Razgovor:Bežično umrežavanje

HISTORIJA WIRELESS TEHNOLOGIJE

Spread spectrum je tehnika kodiranja za digitalni prenos i predstavlja ključni dio standarda IEEE 802.11. Razvijena je za vojne potrebe 50-ih godina prošlog vijeka u Sylvania Electronics System Division. Američka vojska je tada (kao i danas) imala potrebu za bežičnim sistemom komunikacija koji se teško otkriva, ne može da se ometa i ne može da se prisluškuje. Taj zahtjev je bio postavljen pred inžinjere pomenute firme i oni su prionuli na razvoj u najvećoj tajnosi. Sistem je uspješno razvijen i bio je korišten za vojne potrebe sve do sredine 80-ih, kada je ta tehnologija stavljena na raspolaganje civilnoj industriji. Od toga momenta počinje komercijalna proizvodnja WLAN uređaja za široko tržište, ali i dalji razvoj te tehnologije. Suština rješenja koje su ponudili inžinjeri Sylvanie leži u tome da se signal za slanje transformiše tako da izgleda kao šum. Taj signal se širi po frekventnom opsegu uz istovremeno smanjenje sprektralne gustine snage emitovanja. Na taj način on se ’’utopi’’ u šum i postaje neprimjetan za sve one koji nemaju na raspolaganju odgovarajuću opremu. Zbog korištenja širokog spektra učestanosti za slanje veoma je teško ometati ga. Najinteresantnije u priči o WLAN tehnologiji je to da tehniku kodiranja koja predstavlja ključni dio tog sistema komunikacija nisu otkrili inžinjeri Sylvanie nego Hedy Lamarr . Za one mlađe, Hedy Lamarr je čuvena glumica koja je bila na vrhuncu popularnosti tokom 40-ih godina prošlog vijeka – stariji čitaoci sigurno pamte filmove ’’Ekstaza’’ i ’’Samson i Dalila’’. Čuvena glumica je zajedno sa svojim prijateljem i kompozitorom (George Antheil), 1940. godine patentirala Secret Communication System koji je trebalo da obezbjedi brz i pouzdan način komuniciranja za saveznike u Drugom svjetskom ratu. Nažalost, do prve primjene ove tehnologije došlo je mnogo kasnije, u vrijeme kada je patent već istekao tako da Hedy i njen prijatelj nisu imali nikakve koristi od svoje revolucionarne ideje. Ako je neka utjeha, Hedy je doživjela da bude svjedok (umrla je 2000. godine) procvata tehnologije čiji je začetnik bila.

POJMOVI WIRELESS-a

Osnovni pojmovi

Gotovo sve u bežičnoj komunikaciji kreće i završava na antenama. Antena je sklop namjenjen odašiljanju i primanju radio signala. Oblik i dimenzije antene ovise o frekvenciji na kojoj antena treba raditi, tako da ne postoji univerzalno rješenje koje bi dobro radilo na svim frekvencijama. Najbitniji podaci koje se o određenoj anteni moraju znati je dobit antene i njezina usmjerenost. Dobit se definira kao omjer signala antene koju mjerimo i signala izotropne antene. Usmjerenost je bitna kako bi smo antenu mogli dobro postaviti; kod postavljanja većine antena savršeno je jasno u kojem se smjeru nalazi najjače polje (access point) tako da je uglavnom i antenu jednostavno ispravno postaviti. Sve bežične mreže nisu iste, odnosno komunikacija između tačaka moguća je na nekoliko različitih načina koje su definisani različitim protokolima. Moguće je upotrijebiti protokole koji su znatno jednostavniji za korištenje, ali istovremeno imaju niz mana.

Najbolji primjer je Bluetooth – bežična tehnologija koja radi na kratkom dometu i čija je namjena prvenstveno prijenos podataka između prijenosnih uređaja. Bluetooth je danas dio gotovo svakog uređaja na tržištu, ali glavna mu je mana mali domet rada (do 10 m u originalnoj inačici) i mala brzina prijenosa podataka od samo jednog megabita. Prednost mu je jednostavnost korišenja – ne postoje nikakve dodatne antene ni posebni programi koje treba pokretati, jedino je potrebno u oba uređaja koji međusobno komuniciraju unijeti istu lozinku.

Frekvencijske razlike

Kad govorimo o različitim načinima spajanja, često se spominje pojam banda što je zapavo drugi izraz za frekvencijski spektar odnosno određeni raspon frekvencija. Izraz se najčešće koristi kao kolokvijalna skraćenica kako bi se opisao neki standardni raspon frekvencija, primjerice bežične mreže rade na 2,4 GHz ili 5 GHz bandu. Institute of Electrical ad Electronics Engineers (IEEE) je organizacija koja razvija standarde za računare i elektroničku industriju. Unutar njihove klasifikacije postoji cijeli niz različitih definisanih standarda komunikacije između uređaja. Navest ćemo neke standarde koji rade na različitim frekvencijama. 802.11a je standard za brzine do 54 Mb/s na 5 GHz badnu; a 802.11b je standard za brzine do 11 Mb/s, dok je standard 802.11g za brzine do 54 Mb/s na 2,4 GHz bandu. Wi-Fi (Wireless Fidelity) je naziv koji se koristi generički za bilo koji tip 802.11 mrežne opreme, ali zapravo je riječ o terminu koji označava centralni laboratorij koji se brine o međusobnoj kompatibilnosti različitih uređađaja koji bi trebali poštovati isti standard. Ako na uređaju vidimo oznaku Wi-Fi, to znači da on posjeduje certifikat da će moći uspješno komunicirati sa svim ostalim uređajima koji imaju oznaku Wi-Fi. U praksi su česti slučajevi da određeni modeli kartice i pristupne tačke jednostavno ne komuniciraju međusobno, ili u komunikaciji ima toliko grešaka da ona potpuno izgubi smisao.

Backbone, node i SSID

Osnova svake bežične mreže je topološka struktura zvijezde koju čine pristupne tačke i klijenti. AP (access point) odnosno bežična pristupna tačka služi povezivanju više klijenata u mrežu. Pojedini klijenti spajaju se na pristupnu tačku, a pristupne tačke se onda međusobno povezuju i time stvaraju jednu cjelinu. Moguće je i bežično povezati više pristupnih tačaka i time proširiti pokrivenost područja. Najmanju moguću konfiguraciju čini jedna pritupna tačka i više klijenata, dok većina mreža ipak ima nekoliko pristupnih tačaka koje su međusobno dodatno povezane. Vezu između tačaka nazivamo backbone.

Riječ je o posebnom bitnom dijelu segmentne mreže i služi isključivo prijenosu podataka skljupljenih na manjim mrežama ili njihovim segmentima. Izraz ima relativnu vrijednost: backbone u manjim mrežama može biti puno manje brzine nego što je to obična veza u nekoj većoj mreži. Backbone naglasak stavlja na pouzdanost i zagarantovanu brzinu komunikacije između tačaka koje povezuje.

Node je još jedan izraz s kojim se možemo susresti. Node je zapravo pristupna tačka s pripadajućum infrastrukturom. Nodeovi su glavni blokovi u građenju zajednice korisnika bežične mreže i lociraju se na krovovima članstva udruženja. Uz pristupne tačke veže se još i skraćenica WDS. Riječ je o tehnologiji pomoću koje je moguće dva ili više access pointa nagovoriti da komuniciraju međusobno kako bi proširili domet bežične mreže. Pristupne tačke koje koriste WDS ponekad imaju problema u radu s velikim brojem korisnika. SSID (Servise Set Identifier) jedinstveni je identifikator koji se dodaje svakom paketu kada se on šalje preko bežične mreže i služi kao lozinka kada se mobilni uređaj želi povezati na mrežu. Uređaju neće biti dozvoljeno da se poveže na mrežu ukoliko ne posjeduje isti SSID, kao i pristupna tačka. Budući da se SSID može vidjeti kao obični tekstualni podatak, on ne pruža nikakvu sigurnost mreži. SSID je obično ime mreže koja služi za identifikaciju. Neke pristupne tačke omogućavaju i potpuno ignorisanje cijelog SSID-a.

