Apokalipsa

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Crystal Clear action spellcheck.png Moguće je da ovaj članak ne poštuje standarde Wikipedije na bosanskom jeziku
kao što su upotreba afrikata, pravopis, pisanje riječi u skladu sa standardima, te način pisanja članaka.
Četiri jahača Apokalipse, autor slike Viktor Vasnetsov

Grčka riječ Ἀποκάλυψις (Apokálypsis) označuje objavu Božju ljudima o nečem skrovitom i samo njemu poznatom, često s obzirom na budućnost.  »Otkrivenje« je doslovan prijevod grčkog izraza na jezike naroda u Bosni i Hercegovini.

Književna vrsta[uredi | uredi izvor]

Nije sasvim jasna razdioba između književne vrste otkrivenja i književne vrste proroštva. Općenito, smatra se da se apokaliptička književna vrsta nadovezuje na proročku, ali, dok su proroci slušali Božje objave, autori raznih otkrivenja imaju viđenja, koja obično imaju simbolična značenja.

Tako u apokalipsi posebno značenje imaju brojevi, stvari, likovi, dijelovi tijela. Pritom ne treba tražiti neki međusobni sklad svih upotrebljenih simbola, a prilikom tumačenja potrebno je poznavanje nakane, vremena i načina mišljenja autora apokalipse, kako se ne bi došlo do krivih i proizvoljnih tumačenja. Književnu vrstu apokalipse, osim kršćana i prije njih, koristile su i neke židovske zajednice, naročito to vrijedi za kumranske spise, ali i za neke židovske starozavjetne proroke, poput Ezekiela, Zaharije i Daniela.

Autor[uredi | uredi izvor]

Autor Otkrivenja predstavlja se kao Ivan, koji se nalazio na ostrvu Patmosu u prognanstvu (usp. Otk 1,9). Kršćanska ga predaja poistovjećuje s Ivanom evanđelistom. Justin mučenik (oko 150.) spominje tu tradiciju još više raširenu krajem 2. vijeka. Čini se da ipak nisu sve drevne Crkve dijelile to mišljenje, pa ni sama knjiga nije sve do 5. vijeka uvrštena u njihov biblijski kanon. Od ostalih Ivanovih spisa ili onih proizašlih iz njegove škole (Evanđelje po Ivanu, poslanice), ovo se razlikuje jezikom i stilom, kao i određenim teološkim pogledima. Danas se općenito drži da je spis napisao neko iz neposrednog Ivanova okruženja.

Vrijeme nastanka[uredi | uredi izvor]

Otkrivenje je najvjerovatnije nastalo u doba vladanja cara Domicijana, oko 95. godine. Jedan manji dio naučnika tvrdi da je knjiga napisana za vrijeme Neronova progonstva kršćana, malo prije 70. godine.

Struktura[uredi | uredi izvor]

Otkrivenje započinje kratkim uvodom (Otk 1,1-3), a nastavlja se pismima sedmerim maloazijskim crkvama (Otk 1,4-3,22), nakon čega slijede proročka viđenja o događajima prije i za vrijeme »velikog dana Božjega« (Otk 4,1-22,15), te zaključak (Otk 22,16-21).

Sadržaj[uredi | uredi izvor]

Otkrivenje je namijenjeno da podigne moral kršćana u vrijeme progonstva, te to progonstvo posmatra u svjetlu »velikog Dana«, preuzimajući tu temu iz Staroga zavjeta. Progonitelji Crkve, u prvom redu tadašnje Rimsko Carstvo, prikazano je kao »Zvijer« koja, na poticaj Sotone (Otk 12; 13,2-4), želi nauditi Crkvi.

U uvodnom viđenju Bog je prikazan kao vrhovni gospodar svemira i ljudske sudbine (Otk 4), a on daje Jaganjcu, koji predstavlja Krista, nalog o uništenju progonitelja (Otk 5). Viđenje predviđa i ratove, bolesti i glad (Otk 6). Božji vjernici pritom uživaju posebnu zaštitu, ali njihova prava pobjeda ostvarit će se tek na nebu (Otk 7). Grešnike Bog ne želi uništiti, nego ih ovim zlima opominje da se obrate (Otk 8-9). Poglavlja 10-16 drugim slikama ponavljaju istu poruku. Konačno, grešnici koji se ne obraćaju bivaju kažnjeni (Otk 17), nakon čega slijedi tužaljka nad razorenim Babilonom, koji predstavlja Rim (Otk 18), te pobjedna pjesma otkupljenih pravednika (Otk 19,1-10).

Novi krug viđenja ponovno govori o uništenju »Zvijeri« djelovanjem proslavljenoga Krista (Otk 19,11-21). Crkva iskušava blagostanje, nakon kojega slijedi novi napad Sotone i njegovo uništenje (Otk 20). Time konačno biva uspostavljeno nebesko kraljevstvo u kojem je savršena radost i u kojem je smrt uništena, a sve završava slikom novoga Jeruzalema (Otk 21).

Poruka Apokalipse[uredi | uredi izvor]

Glavna je poruka knjige da je Bog prisutan uz svoj narod kroz sve vrijeme i u svim teškoćama, kušnjama i progonstvima. Zbog toga se vjernici ne trebaju ničega bojati, jer na kraju će zlo biti pobijeđeno, a oni će naći svoje mjesto u nebeskom kraljevstvu radosti i vječnoga života.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: