačkoj. Knjiga je prevedena na 39 jezika, a po njoj je 2007-08. godine snimljen američki film Žena kojoj sam čitao (engl.:The Reader) u režiji Stephena Daldryja. Za ulogu Hanne, britanska glumica Kate Winslet, dobila je nagradu Oskar 2009. godine u kategoriji za najbolju glavnu žensku ulogu. Knjiga je prodata u tiražu od milion primjeraka u džepnom izdaju u SAD-u, a u nekim njemačkim pokrajinama je obavezna školska lektira u gimnazijama.

Radnja[uredi | uredi izvor]

Naslovnica izdanja na engleskom

Radnja romana podijeljena je u tri, vremenski razgraničena vremenska odsjeka, posmatrana iz perspektive naratora Michaela Berga, u prvom licu 90-tih godina prošlog stoljeća.

Prvi dio[uredi | uredi izvor]

U prvom dijelu petnaestogodišnji dječak, polaznik gimnazije, Michael Berg 1938. godine upoznaje kontrolorku karti u tramvaju, tridesetšestogodišnju Hannu Schmitz. Zbog bolesti, žutice, idući kući iz škole, povračajući, susretne Hannu Schmitz, te mu ona pomogne da očisti cipele. Nakon ozdravljenja, odluči da joj se zahvali, poklanjajući joj buket cvijeća. Prilikom prvog susreta sa Hannom, posmatrajući je dok se presvlači, postaje opčinjen njenom ženskom ljepotom, prepun erotskih fantazija, nakon nekoliko dana ponovo dolazi k njoj. Pomažući joj u donošenju uglja iz podruma, Hanna ga nagovara da se okupa od ugljene prašine, te tako počinju njihovi, gotovo dnevni ljubavni sastanci. Ona ga motivira, na učenje, koje je Michael, zbog višemjesečne odsutnosti iz škole zbog bolesti, gotovo zapustio. Kupanje i sex, postaju gotovo dnevni ritual, nakon čega Hanni, Michael čita svoju lektiru. To čitanje prerasta u svakodnevnu Hanninu potrebu, te joj on iščitava čitave knjige u nekoliko dana. Početkom nove školske godine Michael upoznaje Sophie, djevojku iz razreda, mada ni sa njom, ni sa svojim drugovima iz škole, ne govori o Hanni. Ostaje neodgovoreno pitanje njegovih prijatelja, roditelja i Sophie, odakle mu samopouzdanje, koje crpi iz ljubavne veze sa Hannom. Jednog dana Hanna ga susreće na kupalištu, mada se ne upuštaju u razgovor i ona bez ikakvog znaka prolazi pored njega i njegovih prijatelja. Od tada Hannu više nije vidio, te saznavši, naknadno da je dala otkaz u firmi, svu krivnju za nestanak Hanne, svaljuje na sebe.

Drugi dio[uredi | uredi izvor]

U drugom dijelu, koji se dešava osam godina kasnije, Michael je student prava, te zajedno sa studijskim kolegama posjećuje suđenje čuvaricama koncentracionih vanjskih logora Auschwitz. One su optužene, za vrijeme marša smrti iz Auschwitza, negdje pri kraju Drugog svjetskog rata, da nisu pustili logoraše, koji su bili zatvoreni u jednu crkvu, prilikom požara, nego su čuvali stražu, ne dozvoljavajući nikome da ih oslobodi iz goruće crkve. Jedna od optuženica je Hanna Schmitz. Michael odlučuje, da svaki dan dolazi na suđenje, mada se želi distancirati od Hanne. Tokom sudskog procesa, izjavom preživjelog svjedoka, Hannu se dodatno optužuje i za selekciju logoraša, koji bi time bili osuđeni na smrt. Svjedokinja, kćerka preživjele logorašice se prisjeća i toga, da je Hanna izabirala logorašice, koje bi noću odlazile kod nje, te joj čitale i time dobijale malo bolju hranu ili neke manje povlastice. Nastavkom procesa, druge optuženice tvrde, da je Hanna napisala izvještaj, koji potvrđuje zločin u spaljenoj crkvi. Hanna preuzima svu odgovornost na sebe, dok se Michael bori sa svojom savješću, da li da reagira i sudiji kaže da je Hana analfabet, te samim time nije mogla ni napisati izvještaje logorskim vlastima, kao ni pročitati optužnicu i braniti se na dostojanstven način. U dilemi Michael odustaje od pomoći Hanni i odlučuje se na pokušaje istraživanja i shvatanje ravnodušnosti prema zločinu. Odlazi u bivši koncentracioni logor Natzweiler-Struthof, gdje putem susreće, vjerovatno visokog nacističkog oficira i zločinca, koji ga u razgovoru o zločinima izbacuje iz auta. Hannu osuduju na najdužu zatvorsku kaznu, dok ostale optuženice prolaze sa mnogo manjim kaznama.