Zaštitimo se

Pristupne tačke, pa samim tim i različite mreže razlikuju se po načinu na koji su konfigurisane – mreža može biti javna i otvorena, ili skrivena odnosno zatvorena, sve zavisi o konfiguraciji i potrebama korisnika. Ako je riječ o otvorenim mrežama, možemo reći da ne postoji sigurnosni mehanizam koji bi sprečavao korisnike da se spoje na određenu pristupnu tačku, odnosno ne postoji nikakav oblik zaštite podataka koji putuju mrežom, osim ako se pojedini korisnici nisu za to pobrinuli. Najbolji primjer ovakvog načina pristupa su ADSLrouteri – koje nažalost možemo vidjeti gotovo svugdje u gradovima – korisnici najčešće iz vlasititog neznanja jednostavno ne iskorištavaju mogućnost zaštite koje su im ponuđene. Osnovna forma zaštite je enkripcija i zabrana pristupa nepoznatim računarima putem MAC adrese. MAC je fizička adresa pojedinog mrežnog adaptera. Na tržištu ne bi smjele postojati dvije kartice s identičnom adresom za šta se brine posebna komisija koja dodjeljuje adrese proizvođačima kartica. Gotovo sve pristupne tačke omogućavaju zabranu pristupa svim karticama osim onih koje upišemo u odgovarajuću tablicu, ali budući da je MAC adresu jednostavno zamijeniti i ’’lažno se predstaviti’’, ovakav oblik zaštite pomaže samo protiv slučajnih posjetitelja, a ne i protiv ljudi koji znaju šta rade. Enkripcija, kao oblik zaštite podataka pretvorbom podataka u oblik koji je čitljiv samo osobama (ili aplikacijama) koje posjeduju odgovarajuće ključeve, ponešto je drugačija priča. Enkripcija je najefikasniji način da se postigne sigurnost podataka, ali savršeno pouzdan i neprobojan način kriptiranja ne postoji. WEP (Wired Equivalent Privacy) sigurnosni je protokol definisan u standardu 802.11b za lokalne bežične mreže. WEP je dizajniran da pruži istu razinu sigurnosti kao i žična mreža, ali kako je trenutni rekord u razbijanju WEP-a oko pet minuta, možemo sasvim opravdano reći da WEP isto ima samo simboličnu svrhu ako se branimo od napadača. Brzina razbijanja ključa zavisi o količni prometa na mreži i dužini samog ključa u bitovima te ponešto i o snazi računara na kojem se napad izvršava, ali pozdati se u WEP kao u način zaštite u današnjim mrežama vrlo je naivno. Ključ može biti zadan kao tekstualni niz ili niz heksadecimalnih brojeva. Kod dodjele ključa treba paziti jer se neka starija oprema drugačije ponaša kod kodiranja ključeva nego noviji modeli, pa isti alfanumerički ključ može rezultirati različitim vrijednostima šifre kojom se komunikacija kodira na različitim uređajima, što komunikaciju može potpuno omogućiti. TKIP (Temporal Key Integrity Protocol) je protokol za šifriranje podataka koji dolazi u sklopu WPA sustava enkripcije i koji zapravo nasljeđuje WEP. Slabiji je od AES-a, ali dovoljno jak u svakodnevnim uslovima. WPA (Wi-Fi Protected Access) je poboljšani sustav za enkripciju pomoću privremenog ključa. Takođe koristi autentifikaciju koja nedostaje WEP-u. WPA je bolji način zaštite nego WEP, ali ni on nije neprobojan.

Poslužitelji i programi

Bežična mreža sastoji se zapravo od pažljivo odabranih segmenata koji međusobno mogu komunicirati, ali koji ujedno moraju i svaki posebno ispravno obavljati svoju funkciju. Na primjer, ako kao pristupnu tačku ne koristimo dediciranih hardverskih uređaj, nego mrežnu karticu postavljenu u klasični računar, takvo rješenje redovno je znatno fleksibilnije, ali i teže za konfigurati. Posebno je teško odabrati odgovarajući sistem jer nam se na raspolaganju nalazi nekoliko njih. Windows je početnicima najlogičniji odabir, jer ga je najjednostavnije korititi, ali za kompleksnije konfiguracije postoje znatno bolja rješenja.

FreeBSD je operativni sistem nastao iz BSD verzije Unixa koja je razvijena na Sveučilištu Berkeley u Kaliforniji i smatra se vrlo sigurnim i stabilnim sistemom. 

MikroTik je posebno namijenjen korištenju u bežićnim mrežama. Baziran je na Linuxu verzije karnela 2.4. Glavna prednost mu je jednostavna konfiguracija i mogućnost instalacije na karticu Compact Flash.

StarOS je po konkurenciji sličan MikroTiku – takođe je riječ o specifičnom sistemu namijenjenom upravljanju mrežnim prometom. MikroTik i StarOS naglasak stavljaju na fleksibilnost i brzinu u obavljanju svakodnevnih poslova oko održavanja mreže.

Komunikacija

Mreža se sastoji od nodeova odnosno pristupnih tačaka spojenih linkovima, odnosno vezama koje možemo nazvati i backboneovima. Bitna stvar je i LOS, Line of Sight, zamišljena linija između dvije antene koje povezuju bežične urađaje.

Za funkcionisanje bežičnih mreža na visokom frekvencijama neophodna je izravna vidljivost između tačaka koje komuniciraju – čak je i bujna krošnja stabla ponekad dovoljna da onemogući komunikaciju. Snagu signala zapravo rijetko ko može stvarno izmjeriti zbog nedostatka odgovarajuće opreme. Najčešće se korisnici pouzdaju u korištenje programa kao što je Netstumbler programa koji mogu dati približnu sliku onoga što od određene veze možemo očekivati, ali bez egzaktnih brojki. Na Linuxu u tu svrhu koristimo Kismet koji takođe daje informaciju o snazi signala koju ’’vidi’’ kartica, ali ne i stvarne vrijednosti. Egzaktne vrijednosti mogu dati samo laboratorijski uređaji koji su i ujedno odgovarajuće baždareni. 

Spektralni analizator je uređaj koji bi svakome ko postavlja mreže jako koritio, ali zbog njegove cijene to je nemoguće. Analizator ovog tipa pokazuje grafikon intenziteta zračenja po frekvencijama, što može biti presudno kada postavljamo nove antene ili pokušavamo shvatiti zašto neka veza jednostavno ne radi ma koliko se mi trudili. Iz podataka koje nam je analizator spektra u mogućnosti dati jasno je vidljivo da na nekoj frekvanciji postoje problemi, kolika je snaga signala i koje je na određenom mjestu optimalni kanal za nesmetanu komunikaciju – informacije koje se u uobičajenom radu uglavnom nedostupne.

WARDRIVING

Prvi termin koji moramo znati i koji se često spominje po različitim člancima, raspravama i forumima je ’’skeniranje’’. Ovdje ne govorimo o digitalizaciji papirnatih dokumenata i njihovo pretvaranje u slike, nego o ’’osluškivanju’’ svih aktivnih pristupnih tačaka i klijenata kako bi smo ustanovili nalazi li se oko našeg računara koja bežična mreža. Od hardvera nam je potrebna samo mrežna kartica koju u većini prijenosnika već imamo, uz šta, ovisno o ambicijama, trebamo upotrijebiti i odgovarajući softver. Najrudimentarniji način ovakvog pretraživanja većina kartica već nudi unutar svoje programske podrške, ili unutar samih Windowsa XP koji omogućavaju korisniku pregled aktivnih mreža. Želimo li doći do ozbiljnih podataka o mrežama koje nas okružuju, potrebno je upotrijebiti i odgovarajuće aplikacije pisane posebno za tu namjenu. Radite li u Windows svijetu, izbora gotovo da i nemate – Netstumbler je najjednostavnija i korisnicima najpristupačnija aplikacija, jer osim što je besplatna podatke o aktivnim tačkama daje vrlo pregledno i razumljivo. Alternativa je korištenje Linuxa, operacionog sistema koji je zbog svoje interne strukture i načina rada znatno zanimljiviji svim programerima i različitim hakerima koji su se pobrinuli i za šaroliku ponudu različitih alata za analizu bežičnih mreža. Termin wardriving označava već spomenuto analiziranje aktivnih mreža u neposrednoj olkolici korisnika prilikom vožnje u automobilu. Dok je klasično skeniranje uglavnom namijenjeno otklanjanju problema u radu bežične mreže na korisničkom računaru, wardriving je više okrenut prema traženju nezaštićenih mreža i njihovih vlasnika. Neki ljudi upravo zbog toga wardriving smattraju protivzakonitim, iako to on u osnovi nije – ako je oprema koju koristite u skladu sa zakonskim normama ništa vas ne može spriječiti da mreže koje možete primijetiti i pribilježite. Protivzakonito je provaliti u nečiju mrežu ili se na nju neovlašteno spojiti čak i ako za spajanje niste trebali napraviti ništa osim uključivanja svoje bežične kartice. Ako mreža nije vaša i ako ne postoji eksplicitna dozvola vlasnika mreže, od spajanja nema ništa. Prije nekoliko godina wardriving je bio dosta kompliciran zbog problema s nabavkom potrebne opreme: mrežnih kartica na koje je bilo moguće spojiti odgovarajuću antenu bilo ih je malo i bile su skupe, a antene je bilo gotovo nemoguće pribaviti. Danas se kartice mogu nabaviti vrlo jeftino, ako govorimo po standardu 802.11b, a antene su takođe pojeftine. Za najbolji učinak osim kvalitetnog prijenosnika potrebne su nam još dvije stvari: zasebna mrežna kartica koja će omogućiti spajanje vanjske antene (one ugrađene u računar takođe mogu poslužiti, njihovi rezultati će zbog lošije antene biti višestruko lošiji) te antena – u idealnom slučaju bit će riječ o neusmjerenoj anteni sa što većim dobitkom.

Softver

Za rad je potreban i odgovarajući softver, Netstumbler kao idealno sredstvo za brzo i bezbolno traženje tačaka. Sve zapravo zavisi o tome šta difinišemo kao cilj. Osim traženja tačaka Netstumbler je u stanju prihvatiti i njihove GPS koordinate, naravno ako na njega spojimo odgovarajući GPS uređaj. Budući da nas je zanimala samo gruba slika stanja u eteru, a ne detaljan pregled gdje se koja tačka precizno nalazi, GPS funkcionalnost nije nam bitna pa te podatke nismo ni prikupljali. Ozbiljnije traženje tačaka ipak je pametnije napraviti uz korištenje Kismeta, pod Linuxom ili eksperimentalno u inačici koja radi i pod operativnim sistemom Windows. To se preporučuje samo onim poduzetnijim i naprednijim korisnicima jer pokrenuti Kismet pod Windowsima nije niti lako niti uvijek moguće. Kismet je bitno agresivniji u analiziranju podataka, s toga je pomoguću njega moguće o pronađenim mrežama saznati znatno više, na primjer za pojedinu tačku moguće je osim detalja o njenom funkcioniranju saznati i detalje o korisnicima koji su na nju spojeni.

