Galaktozialidoza

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Galaktozialidoza (Nedostatak neuraminidaze sa nedostatkom beta-galaktozidaze)[1]
Lizosomi sadrže probavne enzime koji razgrađuju ćelijski otpad
Klasifikacija i vanjski resursi
ICD-10E77.1
OMIM256540
DiseasesDB33441

Nedostatak galaktozijalidoze, takođe poznata kao neuraminidaza sa nedostatkom beta-galaktozidaze, je genetička bolest lizosomskog skladištenja.[2] Uzrokovana je mutacijom u CTSA genu koja dovodi do nedostatka enzima β-galaktozidaze i neuraminidaze. Ovaj nedostatak sprečava lizosomima da pravilno funkcionišu, što rezultira akumulacijom toksične materije u ćeliji. Simptomi uključuju abnormalnu strukturu kičme, probleme sa vidom, grube crte lica, oštećenje sluha i intelektualnu invalidnost. Budući da galaktozijalidoza uključuje lizosome svih ćelija, može uticati na različita područja tijela, uključujući mozak, oči, kosti i mišiće.[3] Ovisno o dobi pacijenta na početku simptoma, bolest se sastoji od tri podtipa: rano infantilna, kasno infantilna i maloljetnička / odrasla osoba.[4] Ovo se stanje smatra rijetkim, s većinom slučajeva koji su bili u maloljetničkoj / odrasloj grupi pacijenata.

Znaci i simptomi[uredi | uredi izvor]

Znakovi i simptomi galaktozijalidoze variraju od blagih do teških i mogu varirati među pacijentima, ovisno o dobi kada simptomi započinju, kao i o specifičnom podtipu bolesti koji svaka osoba ima. Simptomi mogu se razlikovati među pojedincima unutar istog podtipa, ali poznato je da što ranije osoba ispolji simptome, to s vremenom napreduje u težu bolest.

Osobe kojima je dijagnosticirana rana dječja galaktozijalidoza imaju simptome koji se javljaju neposredno prije ili poslije rođenja i obično su najteži. Najčešći simptomi uključuju abnormalno nakupljanje tekućine, hepatosplenomegaliju, uvećano srce, abnormalan razvoj kostiju, bolest bubrega koja se progresivno pogoršava, grube crte lica i trešnjasto crvenu mrlju na stražnjem dijelu oka.

Oni kojima je dijagnosticiran podtip kasno infantilne bolesti imaju simptome koji su slični ranim infantilnim, osim što se javljaju oko dobi od šest mjeseci i imaju tendenciju da budu manje izraženi. Dodatni simptomi u ovom podtipu mogu uključivati probleme s rastom, probleme sa sluhom ili vidom i napadaje.

Simptomi maloljetničkog / odraslog podtipa uključuju poremećaj ravnoteže ili koordinacije, tamnocrvene mrlje na koži ili angiokeratome, gubitak vida, napade i trzaje mišića ili mioklonus. Simptomi ovog podtipa imaju tendenciju da budu manje ozbiljni od prva dva i obično počinju u adolescenciji, s prosječnom dobi od 16 godina.[5]

Molekulska struktura enzima katepsina A.
Molekulska struktura enzima neuraminidaza-1 (NEU1).

Uzroci[uredi | uredi izvor]

Molekulska biologija[uredi | uredi izvor]

Galaktozijalidozu uzrokuje mutacija gena CTSA. Ovaj gen kodira enzim katepsin A,[6] koji tvori proteinski kompleks sa neuraminidazom-1 i beta-galaktozidazom za razgradnju masti, šećera i proteina koje unose lizosomi. Katepsin A je potreban u ovom procesu, jer unutar kompleksa sprečava preranu razgradnju neuraminidaze-1 i beta-galaktozidaze, tako da mogu pravilno obavljati svoje funkcije. Kada je mutiran gen CTSA, proteinska struktura katepsina A je neispravna, što ga čini nesposobnim da se veže za druge proteine ili stvara komplekse. To dovodi do nedostatka beta-galaktozidaze (GLB1) i neuraminidaze-1 (NEU1).[7] Kao rezultat, lizosom nije u stanju razgraditi toksične supstance i otpad se nakuplja unutar ćelije.

Molekulska struktura enzima beta-galaktozidaze.

Genetika[uredi | uredi izvor]

Sve osobe kojima je dijagnosticirana galaktozijalidoza naslijedile su stanje na autosomno recesivan način , bez obzira na dob ili podtip. Svi geni sastoje se od dvije kopije, po jednu od svakog roditelja. Kada je bolest recesivna, to znači da su potrebne dvije mutirane kopije gena da bi neko mogao naslijediti osobinu ili poremećaj.[8] > Kada svaki roditelj nosi po jednu mutiranu kopiju istog gena, postoji 25% šanse da će njihovo potomstvo naslijediti obje kopije gena i razviti bolest. U galaktozijalidozi bi oba roditelja pacijenta nosila mutiranu kopiju gena CTSA. Oboljelo dijete nasljeđuje obje kopije, što dovodi do razvoja bolesti.

