Državna škola za slaboumne Belchertown
 |
Ovom članku ili dijelu članka nedostaju interni linkovi. Nakon dodavanja internih linkova uklonite ovaj šablon. |
 |
Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije. |
| Državna škola za slaboumne Belchertown |
|
| Zvanični naziv: | Belchertown State School for the Feeble-Minded |
| Država: | Sjedinjene AmeričkeDdržave |
| Savezna država: | Masačusets |
| Okrug: | Hampshire |
| Otvorena: | 1922. |
| Zatvorena: | 1992. |
Državna škola za slaboumne Belchertown (Belchertown State School for the Feeble-Minded) je napravljena 1922. u Belchertown-u.
Smještena je u Državnoj ulici br. 30 na 3,5 km2 . Kampus se sastoji od deset glavnih zgrada koje je napravila firma ,,Kendall, Taylor, and Co" u ,, Colonial Revival"(ako neko zna bosanski prevod) stilu. Državne škole su se razlikovale od državnih bolnica. Škole su bile namijenjena mentalno defektnim i u njima nije postojao nikakv oblik obrazovanja.
Za prvih 40 godina Belchertown je radio bez spoljašnje kontrole. Kasnije je otkriveno da su od njihovog dolaska pacijenti, neki koji su u odjeljenjima proveli čitav život, bili strašno maltretirani od osoblja. Benjamin Ricci opisuje uslove kao ,,užasne", ,,srednjovjekovne" i ,,varvarske".
Doktori u školi su imali malo obzira za mentalni kapacitet pacijenata što se vidi u sledećem citatu:
Njegov metod procjene se sastojao od gledanja u mene tokom psihičkih vježbi i pšsto sam ćutao zaključio je da ne razunmijem sta priča i da mora da sam imbecil. [...] Otkad nisam mogao da ga pitam da govorim ili da ponavljam šta kaže smatrao me je moronom. (Sienkewicz-Mercer p38)
Pomoćnici na odjeljenjima su imali više posla nego sto je normalno sa gomilama pacijenata na svakom odjeljenju. Nije bilo dovoljno vremena za odgovarajući odlazak u WC. Pacijenti su ostavljani polugoli da se valjaju u svom izmetu.
Pacijenti sa ozbiljnijim fizičkim ostećenjima su ostavljani u krevetima po cijeli dan bez ikakve zabave. Pacijente koji nisu mogli da se hrane sami su pomoćnici tjerali da jedu (Sienkewicz-Mercer, p. 42) i kad kad je bilo potrebno pomjeriti pacijenta to su radili tako grubo da su uzrokovali povrede pacijenata. Kao rezultat maltretiranja, neki pacijenti su bili skloni da ,,stenju u hodniku", ,,reaching into [their] diapers and spreading whatever [they] found all over" (ako neko zna bosanski prevod), udarajući glavama u zid.(Sienkewicz-Mercer, p. 50), ili su imali neke druge reakcije. Dodatno, u bolnici su postojale zaraze.
Razlog za ovu situaciju je djelimično bio u perspektivi ljudi sa onim sto je nazivano ,,mentalnim nedostatkom". Na početku 20. vijeka, većina ljudi sa nekim nedostatkom je jednostavno držana u kućama. Ovo se promijenilo 1920-ih i 1930-ih jer su vlasti razvile specijana odjeljenja da se brinu o njima, u Masačusetsu i drugdje glavnu ulogu u tome je imalo Ministarstvo za mentalnu retardaciju (Department of Mental Retardation). Kasnije je ekspertiza ,,nemoćnih" je postala specijalnost u medicinskom svijetu, što je pomoglo oblikovanju socijalne politike. I dok su neki roditelji željeli da pošalju djecu da žive u bijedi i patnji , većina nije imala drugog izbora za dijete sa nekim ograničenjima.
Svijest o ljudima sa ograničenjima se popravila, početkom Kenedijeve administracije i djelimično zahvaljujući pokretu za ljudska prava američkih crnaca. Masačusets je 1966. donio Zakon o službi za mentalno zdravlje i retardaciju (Mental Health and Retardation Services Act) po kome nekoliko državnih institucija postepeno postaju lokalne. Grozni uslovi u Belchertown-u su otkriveni 1971. u članku ,,Tragedija u Belchertown-u" (The Tragedy of Belchertown). roditelji su tužili školu i kad je vrhovni tužilac obišao ustanovu opisao ju je kao ,,predvorje pakla" (,,a hell hole").
Ovo je bilo prvo suđenje državnoj školi, a ostala su u Masačusetsu slijedila narednih nekoliko godina. Belchertown je tužen 1975. za zabranjivanje pacijentima da glasaju (ovo je bilo jedno od prvih suđenja za prava ljudi sa ograničenjima da glasaju u SAD). 1977. je škola tužena zbog toga što 67-godišnjem retardiranom čovjeku nije dozvolila hemoterapiju.
Posle nekoliko godina posrtanja Belchertown je zatvoren 1992. Dvije godine kasnije je dodat u Nacionalni registar historijskih mjesta (National Register of Historic Places). Foley Field je preuzeo lokalni bejzbol tim koji igra u Little League. Groblje je renovirano. Taun je 2001. planirao da školsko imanje u narednih 20. godina pretvori u ekonomsku zonu (Economic Opportunity Area).
[uredi] Knjige o Belchertown-u
Benjamin Ricci
- Crimes Against Humanity: A Historical Perspective
Ruth Sienkiewicz-Mercer
- I Raise My Eyes to Say Yes
Benjamin Ricci je poslao šestogodisnjeg sina u bolnicu ne znajući kakvi su uslovi u bolnici i učestvovao je u prvom suđenju 1972.
Ruth Sienkiewicz-Mercer je bila pacijent škole 1960-ih i 1970-ih. Njena knjiga govori o medicinskom tehničaru koji kasnije postaje senator u Masačusetsu. Njegovo ime je John Kerry.