UREĐAJI ZA BEŽIČNO UMREŽAVANJE

Bežične LAN mreže posjeduju sve osobine tradicionalnih žičanih lokalnih računarskih mreža, ali bez potrebe da se obezbjedi žična veza za svakog učesnika u mreži. Da bi se realizovala jedna takva mreža potrebni su uređaji koji omogućavaju prijenos podataka radio-talasima. Na tržištu se nudi veliki broj različitih uređaja za bežično umrežavanje: bežične kartice, routeri, print serveri, kamere, barkod skeneri... Teško je napraviti strogu klasifikaciju te opreme pošto su proizvođači, osim osnovnih, implementirali i neke dodatne funkcije u svoje uređaje. Ako u ovom momentu zanemarimo sve te dodatne funkcije, može se reći da je svaka WLAN meža realizovana upotrebom dva osnovna tipa uređaja koje nazivamo gradivnim elementima bežične računarske mreže. To su bežične stanice ili korisnici i pristupne tačke ili AP (Access Point).

AP (Access Point)

Pristupno mjesto (neki ga, po analogiji sa mobilnom telefonijom, zovu bazna stanica) je uređaj čim posredstvom bežićni korisnici pristupaju mreži. Možemo ga zamisliti kao neku vrstu bežičnog haba mada je riječ o mnogo inteligentnijem uređaju. AP može da komunicira sa bežičnim korisnicima, sa žičanom mrežom ili sa drugim AP-om. Na sebi ima najmanje jedan Ethernet priključak za povezivanje na žičanu mrežu i najmanje jednu antenu za komunikaciju sa drugim bežičnim uređajima. Multifunkcionalnost koju posjeduje daje mu mogućnost da igra različite uloge u računarskim mrežama. Zavisno od toga kako ga konfigurišete, mijenja se i njegova namjena. Na raspolaganju su obično sljedeći načini konfigurisanja: • običan AP (root mod); • repetitor; • most između dva ili više LAN-ova; • AP korisnik.

ANTENE

Antene u bežičnim mrežama rijetko kad peracipiramo kao zasebne sisteme, iako one to u stvarnosti jesu – antena je uređaj koji prima i odašilje elektromagnetske valove odnosno radio singnale kako ih popularnije nazivamo. Radio valovima nazivamo onaj dio elektromagnetskog spektra koji je moguće primiti i odaslati uz upotrebu antena – u različite vrste elektromagnetskih valova srvrstavamo i vidljivu sjvetlost te zvuk, ali nas trenutno zanima područje smejšteno u vrlo uskom dijelu spektra oko 2,4 GHz. Frekvencijski spektar je podijeljen u veliki broj različitih područja, čije su primjene standardizirane. Sam spektar se zakonski smatra nacionalnim dobrom i država ga vrlo dobro štiti od neovlaštenog korištenja. Agencija za telekomunikacije zadužena je za nadzor nad cijelim spektrom, pa i za ovaj mali segment u kojem se odvijaju gotovo sve bežične komunikacije. Priča o regulativi i spektru jako je bitna jer za normalan rad na ovako uskom opsegu neophodno je znati o tome što smijemo i ne smijemo raditi. Komunikacija je ograničena na ukupno 11 kanala – korisnicima je dozvoljeno korištenje bilo kojeg, sasvim proizvoljno, pod uvjetnom da koriste opremu koja je ispravna i certificirana i čiji izlaz ne prelazi 100 mW – ERP. ERP je oznaka koja u našoj priči igra veliku ulogu, jer je riječ o načinu na koji se mjeri snaga nekog izvora. ERP zapravo označava efektivnu izračenu snagu (Effective Radiated Power) – mjeru koja označava koliku je maksimalnu snagu neki sistem u stanju izračiti u nekom smjeru. Po dogovoru ERP označava maksimalnu vrijednost snage i računa se kao proizvod snage izvora dovedene na antenu i dobitka antene, s tim da se uvijek navodi maksimalna vrijedost za zadati sistem, osim sako se eksplicitno ne navede drugačije. Antene stvaraju polje koje ima svoju električnu i magnetsku komponentu. Jedna od osnovnih karakteristika je njen dobitak – omjer koji nam govori koliko je odnos primljenog ili izračenog signala ako ga usporedimo s primljenim ili izračenim signalom izotropne antene ili antene dipola. Bitno je razumjeti jednu stvar: antena nije pojačalo. Signal koji dovedemo do antene nije moguće povećati tako da on bude jači od signala koji smo dobili na izvoru, međutim polje koje antena daje ne mora biti uniformno, pa signal zapravo usmjeravamo kako bi smo ga bolje iskoristili. Antena mijenja smjer i način širenja polja kako bi ga učinila snažnijim u jednom ili više smjerova. U praksi ovo znači da, čak i ako na antenu ne dovedemo signal koji bi sa idealnom antenom prelazio dozvoljenu snagu, na stvarnoj anteni može postojati smjer u kojem će signal prelaziti zakonski dozvoljene granice. Kod antena s veoma uskim snopom to može značiti ERP čiji iznos je nekoliko desetaka puta veći od dozvoljenog.

Polarizacija

Osim dobitaka, koji nam govori koliko će naša antena pojačati signal u svakodnevnom radu, bitno je još nekoliko karakteristika. Prva je dijegram zračenja, odnosno jasno nacrtani grafikon koji definiše u kojem smjeru antena zaprvo zrači i koliki dobitak možemo očekivati. Radi pojednostavljenja možemo samo ukratko pojasniti da je bitan smjer u kojem je istaknuta ’’latica’’ na dijegramu najduža. Dijagram je dvodimenzional i prikazuje prijesjek ’’ latice’’ signala u smjeru u kojem je signal najjači, što je u slučaju većine antena s kojima se susrećemo zapravo horizontalna ploha. Grafikon o kojem govorimo je trodimenzionalan, ali uglavnom se koristi dvodimenzionalna slika. Druga bitna karatkeristika antene je njena polarizacija. Pojednostavljeno možemo reći da polarizacija može biti horizontalna, vertikalna ili kružna, makar ćemo se u stvarsnosti uglavnom susretati samo s horizontalnom i vertikalnom. Da bi komunicirali, i odašiljač i prijemnik moraju koristiti istu polarizaciju.

Držanje smjera

Nas zapravo zanimaju samo antene namijenjene standardu 802.11b/g. Ne postoji univerzalna antena koja bi pokrivala sva frekventna područja, već se antene dizajniraju i izrađuju tako da njihove karakteristike budu najbolje u jednom uskom dijelu sprektra. Frekvencija rada je uvijek jasno istakunuta na svim antenama, jer će antena iznad svoje radne frekvencije imati velike gubitke. Postoje zapravo dva tipa antena o kojima moramo ponešto znati – usmjerene i neusmejrene. Kao što i sama njihova imena govore, razlikujemo ih po tome koliko je njihov snop fokusiran – neusmjerene antene podjednakom snagom odašiljaju u svim smjerovima. Samim tim i dobitak antene je manji. Ovakve antene najčešće nalazimo na pristupnim tačkama odnosno na svim mjestima gdje očekujemo da će se klijenti spajati iz različitih smjerova. U praksi postoje i antene koje nazivamo sektoriskim koje možemo promatrai kao grubo usmjerene. Snop na ovakvim antenama nije jako uzak, ali ne pokriva cijelo područje oko antene – najčešće je riječ o antenama čije polje je širine 120 stepeni. Kod postavljanja bilo koje antene vrijedi pravilo da antenu biramo tako da polje bude što je preciznije moguće usmjereno da željeno područje kako bi smo izbjegli rasipanje signala. Na nekim tačkama će i usmjerene antene sasvim dobro odraditi svoj posao. Usmjerene antene se uglavnom nalaze na strani korisnika, imaju usko usmjereni snop signala, a najčešće i veliko pojačanje. Na tržištu se nalaze antene koje mogu dati i do 24 dBi dobitaka. Ipak, i neusmjerene antene mogu imati dobitak. Bitno je sjetiti se da je polje oko antene trodimenzionalno. Iako antena u horizontalnoj ravni zrači u svim smjerovima, ako polje pogledamo sa strane, slika je ponešto drugačija. Prostor neposredno ispod antene je, naime, obično lošije pokriven signalom. Idealna lokacija za komunikaciju je u ravnini antene. U stvarnosti to znači da će s nekom tačkom najlakše komunicirati korisnici ili u ravnini antene, ili toliko daleko od nje da se nađu u optimalnoj zoni zračenja.

Fizički, a ne samo fizikalno

Za odabir antene sve što je dosad nevedeno spada u bitne faktore, ali ovisno o situaciji valja pridodati još jedan – mjesto na kojem antenu namjeravamo postaviti. Najbitnije je osigurati dobar nosač kolik to god otrcano zvučalo. Antene su kontunuirano izložene vjetru, kiši i snijegu te loš nosač može uzrokovati pomicanje antene ili, u ekstremnim slučajevima, čak i njen pad s krova. Posebno treba paziti kada radimo s većim antenama zbog njihove površine i težine. Ako je neophodno, antenu osim klasičnim nosačem možemo učvrstiti i tako da ju usidrimo dodatnom čeličnom užadi – bolje se osigurati, nego riskirati da zbog loše učvršćene antene neko strada. Korektore takođe pažljivo zaštititi od mogućeg prodora vlage. Uz neke antene se isporučuje posebna gumena samovulkanizirajuća traka koju je dovoljno namotati oko sastavljenog korektora. Traka se nakon nekog vremena svama slijepi stvarajući potpuno nepropustan sloj zaštićen od vode. Vlaga je na krovu najveći neprijatelj, pa kod montaže pripaziti da preko kablova ne bi smo u kućište računara dovukli i vodu. Kablove obavezno složite tako da prije ulaska u kutiju s pristupnom tačkom napravite omču koja će poslužiti za odvođenje vode.