Treći dio[uredi | uredi izvor]

Nakon završetka studija, Michael se bavi historijskim pravom, ženi se sa studijskom prijateljicom Gertud i sa njom dobija kćerku. No pomisao i obuzetost Hannom, onemogućuje ga za brak, te jednog dana otvoreno priznaje ženi svoju opsjednutost Hannom i razvodi se od Gertud. Počinje čitati knjige, snimati na audio-kasete i slati ih Hani u zatvor. Hanna, u međuvremenu počinje učiti čitati i pisati. Ponekad Michaelu napiše kratku poruku, ali joj on ne odgovara. Nekoliko dana prije isteka kazne, Michael dobija pismo od direktorice zatvora u kome ga ona moli za pomoć, jer je on jedini koji kontaktira sa Hannom. Moli ga za podršku pri Hanninom uključivanju u život na slobodi. Michael priprema neophodne uslove, zaposlenje, stan, te u razgovoru sa direktoricom shvaća svu problematiku dugogodišnjeg boravka u zatvoru. Na dan otpuštanja, Michael dobija vijest da je Hanna počinila samoubistvo. Njena posljednja želja je da njenu ušteđevinu pokloni preživjeloj ženi i svjedokinji na suđenju. Michael u razgovoru sa kćerkom svjedokinje, odlučuje novac pokloniti židovskoj organizaciji koja se zalaže za borbu protiv nepismenosti.

Kritika[uredi | uredi izvor]

Mada u romanu nigdje ne stoji u kom se mjestu radnja odvija, može se pretpostaviti da se prvi dio dešava u pišćevom rodnom mjestu Heidelbergu, dok se suđenja vjerovatno odnose na sudske procese povezane sa koncentracionim logorom Auschwitz. Za razliku od drugih autora koji se bave holokaustom i progonom Židova od strane nacista, Schlink je izabrao emotivni pristup temi, koji kroz simboliku Hanninog priznavanja krivice na kraju procesa, kao i opsjednutosti ritualom vode, te njeno samoubistvo, kao način rjesenja problema grižnje savjesti, upozorava na teme kolektivne krivnje, pokušaja suđenja nacistima u poslijeratnoj Njemačkoj, sudstvu naslijeđenom od nacističkog režima, kao i pravnicima, koji su samo zamijenili stranu. U jednom dijalogu sa vozačem automobila, dok se vozi prema logoru Natzweiler-Struthof, autor opisuje masovna strijeljanja Židova na Istočnom frontu i ravnodušnost glavnokomandujućeg oficira, koji stoji pored iskopanog rova sa zapaljenom cigaretom i kao da čeka da mu prođe radno vrijeme, te da s mirom ode sa gubilišta.

Mada Schlinku kritičari pokušavaju, kroz knjigu pripisati blagi revizionizam, većina kritičara, također i preživjelih Židova, roman se nemože smatrati pokušajem opravdavanja nacističkih zločina, preko nesposobnosti pojedinca da zaustavi oopasni sistem. Kroz Hanninu nepismenost i njeno bježanje iz službi, nakon što joj se ponudi bolje, odgovornije mjesto, te odlazak u SS jedinice iz tvornice u Siemensu, više je pokušaj ukazivanja Hanninih prikrivenih osjećanja srama, zbog svog analfabetizma, nego željom za masovnom ideološkom vlašću u odredima SS-a.

Nagrade[uredi | uredi izvor]

  • Nagrada Hans-Fallada (1997)
  • Prix Laure Bataillon (1997)
  • WELT nagrada časopisa Die Welt (1999)
  • Evangelischer Buchpreis 2000
  • Eeva-Joenpelto-Preis, Finska 2001
  • Četrnaesto mjesto na listi njemačke televizije ZDF 2004. godine

Reference[uredi | uredi izvor]

Prijevodi[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]