Ne postoje poznata ekološke ili medicinske pridruženosti povezane sa uzrokom galaktozijalidoze.

Galaktozijalidoza se nasljeđuje na autosomno recesivni način, kada oba roditelja budu nositelji mutiranog gena.

Mehanizam bolesti[uredi | uredi izvor]

Galaktozijalidoza se javlja kada pacijent naslijedi dvije kopije mutiranog CTSA gena. Kodiranje mutiranog gena rezultira neispravnim oblikom proteina katepsin A. Kada se struktura katepsina A poremeti zbog mutacije, on postaje nefunkcionalan i ne može formirati probavni kompleks s neuraminidazom-1 i beta-galaktozidazom. Kao rezultat, toksični materijali se akumuliraju u ćelijama tijela zbog nemogućnosti lizosoma da obavlja svoje funkcije.[4]

Dijagnoza[uredi | uredi izvor]

Kada se sumnja na karakteristične simptome galaktozijalidoze, pacijenti mogu proći specifična ispitivanja, kako bi potvrdili svoju dijagnozu. Jedna uobičajena metoda uključuje enzimske testove kojim se mjeri aktivnost neuraminidaze-1 i beta-galaktozidaze. Smanjeni nivoi enzimske aktivnosti ukazuju na nedostatak katepsina A. Analize urina mogu se izvršiti, kako bi se otkrilo prisustvo oligosaharida,[4] koji bi prolazili kroz urin jer bi se višak količina akumulirao u ćelijama usled lizosomskih disfunkcija.

Dijagnoza se preciznije može potvrditi putem molekulskogenetičke analize, koja se koristi za identifikaciju mutacije u CTSA gena. Kada se otkrije mutacija, rezultati se kombiniraju sa kliničkim pregledom i simptomima pacijenta, da bi se u potpunosti dijagnosticirala galaktozijalidoza. Starost pacijenta na početku simptoma je koristi se za određivanje specifičnog podtipa bolesti: rano infantilnim pacijentima dijagnosticira se između rođenja i dobi od tri mjeseca, kasnim dojenčadima dijagnosticira se između 3-12 mjeseci , a maloljetnicima / odraslim pacijentima se obično dijagnosticira u adolescenciji kada simptomi počnu.

Prenatalnu dijagnozu postavili su Kleijer i sur. 1979., mjerenjem aktivnosti beta-galaktozidaza i neuraminidaza u uzgojenim ćelijama amnionske tečnosti.[9]

Prevencija i liječenje[uredi | uredi izvor]

Do sada ne postoji lijek za galaktozijalidozu. Međutim, postoje dostupni tretmani koji pomažu u upravljanju simptomima i pružaju podržavajuću njegu.[10] Naprimjer, plan liječenja može uključivati lijekove za kontrolu napada ili trzanja mišića. Također je uobičajeno da pacijenti uspostave rutinsku njegu sa medicinskim genetičarem, neurologom i oftalmologom simptome koje doživljavaju i učestalost pojave.

Budući da je bolest naslijeđena, jedina dostupna prevencija za ovo stanje je putem skrininga genetičkog nositelja koji može otkriti prisustvo recesivni, mutirani gen CTSA kod roditelja prije nego što odluče da imaju djecu. Ako se utvrdi da su oba roditelja nositelji mutiranog gena, postojat će 25% šanse da dijete naslijedi bolest; ovo se ne može spriječiti.

Prognoza[uredi | uredi izvor]

Prognoza osobama kojima je dijagnosticirana galaktozijalidoza varira među pacijentima, ovisno o dobi i težini simptoma. Stoga ne postoji utvrđena prosječna dob u kojoj pacijenti umiru ili imaju povećan rizik od smrti. Ne postoji šansa za potpuni oporavak ni u jednom obliku bolesti.

Ranoinfantilna[uredi | uredi izvor]

Pacijenti kojima je dijagnosticiran rani dječji podtip imaju teže, prijeteće simptome i smanjenu šansu za preživljavanje, jer se ovaj podtip razvija brže, ali napominje se da većina pacijenata ipak živi u kasnom djetinjstvu.

Kasnoinfantilna[uredi | uredi izvor]

Budući da pacijenti s kasnim infantilnim podtipom razvijaju simptome u prvoj godini života, njihovo stanje nije toliko teško kao rani dojenački podtip i šanse za preživljavanje su veće; međutim, na kvalitet života pacijenta i dalje će se znatno uticati zbog činjenice da je toliko mlad kada se pojave simptomi. Pacijentu će i dalje biti potreban detaljan plan njege za upravljanje simptomima.