Odabir antene

Na pristupnim tačkama izbora gotovo da i nema – dovoljno je odrediti je li nam potrebno pokrivanje cijelog vidljivog horizonta ili samo nekog njegovog dijela – to naravno ovisi o lokaciji i visini zgrade. U gotovo svim situacijama antene koje se postavljaju pokrivaju kompletan prostor oko sebe i izgledaju ili kao štap ili kao aluminijski stub s prorezima (ako govorimo o slotted waveguide antenama). Kad postavljamo pristupnu tačku, bitno je i sve korisnike koji će se na nju spajati upozoriti na polarizaciju kako bi im spajanje bilo lakše. Ako na nekoj tački moramo promijeniti antenu, nastojmo pri tom ne mijenjati i polarizaciju – korisnici će vam biti zahvalni. Korisnicima je posao znatno teži. Sve ovisi o udaljenosti od tačke na koju se namjeravamo spojiti, ličnim interesima, novcu i lokaciji na kojoj će se antena nalaziti. Naravno, idealno bi bilo postaviti antenu s najvećim mogućim dobitkom, ali to je u najvećem broju slučajeva neprektično ili jednostavno preskupo. Preporučuje se da se prije postavljanja prvo posavjetujete s kolegama koji već imaju nešto iskustva i da prije završene montaže antenu obavezno isprobate. Naime, svi objekti koji se nalaze u prostoru utiču na polje antene i osim izravnog testianja ne postoji način na koji bi smo mogli provjeriti hoće li naša antena zaista raditi u skladu s očekivanjima. Najveći neprijatelj komunikacije u zgradama su električne instalacije. Pokušajte antenu postaviti tako da se nalazi što je moguće dalje od bilo kakve struje. I ne zaboravite da je do pristupne tačke potrebna optička vidljivost kao nužan uslov komunikacije. Sve ostalo je praksa i dobra volja – ne postoje dvije antenske instalacije koje bi izgledale isto i funkcionalno se ponašale isto. Postoji veliki izbor antena. Problem antena s velikim dobitkom je, naime, njihova cijena i veličina – ako zamislite rešetku 100 x 60 cm koja vam stoji ispred prozora bit će vam jasno o čemu pričam. Postoji nekoliko dizajna antena koje možemo pronaći na tržištu. U kućnim instalacijama najčešće se koriste Yagi ili takozvane panel antene. Panel antene gotovo da su idealne jer oblikom podsjećaju na ploću debljine nekoliko centimetara i pvršine 20 x 20 cm. Ako se odlučite za montažu na prozor ovo je prva antena o kojoj trebate razmislite. Yagi antene su sasvim drugačije dizajnirane – izgledom podsjećaju na televizijske antene, ali dimenzije su im manje. Kako bi se zaštitile od elemenata, Yagi antene se ponekat postavljaju u plastična kućišta koja ne mijenjaju njihove karakteristike. Parabolične antene zapravo su kombinacija klasične dipol-antene i parabolične plohe namjenjene usmjeravanju zračenja. Princip funkcioniranja isti je kao i kod satelitske antene: razlika je jedino u frekvenciji rada i činjenici da kod bežičnih mreža antenu koristimo i za prijem i za predaju. Dok su satelitske antene uglavnom namijenjene prijemu. Na tržištu postoje i posebno dizajnirane antene sa specifičnim primjenama – npr., montaži na plafone, s poljem projektiranim za optimalno pokrivanje prostorije u kojoj je antena postavljena.

ROUTERI

Danas na tržištu postoje mnogobrojni kvalitetni uređaju kojima brzo i jednostavno možemo umrežiti dom ili ured. Bežična mreža se ostvaruje nelicenciranom području radiofrekvencije. Od 2,4 GHz. Taj spektar je dalje podijeljen na podfrekvencije koje prestavljaju kanale. U Evropi je dopušten 13 različitih kanala na području 2,4 GHz, ali daljnja zakonska ograničenja može donijeti svaka zemlja posebno, na primjer u Španiji je dozvoljeno korištenje samo 10 i 11 kanala. Pristupne tačke koje rade na standardu 802.11g mogu nam pružiti brzine od najviše dvadesetak megabita u sekundi i rade na jednom od spomenutih 13 kanala. Daljnji korak u napretku bežičnih tehnologija je bio predstavljanje uređaja s oznakom 802.11g+ čije su teoretske brzine do 108 Mb/s. Stvarna brzina koju postiže je oko 50 Mb/s, a ovo dvostruko povećanje brzine je rezultat korištenja nekoliko frekvencijskih kanala istovremeno. Daljnje povećavanje brzina je rezultirano razvojem novih chipseta i novijih tehnologija kao što su MIMO i smart antene. MIMO (Multiple Input/Multiple Output) je područje intenzivnog rada u bežičnoj industriji. Začetnik te tehnologije je Jack Winters, koji je 1987. godine predložio ideju međusobnog povezivanje više mobilnih stanica s baznom stanicom pomoću nekoliko antena. MIMO predstavlja koncept novodolazećeg standarda 802.11n. Interes za MIMO pokazuju proizvođači WLAN i WLAN opreme te proizvođači mobilnih uređaja. MIMO se odnosi na višestruko istovremeno slanje podataka (putem dva ili više radio valova) unutar istog frekvencijskog kanala. Ovo važno svojstvo omogućava dvije prednosti u odnosu na standardne 802.11 mreže. Prva prednost je da se povećava brzina prijenosa podataka, a druga prednost je da bežični uređaj s podrškom za MIMO koji pružaju usluge konekcije WLAN-u povećavaju domet bežične mreže. Trenutno na tržištu ostoji MIMO oprema koja je bazirana na chipsetima Airgo i Atheros VLocity. Oznake uređaja s ovim chipsetima su različite: Pre-N (Trendnet), SRX (Linksys), 2RX (D-Link) i RangeMax (Netgear). Standard 802.11n još nije definisan, tako da se prvi pravi MIMO uređaji očekuju krajem ove godine. Velika je vjerovatnost da s MIMO ueđajima koji će raditi na standardu 802.11n današnja oprema neće biti u potpunosti kompatibilna i vjerovatno neće postojati firmware koji bi to omogućili.

Razlika između standarda 802.11g i standarda 802.11n MIMO

Korisnicima bežičnih mreža koje rade na tehnologiji 802.11 b/g poznati su problemi koji se pojavljuju na području takozvane mrtve zone u kojoj nema nikakvog signala ili je domet signala ograničen. Često se javljaju problemi kada u području bežične mreže nailazimo na prepreke. Na primjer drveće, zgrade, zidove, staklene površine, što uzrokuje loš kvalitet signala. Za raliku od uređaja koji rade na standardu 802.11b/g, MIMO se oslanja na slanje i primanje podataka korištenjem dvije ili više antena. 802.11b/g uređaji rade na principu omnidirekcionalne antene na AP-u (access point, pristupna tačka) koja signal širi na 360 º. Korisnici se na AP spajaju takođe omnidirekcionalnim antenama. U originalnoj zamisli omnidirekcionalne antene pokušavaju pokriti cijelu svoju okolinu i omogućiti spajanje klijenata koji se nalaze na suprotnim stranama. U praksi, pristupanje nekoliko različitih korisnika anteni pogoršava situaciju, jer ako signal koji putuje prema korisniku zbog nekakvog objekta na putu promaši korisnika kojemu je signal namijenjen ili se odbije, onda on stvara interferenciju ostalim korisnicima kojima taj signal nije namijenjen. Obratna situacija, kada signal ide od korisnika na antenu, takođe nije uvijek povoljno. Ako je korisnik spojen na omnidirekcionalnu antenu, nije mu zagarantovana jačina signala. S toga se, ako želi poslati signal, mora na neki način ’’nadglasavati’’ s ostalim signalima. Činjenica je da signal koji putuje od AP-a prema korisniku i obratno inteferira sa ostalim signalima. To može biti reflektirajući signal poslanog ili signal uređaja koji radi na istim frekvencijama. Gotovo je nemoguće izbjeći interferenciju, ali pažljivim odabirom mjesta na kojem će se nalaziti access point, odabirom slobodnog kanala i eventualnim zamjenama antena ako to uređaj dopušta, može se stvoriti okolina u kojoj je signal stabilan. Interferencija je čest uzrok zakazivanja bežične mreže, a detektira se uglavnom na strani antene koja prima signal. Prilikom odbijanja signala od nekakvog objekta, AP koji prima signal dio signala primi na vrijeme, a dio signala koji je odbio primi sa zakašnjenjem. S toga AP sam izračuna da treba spustiti brzinu rada s one na kojoj trenutno radi na nižu, da bi svi dijelovi signala bili primljeni istovremeno. Spuštanje brzine ne riješava problem da odbijeni signal kasni pa AP još jednom pokušava spustiti brzinu rada. I tako sve dok veza znatno ne oslabi ili se, u najgorem slučaju, ne prekine. Taj odbijeni signal ne primjer interferencije koju želimo izbjeći. Tehnologija MIMO korištenjem višestrukih antena rješava problem interferencija i prepreka. Izraz ’’rješavanje problema interferencije’’ treba uzeti sa rezervom jer interferencije postoje i ne postoji metoda da se one uklone. Fizika je jednostavno takva. MIMO koristi takozvane smart antene koje bi se mogle opisati jednostavnim primjerom. Zamislite da sjednite u prostoriji zatvorenih očiju, a imate govornika koji se kreće po prostoriji i usput nešto govori. Vaš mozak u svakom trenutku zna lokaciju govornika iako ge ne percipira vizualno. Zašto? Jedini način lociranje osobe u prostoriji je pomoću njegovog glasa. Kako se govornik pomoće po prostoriji tako se naša percepcija njegova položaja mijenja, jer primamo zvukove pomoću dva ulazna kanala. Naš mozak obrađuje signale iz lijevog i desnog uha i na temelju razlike u njihovoj jačini i vremenu primanja signala određuje položaj govornika u prostorjiji. Slično rade i smart antene. Kada se radio signal odbije od nekog objekta, onda se kreiraju višestruki putevi koji stvaraju interferenciju i uzrokuju slabljenje signala u tehnologiji 802.11b/g. MIMO te višestruke puteve koristi za umanjivanje šuma u signalu i samim time povećava brzinu koju nam za sada daje standart 802.11g. Ako bi smo uši poistovjetili s antenama ona korištenjem dviju, četiriju ili osam antena primamo više signala, a udaljenosti na kojima možemo iskoristiti signal su osjetno povećani. MIMO omogućava procesoru da dobije više signala koje može uporediti, zato standard MIMO osim većih brzina donosi veću i bolju pokrivenost signalom.

