Grčko-perzijski ratovi

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Perserkriege.jpg

Grčko-perzijski ratovi ili Perzijski ratovi, 492. p. n. e. - 449. p. n. e., serija ratova između Perzijskog Carstva i gradova-polisa u Grčkoj. Rat je završio Kalijinim mirom, oko 449. p. n. e. Rat se završio Kalijinim mirom, oko 449. p. n. e.

Krajem VI vijeka p. n. e. Grci u istočnom Sredozemlju naišli su se pred ozbiljnom opašnošću, nad njima se nadvila sijena Persijskog carstva. Persijanci u to vrijeme gospodarili su ogromnom prostranstvima - od rijeke Inda na istoku do Siriji, Fenikije i Egipta na zapadu. Pod njihovom vlašću bili su i mnogobrojni grčki gradovi na zapadnoj obali Male Azije.

Jonski ustanak[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Jonski ustanak

Grčko-persijski ratovi trajali su pedeset godina, sa dužim ili kraćim predasima (499. - 449. godine p. n. e.). Sukobi su počeli kada su Grci u Maloj Aziji pokušali da se oslobode persijske vlasti. Pobuna koju su podigli pod vođstvom grada Mileta poznata je u historiji pod nazivom Jonski ustanak (499. - 494. godine p. n. e.). Znajući da se sami ne mogu izboriti s ogromnom persijskom vojskom, pobunjenici su potražili saveznike u Grčkoj. Najprije su se obratili Sparti kao najmoćnijem polisu. Pozvali su Spartance da osvoje Aziju i persijsku prestonicu Suzu, gde ih je u carskim riznicama čekalo bogatstvo dostojno boga Zeusa. Spartanski kralj je upitao miletske izaslanike koliko traje put od obale Male Azije do Suze. Kada je saznao da je za to potrebno tri mjeseca, odbio je da pomogne pobunjenicima. Oni su se potom obratili Atinjanima, koji su poslali 20 trijera, lako naoružanih brodova.

Pobunjenici su u početku imali dosta uspjeha. Ustanak se naglo širio. Na jugu je zahvatio otok Kipar, a na sjeveru gradove na obalama Helesponta i Propontide. Persijski car Darije morao je brzo da reaguje. Usklađenim akcijama tri velike vojske uspio je da sa svih strana opkoli Milet, središte pobune. Odlučujuća bitka odigrala se 494. godine p. n. e. kod otoka Lade na ulazu u miletsku luku. Persijska flota, sastavljena od egipatskih i feničanskih brodova, razbila je helenske snage; Milet je osvojen i spaljen. Ovi događaji označili su slom Jonskog ustanka.

Maratonska bitka[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Maratonska bitka

Nekoliko godina poslije sloma Jonskog ustanka Darije I je preuzeo veliki pohod na Heladu. Izgovorao se da želi da kazni Atinjane jer su pružili pomoć pobunjenicima. Toliko je žudio za osvetom da je, prema predanju, jednom svom robu naredio da ga za vrijeme svog objeda podjseća na Atinjane. Darijeva prava namjera bila je, u stvari, da osvoji čitavu Heladu.

Persijska vojska je 490. godine p. n. e. prešla Egejsko more i iskrcala se na Maratonskom polju u Atici. U boju koji se tu odigrao pobijedu su odnjeli Atinjani iako su njihove snage bile znatno malobrojnije. Kada je u zoru dat znak za borbu, atinski vojnici su jurnuli na Persijance. Posljednjih nekoliko desetina metara su pretrčali, da bi što više smanjili učinak preciznih varvarskih strijelaca. Grčki historičar Herodot bilježi da su Persijanci pomislili da su Atinjani poludjeli, ugledavši ih gdje napadaju trkom, bez strijelaca i konjice. Potom su napali varvare s leđa. Perzijanci su počeli u neredu da se povlače; Atinjani su ih tjerali i ubijali. Pretrpjevši velike gubitke (u boju je poginulo 6400 Persijanaca i samo 192 Atinjana), Darijeve snage su se na kraju dokopale svojih brodova i povukle iz Grčke. Po predanju, jedan atinski vojnik je pretrčao 42 km od Maratonskog polja do Atine da bi građane izvjestio da su pobijedili. Došao je do Atine i rekao: "Pobijedili smo!" Istog trenutka je izdahnuo. Od tog dana se u njegovu čast i čast boraca na Maratonskom polju, stari Heleni su napravili igru koja se zove "maraton", koja se i dan danas izvodi na Olimpijskim igrama.

U godinama poslije maratonske bitke, vodeća uloga u političkom životu Atine pripala je čuvenom državniku Temistoklu. On je postavio temelje atinske pomorske moći. Zahvaljujući otkriću nove srebronosne žile u rudnicima na jugu Atike, državna blagajna je bila puna novca. Temistokle je eklesiju uspio da ubijedi da se taj novac, koji je trebalo da bude podjeljen Atinjanima, upotrebi za izgradnju 200 trijera. Ovi brodovi, na kojima počiva snaga Atine, činili su okosnicu helenske flote koja se u slijedećim decenijama borila protiv Persijanaca.

Termopilska bitka[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Termopilska bitka

480.g. p. n. Darijev sin i nasljednik Kserks preuzeo je drugi veliki pohod na Heladu. Persijska vojska je bila ogromna, čak 10 puta veće. Kralj Leonida je predvodio Grke, tj. vojsku od 300 ratnika. Efori su ga poslali sa svojim i još 4000 saveznika da brani Termopilski klanac, kuda je vodio uski put između planina i mora, iz sjeverne u srednju Grčku. Tu su Grci nastojali zaustaviti Kserksove Perzijance. Jedan je Tračanin prije bitke vidio perzijsku vojsku i Grcima rekao da Perzijanaca ima toliko da mogu strijelama zasjeniti sunce. Leonidin vojnik Dienekes mu je odgovorio: "Još bolje, onda ćemo se boriti u hladu." Boj je trajao 3 dana: 1. dan bitke, kad je Kserkso zatražio da mu Grci predaju svoje oružje, Leonida je odvratio Μολών Λαβέ ("Dođi i uzmi ga"). 2. dan bitke Leonidini su vojnici odbijali frontalne napade, ali kad je Efijalt poveo perzijskog generala Hidarna planinskom stazom do grčkog zaleđa, Leonida je ostatku vojske zapovjedio povlačenje, a sam je ostao u klancu s 300 Spartanaca, 700 Tespijaca i 400 Tebanaca. 3. dan Treći dan su svi Spartanci izginuli, a Leonida je pao usred leševa. Herodot kaže da mu je na Kserksov nalog glava odsječena, a tijelo razapeto. Ipak, perzijski se kralj poslije pokajao zbog tako barbarskog postupka, pa je vratio tijelo Sparti, koja ga je pokopala s počastima.

  • historija tvrdi da je Leonidinu jedan od vojnika izdao i da je to razlog zašto su svi pogubljeni.

Bitka kod Artemizija[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Bitka kod Artemizija

Bitka kod Salamine[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Bitka kod Salamine

Bitka kod Plateje[uredi | uredi izvor]

Glavna stranica: Bitka kod Plateje

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: