Dimitrana Ivanova
Dimitrana Ivanova | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | Dimitrana Petrova 2. januar 1881. |
| Smrt | 1960. |
| Nacionalnost | Bugarkinja |
| Alma mater | Univerzitet u Zürichz, Univerzitet u Sofiji |
| Zanimanje | učiteljica, aktivistkinja, sufražetka |
| Djeca | 3 |
Dimitrana Ivanova (rođena Petrova) (bugarski: Димитрана Иванова, 1881–1960) bila je bugarska reformatorica obrazovanja, sufražetkinja i aktivistica za prava žena. Predsjedavala je Savezom bugarskih žena od 1926. do 1944.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođena je 1. februara 1881. u Rousseu u Bugarskoj. Kći trgovca, školovala se u mjesnoj ženskoj školi i višoj ženskoj školi. U Bugarskoj je ženama bilo dopušteno slušati predavanja na Univerzitetu u Sofiji od 1896, ali tamo nisu mogle biti redovne studentice sve do 1901, a čak je i tada bilo teško, jer su srednje škole za djevojke nudile samo šest od sedam srednjih razreda potrebnih za univerzitetni prijemni. Dimitrani Ivanovoj uskraćeno je mjesto za studij prava u Sofiji na tim osnovama, ali je postala prva žena koja je studirala obrazovanje i filozofiju na Univerzitetu u Zürichu. Kad se 1900. vratila u Bugarsku, zaposlila se kao učiteljica, što je u to vrijeme bilo praktički jedino zanimanje otvoreno za žene (iako do 1904. zabranjeno za udane žene). Godine 1914. udala se za učitelja Doncha Ivanova, ali je nastavila svoj profesionalni život. Godine 1921. prijavila se za studij na Pravnom fakultetu na Univerzitetu u Sofiji te je diplomirala 1927.[1]
Biračko pravo žena[uredi | uredi izvor]
Godine 1926. naslijedila je Juliju Malinovu na mjestu predsjednice vodeće organizacije za prava žena u svojoj zemlji, Savezom bugarskih žena,[2] koja je osnovana 1901. U razdoblju od 1935. do 1940. bila je članica odbora Međunarodnog saveza žena. Postala je poznata kontroverzna osoba u javnim raspravama i često je karikirana u štampi. Tokom njezinog mandata kao predsjednice, pridavana je velika pozornost: dopuštenju ženama da se bave pravom, što se smatralo važnim simboličkim pitanjem, simbolizirajući pravo žena da se bave drugim profesijama iste vrste; i pravo žena na pravo glasa. Bugarke su 1937. dobile uvjetno pravo glasa, ali se same nisu mogle kandidirati na izborima ako su udovice, udane ili razvedene.[1]
Ivanova je uhapšena nakon komunističkog preuzimanja vlasti u Bugarskoj 1944.[3] kada su ukinute sve građanske "buržoaske" organizacije. Oslobođena je na intervenciju jednog od njezinih kontakata u komunističkom pokretu 1945.[1]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b c Daskalova, Krassimira (1. 3. 2004). "The women's movement in Bulgaria in a life story". Women's History Review. 13 (1): 91–104. doi:10.1080/09612020400200384. ISSN 0961-2025.
- ^ Ruiz, Blanca Rodriguez; Rubio-Marín, Ruth (2012). The Struggle for Female Suffrage in Europe: Voting to Become Citizens (jezik: engleski). BRILL. str. 329. ISBN 9789004224254.
- ^ Haan, Francisca de; Daskalova, Krasimira; Loutfi, Anna (2006). Biographical Dictionary of Women's Movements and Feminisms in Central, Eastern, and South Eastern Europe: 19th and 20th Centuries (jezik: engleski). Central European University Press. ISBN 9789637326394.