Smart antene

Antena je jedno od osnovnih sredstava komunikacije na radijskim frekvencijama. Kada gledamo na razvoj bežičnih tehnologija, slobodno možemo primjetiti da su antene najviše zanemarene. Način na koji se radio val, tj. energija, distibuiše i skuplja iz okoline ima važnu ulogu u iskoristivosti spektra i kvalitetu prijema, odnosno slanja frekvencijskog signala. Sistem smart antena kombinuje standardne elemente s procesiranjem signala za optimizaciju slanja i prijema uzoraka. Višestruke antene se mogu nalaziti samo na jednoj strani ili na objema. MIMO je ustvari kombinacija SIMO (Simple Input/Multiple Output) i MISO (Multiple Input/Simple Output) principa. Primjer SIMO mreže je 2G ili 3G mobilna mreža. Važno je razumjeti da MIMO korištenje smart antena iskorištava multipath širenje signala.

Interferencija i pokrivenost signalom

Ne postoji elektrononski uređaj koji ne podliježe interferenciji. U većini slučajeva interferencija nije najveći problem kod instalacije bežične mreže, ali zna biti uzrok smanjenog dometa signala. Interferenciju mogu izazvati materijali u okolini, posebno glatke staklene ili metalne površine koje dobro reflektuju signal. Materijali velike gustoće, kao beton, onemogućavaju širenje signala u druge prostorije. Ostali izvori interferencije su uređaji koji takođe rade na frekvenciji od 2,4 GHz, kao što je mikrovalna peć. Antene koje dolaze s većinom bežičnih routera su omnidirekcionalne i emitiraju signal u svim smjerovima. To znači da, ukoliko ne stavite pristupnu tačku u središte kuće, postoji vjerovatnost da u nekim dijelovima nećete imati signal. Ukoliko imate već provedenu Ethernet mrežu, moguće je povezati bežične pristupne tačke kablom i time povećati područje pokriveno signalom. Takođe je moguće na nekim pristupnim tačkama zamijeniti omnidirekcionalnu antenu usmjerenom.

WIRELESS OPREMA

Bežični miševi i tastature od samih početaka uživaju veliku popularnost među korisnicima iz dva glavna razloga. Prvi razlog je posve estetske prirode, jer niko od nas ne voli nered prozrokovan gomilom različitih žica, bilo ispod ili na stolu. Dodatna funkcionalnost i komfor što pružaju bežični uređaji većina će ljudi više cijeniti od same estetike, što je glavni razlog velikog proboja svega što je bežično. Gledate li filmove na računaru, puštate li muziku s računara ili neki drugi multimedijalni sadržaj, mogućnost da sadržajem upravljate iz naslonjača ili kreveta je od velikog značaja za naš komfor. Riješimo se žica

S pojavom Wi-Fija dobili smo mogućnost povezati i neke druge periferne uređaje s računarom putem zraka i osjedno uljepšati naš dom ili radni prostor jednostavnim smanjivanjem količine tih nesretnih žica. Bežične nadzorne kamere i pristup isim putem interneta? Prevaranje vaše igraće konzolu u bežičnu igraću konzolu? Pregledavanje slika s računa na televiziji, puštanje muzike s računara preko kućnog audiosistema i upravljanje svim tim putem daljinskog upravljača? Posjedovanje prijenosnog pisača koji je moguće spojiti na bežični hot spot i slati dokumente na pisač putem Wi-Fija? Ovo su samo neke od mogućnosti bežične tehnologije zanimljive običnim korisnicima.

Ostala oprema za WLAN mreže

Kada konačno dođe do realizacije WLAN mreže i kada treba da međusobno povežemo sve WLAN uređaje, pokazuje se da su nam neophodni razni kablovi, konektori, antenski spliteri i sl. Sve te komponente moraju biti izabrane tako da slabljenje signala bude minimalne i što je najvažnije da svi spojevi budu korektno izvedeni i pouzdani. WLAN mreže rade na veoma visokim učestanostima a karakteristike kablova nisu iste na svim učestanostima. Najviše nas tangira slabljenje signala koje unosi antenski kabl. Kablovi koje sasvim uspješno koristimo na učestanostima do 10 MHZ obično su potpuno neupotrebljivi na 2 GHz. Ako nam kabal zbog prevelike dužine ili neodgovarajućih karakteristika unese preveliko slabljenje, može se desiti da veza bude potpuna neostvariva. Priličan problem predstavlja to što je slabljenje antenskog kalba obrntno proporcionalno njegovoj cijeni i njegovoj debljini. Kablovi frhunskog kvaliteta mogu da budu skuplji i od samih WLAN uređaja, pa korištenje takvih kablova za SOHO instalacije jednostavno nije racionalno. S druge strane, ako treba da realizujete point-to-point link na 30 km, važan vam je svaki decibel pa se na kablovima ne smije štedjeti. Preporuka je da antenski kablovi budu što kraći a ako ste u prilici, obavezno ih kupite sa moniranim konektorom. Za konektore koji se koriste u WLAN mrežama veže slična pravila kao i za kablove. Vrhunski konektori su veoma skupi pa je u traženju optimalnog odnosa cijene i kvaliteta neki kompromis neizbježan. Postoji veoam veliki broj vrsta ali se najčešće koriste SMA, N i TNC. Najveći problem predstavlja to što svi proizvođači u svoje uređaje ugrađuju nestandarde verzije ovih konektora. Riječ je o konektorima se obrnutom polarizacijom što znači da im tijelo i pin u sredini nisu istog pola. Najčešće je to ženski SMA konektor sa muškim pinom. Preporučuje se da prije kupovine kablova pažljivo provjerite koji se tip konektora nalazi na vašoj anteni i WLAN uređaju. To će vam uštedjeti mnogo glavobolje. Spliteri se uglavnom koristi kada imamo potrebu da na jedan AP povežemo više antena. Obično su to usmjerene antene koje na ovaj način čine antenski sistem koji optimalno pokriva određeni teren. Druga važna primjena splitera je u konfiguraciji sa AP-om u repetitorskom modu. To su obično situacije kada treba da povežemo dvije lokacije između kojih ne postoji optička vidljivost. Problem se rješava pronalaženjem traće lokacije do koje postoji optička vidljivost iz prethodne dvije. Na tu lokaciju se instalira AP u repetitorskom modu sa antenskim spliterom i dvije usmejrene antene. Na tržištu se spliteri najčešće nude kao dvoportni ili četvoroportni modeli. Kao i kod ostale WLAN opreme, treba obratiti pažnju na to koji se tip konektora nalazi na antenskom spliteru.

Osnovna namjena tzv. Lightning Arrestor-a je da zaštite WLAN opremu od oštećenja do kojih bi moglo doći pri udaru groma. Funkcionišu tako što indukovane struje koje se pojave u koaksijalnom kablu pri udaru groma sprovede u zemlju. Iz tog razloga je neophodno da budu propisno uzemljeni. Raširena je zabluda da ovi uređaji mogu zaštiti WLAN mrežu od direktnog udara groma u antenu – pri takvom udaru antena bi bila sigurno uništena a vjerovatno i ostala WLAN oprema čak i ako se ugradi najbolji lightning protector koji se može naći na tržištu. Zaštita koju pružaju ovi uređaji odnosi se samo na udar groma koji se desio u blizini. Pri kupovini ovih uređaja treba obratiti pažnju na slabljenje signala koje unose i tip konektora koji se na njima nalazi. Veoma je važno da provjerite za koji raspon učestalosti su predviđeni i da li je vrijeme reakcije manje od 8 mikrosekundi, koliko je propisano IEEE standardom. Pojačivači se najčešće koriste kada treba konpenzovati slabljenje signala do koga je došlo zbog predugačkog antenskog kabla ili velikog rastojanja između povezanih WLAN uređaja. Teba ih koristiti samo kada problem nije moguće riješiti upotrebom neke od snažnijih antena. Zakonom je propisana maksimalna dozvoljena snaga emitovanja tako da vam nenamjerska upotreba snažnih pojačivača može napraviti problem.