Maloljetnička / odrasle osobe[uredi | uredi izvor]

Pacijenti kojima je dijagnosticiran maloljetnički / odrasli podtip imaju manju težinu simptoma, ali će među ostalim uobičajenim simptomima morati upravljati progresivnim mentalnim invaliditetom, deformacijama kičme i napadima. Međutim, ovaj je podtip obično povezan sa normalnim očekivanim životnim vijekom.

Epidemiologija[uredi | uredi izvor]

Galaktozijalidoza se smatra vrlo rijetkom bolešću, iako njena prevalencija nije tačno poznata. U literaturi je zabilježeno manje od 150 slučajeva; te populacije, oko 60% slučajeva bilo je za maloljetno /odrasli podtip, sa simptomima koji su započeli u starosti ili nakon 16 godina. Također je dokumentirano da se većina slučajeva javlja kod ljudi japanskog porijekla.[3]

Istraživanja[uredi | uredi izvor]

Postoji potreba za budućim istraživanjima koja vode ka boljem razumijevanju galaktozijalidoze, napretku u dijagnozama i učinkovitijem liječenju. Novija istraživanja provedena su kako bi se definirale demografske i kliničke karakteristike populacije pacijenata sa galaktozijalidozom, s krajnjim ciljem korištenja ovih podataka u studiji liječenja transferom gena.[11]

Postoje najmanje dva klinička ispitivanja za galaktozijalidozu. Jedna studija uključuje istraživanje glikoproteinoza koji čine neke od najrjeđih lizosomskih bolesti, uključujući galaktozijalidozu, aspartilglukozaminuriju, fukozidazu, Schindlerovu bolest i siderozu između ostalih bolesti. To je longitudinalno istraživanje na 100 pacijenata kojima je dijagnosticirana bilo koja od devet glikoproteinoza. Svrha studije je bolje definirati koliko su česte bolesti, identificirati kliničke značajke koje bi mogle doprinijeti ranoj dijagnozi, detaljno opisati progresiju bolesti, procijeniti podržavajuće terapije koje se koriste i identificirati moguće načine liječenja.[12]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ RESERVED, INSERM US14-- ALL RIGHTS. "Orphanet: Galactosialidosis". www.orpha.net (jezik: engleski). Pristupljeno 11. 4. 2019.
  2. ^ Koike K, Hamaguchi T, Kitamura H, Imasawa T, Joh K (2008). "Galactosialidosis associated with IgA nephropathy: morphological study of renal biopsy". Pathol. Int. 58 (5): 295–9. doi:10.1111/j.1440-1827.2008.02226.x. PMID 18429828.
  3. ^ a b "Galactosialidosis | Genetic and Rare Diseases Information Center (GARD) – an NCATS Program". rarediseases.info.nih.gov. Pristupljeno 14. 10. 2020.
  4. ^ a b c "Galactosialidosis". Rare Genomics Institute (jezik: engleski). Pristupljeno 14. 10. 2020.
  5. ^ "Galactosialidosis: MedlinePlus Genetics". medlineplus.gov (jezik: engleski). Pristupljeno 11. 11. 2020.
  6. ^ Kleijer WJ; Geilen GC; Janse HC; et al. (1996). "Cathepsin A deficiency in galactosialidosis: studies of patients and carriers in 16 families". Pediatr. Res. 39 (6): 1067–71. doi:10.1203/00006450-199606000-00022. PMID 8725271.
  7. ^ Caciotti A, Catarzi S, Tonin R, Lugli L, Perez CR, Michelakakis H, Mavridou I, Donati MA, Guerrini R, D'Azzo A, Morrone A (2013). "Galactosialidosis: review and analysis of CTSA gene mutations". Orphanet J Rare Dis. 8 (1): 114. doi:10.1186/1750-1172-8-114. PMC 3737020. PMID 23915561.
  8. ^ "Autosomal Recessive Inheritance". www.stlouischildrens.org (jezik: engleski). Pristupljeno 11. 11. 2020.
  9. ^ Kleijer, W. J.; Hoogeveen, A.; Verheijen, F. W.; Niermeijer, M. F.; Galjaard, H.; O'Brien, J. S.; Warner, T. G. (juli 1979). "Prenatal diagnosis of sialidosis with combined neuraminidase and beta-galactosidase deficiency". Clinical Genetics. 16 (1): 60–61. doi:10.1111/j.1399-0004.1979.tb00851.x. ISSN 0009-9163. PMID 477017.
  10. ^ "Galactosialidosis". ISMRD (jezik: engleski). Pristupljeno 11. 11. 2020.
  11. ^ "Characterization of the Patient Population With Galactosialidosis - Full Text View - ClinicalTrials.gov". clinicaltrials.gov (jezik: engleski). Pristupljeno 11. 11. 2020.
  12. ^ Greenwood Genetic Center (31. 7. 2017). "Longitudinal Studies of the Glycoproteinoses". journal zahtijeva |journal= (pomoć)

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Galaktozialidoza&oldid=3309680"