WIRELESS SECURITY

Prednosti pristupa internetu putem bežične mreže su očigledne – surfanje iz vrta ili terase bez ručnih kablova o koje se zaplićemo, više korisnika istovremeno može koristiti internet ali i međusobno komunicirati... – ali istovremeno skrivaju veliku opasnost od zloupotrebe jer se na nezaštićenu bežičnu mrežu može spojiti bilo ko (pa čak i slučajno, misleći da se spaja na vlastiti bežični usmjernik).

WEP ili WAP ?

Najvažniji korak u zaštiti bežične mreže je kriptiranje prometa – korištenjem enkripcije podaci koji putuju između korisnika i usmjernika postat će nerazumljivi za sve osim onih kojih raspolažu ispravnom šifrom za dekripciju sadržaja. Potrebu za kriptiranjem komunikacije su prepoznali i proizvođači bežične mrežne opreme, pa je već u same uređaje ugrađen sav potreban hardver i softver za šifriranje prema nekom od aktuelnih standarda. Moderni uređaji održavaju enkripciju korištenjem protokola WEP (Wired Equivalent Pribacy) i WPA (WiFi Protected Access). WEP je nešto stariji protokol koji omogućuje enkripciju korištenjem 40 – ili 104 – bitnog ključa (lozinke), pri čemu je duža lozinka ujedno i sigurnija. Obzirom na to da se ključ koristi u kombinaciji s 24 - bitnim inicijalizacijskim vektorom, govrimo o 64 – ili 128 – bitnoj vep implementaciji. Sam ključ mora biti fiksne dužine pa ovisno o implementaciji morate koristiti 5 ili 13 karaktera (brojki i slova). Na žalost, u implementaciji protokola WEP su pronađeni propusti koji ga čine ranjivim, iskusni hakeri će ga provaliti u roku od 15 minuta ili manje, ali ukoliko nemate drugu mogućnost (npr. spajate se sa starijim korisnicima koji podržavaju samo WEP) i on će biti dovoljan. Noviji protokol pod nazivom WPA je puno sigurniji i preporučujemo vam da ga koristite kad god možete. Zbog sporog razvoja pune verzije protokola prije vremena je službeno prihvaćen dio specifikacije koji ne zahtijeva izmjene u načinu rada postojeće bežične mrežne opreme pod nazivom WPA. Puna implementacija protokola poznata je pod nazivom WPA2, a u praksi ju nešto rjeđe susrećemo i koristimo. Sam protokol WPA može raditi u saradnji s centralnim sigurnosnim poslužiteljem (RADIJUS) koji će vršiti autentifikaciju korisnika, ali takvo rješenje se primjenjuje samo u većim mrežama na kojima postoje dedicirani poslužitelji za tu funkciju. Za svoje potrebe ćemo koristiti WPA-PSK (PreShared Key) autentifikaciju kod koje svi bežični mrežni uređaji koriste jednaki ključ lozinku kojim se podaci kriptiraju. Kako bi smo u potpunosti spriječili pogađanje šifre, potrebno je koristiti šifru od najmanje 22 potpuno slučajno odabrana karektera, ali poslužit će i lakše pamtljive šifre veće dužine (maksimalno možemo koristiti 63 karaktera). Od ostalih parametara uobičajno se koristi protokol TKIP za upravljanje ključevima (nepotreban ukoliko koristimo WPA2, tada se u tu svrhu koristi CCMP) te AES enkripcija (dostupna samo kod WPA2 kompatibilnih uređaja). Pomalo zbunjujuće je što iako se radi o standardima različite namjene, odabir između TKIP-a i AES-a obično nalazimo u istom padajućem izborniku koji sebi možemo predstaviti kao izbornik u kojem odabiremo hoćemo li koristiti protokol WPA ili WPA2 ili tako objasniti ovu nelogičnost.

Ostale sigurnosne postavke

Posljednja postavka koju nikako ne bismo smjeli zaboraviti je onemogućavanje udaljene administracije putem interneta – pritup web konzoli administracijskog sučelja bi trebao biti moguć jedino s veše lokalne mreže. Zabranom administriranja usmjernika s interneta, postavljanjem šifre za pristup konfiguracijskom sučelju i aktivacijom protokola WPA činili smo dovoljnu zaštitu svoje bežične mreže, ali ukoliko imete potrebe i volje, postoji još nekoliko stvari koje možete učiniti da bi ste dodatno povećali sigurnost svoje mreže. Jedna od karakteristika svake bežične mreže je njen jedinstveni SSID (Service Set Identifier), odnosno ime mreže. Uobičajna konfiguracija podrazumijeva da pristpna tačka (u našem slučaju WLAN usmjernik) javno obznanjuje svoju prisutnost, odnosno svoj SSID kako bi korisnici mogli odabrati preferiranu mrežu na koju će se spojiti. Ovo možemo promijeniti i sakriti SSID, ali tada svi korisnici moraju unaprijed znati SSID mreže na koju se spajaju. Takava zaštita sama po sebi nije dovljna jer će malo vještiji hakeri vrlo lako pronaći SSID mreže prisluškujući komunikaciju između korisnika i pristupne tačke, ali u kombinaciji s nekim od enkripcijskih protokola može poslužiti za dodatnu zaštitu bežične mreže. Nešto veći stupanj zaštite od skrivanja SSID-a mreže pruža filtriranje po MAC (Media Access Control) adresi. Svaka mrežna kartica (bežična ili obična) iz tvornice dolazi s jedinstvenom MAC adresom koju možemo koristiti za izradu popisa kartica kojima će biti dozvoljeno spajanje na našu pristupnu tačku. Ovu adresu obično možete pronaći na naljepnici na mrežnoj kartici ili pristupnoj tački, ili ispisati iz operativnih sistema Windows uz pomoć naredbe ipconfig/all koju unesemo u naredbenom retku (pod nazivom Physisal Address). Iako je MAC adresa vezana za hardver mrežne kartice, postoje načini da se ona promjeni (ponekad je to moguće napraviti jednostavno, na primjer iz BIOS-a matične ploče s integrisanom mrežnom karticom), pa tako napadač može prisluškivati mrežni promet ne bi li saznao koje su dozvoljene adrese i zatim promijeniti adresu svoje kartice i uspješno se spojiti na pristupnu tačku. Kao i kod skrivanja SSID imena, filtriranje po MAC adresama nam pruža dodatnu zaštitu, ali se nemojte oslanjatni isključivo na to.

Napredne mogućnosti zaštite

Ne zaboravite ni na ostale uobičajene metode zaštite kao što je firewall koji sprečava pristup servisima na vašim računarima s interneta. Ako se odlučite za korištenje firewalla, imajte na umu da unaprijed morate znati parametre rada svakog od servisa koji želite propuštati (broj porta na kojem određeni servis komunicira s drugim poslužiteljima i korisnicima). Mrežni stručnjaci i korisnici koji pristupaju poslovnim sistemima će povrh svega koristiti i WPN tunele te IPSec kriptiranje, ali opis ovih funkcija je previše kompleksan za ovaj maturski rad. Neki korisnici su uređaj nabavili bez namjere da ga koriste za spajanje bežičnih mrežnih korisnika već će svoje računare spajati isključivo putem UTP mrežnih kablova. Takav način korištenja je takoše je sasvim uredu, ali ne zaboravite isključiti funkciju bežične pristupne tačke obzirom da je ta funkcija inicijalno uključena, ukoliko je ne isključite, riskirate da vam se na mrežu i internet spajaju susjedi i ostali prolaznici bez obzira što sami ne koristite bežičnu mrežnu vezu.

BEŽIČNO UMREŽAVANJE LINUXA

Linux je hibistima posebno atraktivan za bežično umrežavanje. Nije to samo potreba za prenosivošću i prostorom bez žica, već se Linux koristi i kao napredni sistem za usmjeravanje i firewalling, a wireless je tu samo kao još jedan od medija za prenos signala. Iako je sve to moguće i na Windowsima, Linux ipak ima nekoliko bitnih prednosti. Kako su poneki driveri open source, korisnici su našli načina kako da izvuku maksimum iz tih kartica, dobivajući nedokumentirane opcije. Osim finog podešavanja parametara tu je i mogućnost pretvaranja nekih modela jeftinih korisničkih kartica u access pointove. Kad naglasimo da procesorska snaga i ostale performanse računara nisu toliko bitne, nije ni čudo što je Linux pronašao mjesto u davno zastarjelim računarima na mnogim tavanima.

Mrežne kartice

Nažalost, veći će dio ovog teksta biti posvećen podržanosti bežičnih kartica pod Linuxom jer, kako smo zapravo i navikli, postoje problemi s driverima. Proizvođači, kako bi snizili cijenu uređaja često ne izrađuju drivere, a takođe ni ne daju specifikacije open source zajednici. Da stvar bude gora, ponekad na istoj verziji kartica iz revizije u reviziju mijenjaju chipset, pa kupnja kartice može biti prava igra ne sreću. 

Srećom, danas skoro da ne postoji neki model koji nije podržan, tako da situacija nije toliko beznadna kao kod soft modema. Ali principijelna je razlika uz koliko napora mi dolazimo do te podrške. Neki su driveri sadržani u osnovnom kernelu, neke pakiraju pojedine distribucije, a za neke ćemo se pošteno pomučiti kako bi smo ih osposobili. Takođe u odnosu na Windows verziju kartice mogu podržavati manje (nekad doduše i više) funkcija.

PROGRAMI ZA WIRELESS

Iako su po mrežnim karakteristikama, tj. s gledišta aplikacija i krajnjih korisnika, bežične mreže identične klasičnim žičanim mrežama, specifičnosti vezane uz sam mediji za razmjenu podataka, česte pogreške i prekidi veze te puno veća opasnost od prisluškivanja komunikacije predstavljaju određene dodatne uslove koje komunikacijski softver mora zadovoljiti kako bi se korstio u bežičnim ili kombinovanim žičano-bežičnim mrežama. Prije svega, komunikacijski programi trebali bi posjedovati mehanizme za potvrdu prijema poruke, tj. potvrdu da je neki paket podataka stvarno stigao do servera ili do drugog korisnika (dok ovo i nije toliko bitno za, na primjer, VoIP komunikaciju, slanje kratkih IM poruka može biti vrlo frustrirajuće ukoliko ne postoji povratna informacija o njihovom uspješnom dostavljanju). Ovde se ne misli toliko na potvrde u obliku informacije korisniku, kao što je ’’staturs report’’ pri slanju SMS-ova, nego na interne poruke između komunikacijskih programa koje osiguravaju sigurnu dostavu, a po potrebi i retransmisiju ne potvrđenih ili odbacivanje višestrukih poruka. Nadalje, predstavljaju se i posebni sigurnosni zahtjevi. U bežičnim mrežama podaci se slobodno šire prostorom i može ih ’’slušati’’ i analizirati svako ko posjeduje bežičnu mrežu karticu i antenu i nalazi se relativno blizu (blizina je ovdje stvarno relativan i prilično rastezljiv pojam jer ovisno o upotrebljenoj opremi s jedne, ali i s druge strane, može iznositi od nekoliko desetaka metara do nekoliko kilometara).

Jabber

Jedan od najpopularnijih protokola za razmjenu IM poruka u bežičnim mrežama je Jabber. To je ustvari set XML streaming protokola kojima se opisuje razmjena poruka, s podrškom za presence, sigurnu razmjenu podataka i višejezične okoline. Krajem 2004. godine IETF je standarizovao ove protokole kao RFC 3920 i 3921, ili pod lahko pamtljivim imenom Extensible Messaging and Presence Protocol, tj. XMPP. Jabber, kao besplatna i otvorena alternativa komercijalnim IM rješenjima, idealan je za primjenu u amaterskim računarskim mrežama. Kao server najčešće se upotrebljava Wildfire (donedavno poznat pod nazivom Jive Messenger), besplatni Jabber server pisan u Javi te stoga dostupan za gotovo sve platforme. Osim njega popularni su i Jabberd te Ejabberd, koji su takođe besplatni, kao i nekolicina komercijalnih proizvoda. Protokol Jabber podržava čitav niz IM korisnika a među popularnijima i mogućnostima bogatijima su Miranda-IM, Trilian, Exodus i Gaim. Naravno, svi su takođe besplatni, većina ih omogućava spajanje na više raznih IM mreža (ICQ, AIM, Yahoo! Messenger, MSN Messenger ...), a neki su čak i spajanje na istu mrežu s nekoliko različitih korisničkih imena.

E/pop

Jedan od osnovnih nedostataka IM programa pri korištenju u lokalnim mrežama, a pogotovo u onim koje konstantno evoluiraju i proširuju ili mijenjaju broj korisnika, leži činjenica što ne omogućavaju pregled liste svih trenutno aktivnih korisnika, njihovu podjelu u interesne skupine te slanje poruka cijelim grupama ili čak svim korisnicima na mreži. Naime, u slučaju klasičnog instant messaginga svaki korisnik posjeduje vlastitu listu ’’prijatelja’’ i ni na koji način nije svjestan dolaska novog korisnika, osim ukoliko ga ovaj direktno ne kontaktira. Takođe, svaki novi korisnik, ako želi vidjeti ko je sve aktivan na mreži u nekom trenutku, u svoju listu mora dodati sve već otprije postojeće korisnike, što zna biti dugotrajan i mukotrpan posao. Bolje rješenje ovog ptoblema nudi e/pp, komercijalni instant messaging sistem koji samostalno održava listu svih registrovanih korisnika i šalje ju svakom korisničkom programu koji se spoji na njega. Na ovaj način svi korisnici mogu vidjeti tko je sve trenutno registrovan na mreži, je li online, offline, uz računar ili u privacy modu. Grupiranje u interesne skupine u potupnosti je prepušteno korisnicima koji se mogu prijaviti u neku od postojećih radnih grupa, ili kreirati novu. e/pop sve poruke prenosi u kriptiranom obliku i to preko lokalnog servera koji ih dalje može proslijediti krajnjem korisniku, poslati drugom serveru s kojim je povezan ili čuvati dok primatelj ne dođe online. Serveri se mogu međusobno povezivati ’’cjevovodima’’, s napomenom da se najviše preporučuje povezivanje u topologiju zvijezde, jer ciklično spajanje zna dovesti do neplaniranih rezultata, tačnije raspadanja sistema sinhronizacije servera i generisanja vrlo velike količine mrežnog prometa između njih, kao i između svakog pojedinog servera i njegpvoj korisnika. Osim instant messaginga, e/pop, koji je inače prvenstveno namijenjen korporativnoj upotrebi, tj. za komunikaciju radnika unutar neke firme, posjeduje i nekoliko dodatnih, često vrlo korisnih funkcija. Uz IM poruke moguće je slati fajlove veličine do 5 MB, dok se slike mogu ubacivati i direktno u samo tijelo poruke. Podržana je i opcija višekorisničkog chata (nalik na IRC kanale), mogućnost udaljene kontrole računara, nešto nalik na Remote Desktop u Windowsima) te udaljena administracija (možete na primjer pokrenuti ili ugasiti neku aplikaciju i restartovati računar), naravno samo u slučaju da vam je vlasnik tog računara dozvolio pristup ili rekao password kojim je zaštitio ove opcije od zloupotrebe. Uz odgovarajuće dodatne module, ovaj program podržava i prenos glasa te još neke dodatne funkcije, doduše u prilično rudimentarnom obliku. Jedan od najvećih nedostataka e/popa su loši mehanizmi oporavka od pogrešaka, pa se pri pucanju wireless linkova pojedine poruke znaju bespovratno izgubiti. e/pop je prvenstveno namijenjen za Windows računare, serverska komponenta se pokreće kao Windows servis, dok se korisnik, osim u Windows verziji, može naći i u Java inačici, koja, koliko nam je poznato, nažalost ne radi najbolje na ostalim platformama.

WIRELESS I ZDRAVLJE

Elektromagnetska zračenja radijskih i mikrovalnih frekvencija se za razliku od, na primjer, UV zraka, rentgenskih zraka i gama-zraka službeno svrstavaju u takozvana neionizirajuća zračenja. Sve što taj termin znači jest da je njihova energija (nezavisno o snazi emisije) nedovoljna da ionizira te tako razori živo tkivo. Većina ljudi, međutim, termin ’’neionizirajuće zračenje’’ te njegovo osnovno značenje previše generalizira, a često i percipira kao znak potpune neškodljivosti po zdravlje – neionizirajuća zračenja možda ne čine štetu mehanizmom ionizacije, ali to nikako ne garantuje da promjene u organizmu ili određenom tkivu ne mogu izazvati na neki, posve drugi način. Osnovni problem kod bilo kakvog službenog razmatranja štetnosti bežičnih komunikacija po zdravlje trenutno jest potpuno zanemarivanje ikakvih efekata na živo tkivo osim toplinskih. Toplinske efekte je lako simulirati i izmjeriti, pa su upravo idealni za potrebe legislative i smirivanja javnosti. Upravo takav uticaj indicira i famozna SAR vrijednost (Specific Absorption Rate) koja se po zakonu u većini zemalja mora navesti uz svaki mobilni telefon te ne smije preći određenu granicu. Obzirom na to da je granica definisana za frekvencijski raspon od 10 MHz do 10 GHz, ista vrijednost tiče se i standarda 802.11, iako nije praktično primjenjiva budući da način mjerenja SAR vrijednosti za WLAN komunikaciju nije definisan.

Još jedna prekrasna generalizacija

Kad se već dotičem tog pojma SAR, šta on uopšte znači? Po definiciji, to je mjera brzine kojom se energija elektromagnetskog zrečenja radiofrekvencija apsorbuje u živom tkivu. Možda će koji elektrotehničar (i/ili fizičar) frknuti nosom na ovo ’’brzina’’, ali upravo o brzini jest riječ – SAR se izražava u vatima po kilogram, odnosno snazi po masi, a snaga upravo i jest energija u jedinici vremena, dakle brzina ’’protoka’’ energije. Ako SAR definiše količinu energije izračene u neko tkivo, u čemu je uopšte problem? Kao kontrolna mjera zaštite ljudskog zdravlja SAR djeluje kao sasvim logičan i objektivan mehanizam, nezavisno o konkretnom uticaju zračenja na tkivo, zar ne? Pa i ne. Naime, SAR se (iz očiglednih i nekih manje očiglednih razloga) naravno ne mjeri izravno, već na ’’fantomu’’ – modelu ljudske glave izrađenom od plastike napunjene tekućinom dielektričnih svojstava identičnih tkivu ljudske glave. Kraj takvog se modela stavlja mobilni telefon, (ili bilo koji drugi izvor elektromagnetskog zračenja) te se robotiziranom sondom mjeri zagrijavanje ’’tkiva’’ na unaprijed specificiranim tačkama. Koliko je sve skupa smiješno, čak ako i prihvatimo činjenicu da nema smisla mjeriti ništa osim toplinskih efekata, prilično je jasno – od toga da se mjerenja obavljaju na upravo nevjerovatno pojednostavljenom i generaliziranom modelu, do toga da se posve ignoriše ikakav efekat zračenja osim osnovne pretvorbe u toplinsku energiju.

Komplikacije

Potencijalnih efekata RF zrečenja, kako niskofrekventnih, tako i mikrovalnih i mikrovalimo bliskih ima još mnogo i nije ih niti približno tako lahko izmjeriti, pa čak, zasad, niti opisati ili obrazložiti. Osim toplinskih efekata, koje jaka RF polja izazivaju direktnim ustritravanjem molekula u organizmu, postoje i komplikovaniji elektrohemijski, koje mogu izazvati i polja niskih snaga. Vanjska električna i magnetska polja oko živog organizma izazivaju slabe Lorentozove sile (sile magnetnog polja na naboj u gibanju) koje utiču na prirodan tok iona u tkivu te čak i strukturu nekih komplikovanijih molekula. Rezultat su katkad usporeni, katkad ubrzani hemijski procesi. Prema dosadašnjim saznanjima, promjenjiva magnetska polja, pogotovo niskofrekventna, predstavljaju najveći rizik po ljudsko zdravlje – izazivaju ozbiljne promjene u staničnom metabolizmu, izazivaju promjene u procesu transkripcije DNK u mRNK, usporavaju staničnu diobu, a mogu izazvati čak i ozbiljne promjene na romosonima ili čak fregmentirati DNK (što je čak dokazano, iako u posljednje vrijeme i osporavano, na mozgovima laboratorijskih miševa). Slični su efekti iako u manjoj mjeri, uočeni i kod moduliranih i pulsnih radijskih signala, a uz opisane mogu u ekstremnim slučajevima izazvati čak i teške poremećaje imunološkog sistema, ubrzati razvoj Alzheimerove i Parkinsonove bolesti ili izmijeniti moždane EEG uzorke. Možda vam sve ovo zvuči prenapuhano, ali imajte na umu kako je ljudsko tijelo prirodno prožeto čitavim nizom intrinzičnih električnih polja, kao i da neki od najbitnijih elektrohemijskih procesa u tijelu počivaju upravo na osjetljivoj ravnoteži vrlo slabih napona. Živčani sistem i impuls, na primjer, počivaju na širenju poremećaja naboja od nekoliko stotinki ili desetinski volta. Mozak stvara vrlo komplikovano niskofrekventnu promjenljivo električno polje koje se očitava EEG-om. Rad srca takođe stvara relativno jako električno polje koje je moguće detektirati širom tijela. Mjerljivi se električni naponi čak javljaju i kod sasvim banalnih pojava poput savijanja i naprezanja kostiju. Kad smo već kod kostiju, jedna zanimljivost – otkriveno je da slaba, pulsna RF polja, s vršnim vrijednostima od 0,1 do 0,15 V/m, potiču zarastanje kostiju te usporavaju ili čak liječe osteoporozu. Pri tom valja primjetiti da je takav efekt uočen isključivo pri tačnim određenim valnim oblicima i frekvencijama, koje ’’podupiru’’ postojeće elektrohemijske procese.

Modulacija je ključ

Konačno, ako na elektrohemijske i hemijske efekte elektromagnetskog zračenja radijskog spektra na ljudski organizam malo ko obraća pažnju, još jedan aspekt, možda još i više zabrinjavajući, svi posve zaboravljaju – uticaj na okolinu i druge organizme. Prema razultatima nekoliko recentnijih studija, od početka masovnijeg širenja modernih bežičnih telekomunikacijskih tehnologija primjećeni su ozbiljni poremećaji eko sistema u i oko većih gradova, pa čak i drastične promjene u migracijskim ciklusima te osjetna smanjenja nekih osjetljivih populacija (kukaca i ptica pogotovo). Iako izravne opasnosti po ljude od poremećaja ovog tipa nema, neizravna itekako postoji, jer se bilo kakve promjene ravnoteže eko sistema uvijek na kraju naplaćuju – možda ne odmah, ali nakon određenog kritičnog momenta promjena sigurno. Upravo je ta činjenica, kombinovana s porastom broja tužbi vezanih uz uticaj elektromagnetskih zračenja na zdravlje, bila i poticaj američkoj Agenciji za zaštitu okoline (EPA-Environmental Protection Agency) da sastavi izvještaj naslovljen ’’procjena potencijalne kancerogenosti elektromagnetskih polja’’. Prema tom izvještaju, stvari definitivno nisu tako jednostavne kakvima nam se u medijima predstavljaju, a baš niti benigne. Prema EPA-i, iz nekoliko se istraživanja, na vojnim i HAM radiooperaterima da zaključiti kako zračenja u mikrovalnom i mikrovalovima bliskom frekvencijskom području mogu biti uzrok povećanom riziju od rakova hematopoetskog sistema (specifičnih oblika leukemije prvenstveno). Kao i uvijek kod takvih izvještaja, nigdje se ne spominju izravni dokazi da je tome tako, ali sama činjenica da se u relativno konzervativnom dokumentu kaže da RF valovi mogu biti uzrokom povećanom broju oboljenja kod rukovaoca fisokofrekventnim fadijskim sistemima dovoljno govori. Dokumenti takođe spominju i testove nemoduliranom i moduliranom RF radijacijom izvođeni na miševima 60-ih, 70-ih i 80-ih godina, kojima je izričito dokazano da izlaganje čak i slabijim moduliranim signalima može izazvati čitav niz metaboličkih promjena i predznakova karcinoma, ne neužno povezanih sa zagrijavanjem tkiva. U izvještaju se na kraju zaključuje kako i slaba elektormagnetska zračenja visoke frekvencije definitivno mogu izazvati kancerogene efekte ako su modulirana niskofrekventnim signalom (od nekoliko desetaka do par stotina herca), iako konkretan mehanizam koji ih uzrokuje nije poznat. Da stvar bude zabavnija, spomenuti dokument objavljen je još 1990. godine.

Pojačana pažnja, a ne panika

’’Ali 3G i WLAN tehnologije uopšte ne koriste tako niske modulacijske frekvencije’’, primjetit će upućenik. Zaista, ali valja primjetiti dvije stvari: kao prvo da vjerovatno dosad niste čuli niti za tvrdnje iz gore navedenog izvještaja što je prilično značajno samo po sebi, te da osnovne specifikacije nekog radijokomunikacijskog sistema ne govore čitavu priču. Naime, i GSM, a pogotovo 3G i WLAN tehnologije znaju emitovati burstove (kratkotrajne, intenzivne emisije) frekvencijama vrlo bliske upravo spomenutim. Poenta svega ovoga bila je staviti vam bubu u uho, zrnce sumnje koje će vas primorati na skeptičniji, paranoidniji pristup modernom svijetu bežičnih komunikacija, nagovoriti vas da dalje istražujete sami i WLAN tehnologije (kao i one ostale, naravno) u svakodnevnom životu percipirate kao nešto sasvim ozbiljno i vrijedno vaše pune pozornosti, a ne tek kao bezazlenu igračku. Usmjerena antena na krovu je u redu, usmjerena antena u sobi baš i nije. AP uključen 24/7 na noćnom ormariću je loša ideja, AP blizu plafona u dnevnom boravku je prihvatljiv (pogotovo ako ga povremeno i isključujete). Uobičejeno korištenje dlanovnika i prijenosnih računara s ugrađenim (ili dodanim) WLAN adapterom je normalna stvar, ostavljanje takvog uređaja s uključenim WLAN-om danonoćno kraj novorođenčeta ne bi bila normalna stvar. Upravo o takvom minimalnom obliku pažnje i promjene u percepciji govorimo.

ZAKLJUČAK

Ako danas malo bolje pogledamo stvari po našim stanovima i na našim radnim mjestima, primjetit ćemo da su se bežične komunikacije malo-pomalo uvukle u naše živote i da su u velikoj mjeri promijenile naše navike i način na koji obavljamo svoje poslove. U posljednjih 10 godina preovlađujući trend je da sve postane bežično – počelo je sa raznim daljinskim upravljačima i kućnim telefonima, a sada osvaja i svijet računarskih periperala. Računarske mreže su idealno polje za primjenu tehnologije bežičnih komunikacija – mogao bi se napraviti poduži spisak prednosti takvih mreža u odnosu na klasični. Neke od prednosti koje bi se našle na samom vrhu tog spiska su fleksibilnost, mobilnost, raspoloživost, lahka instalacija, prenosivost ... Osim prednosti koje sam naveo postoje i neki ozbiljni problemi koje donosi korištenje radiotalasa kao prenosnog medijuma. Kod žičanih mreža važi pravilo da sve besprijekorno radi ako je mreža realizovana u skladu sa standardima. Sa radiotalasima to nije slučaj – možete sve napraviti kako treba pa da ipak smetnje u propagaciji umanje performanse na nivo znatno ispod projektovanog. Ako to sve rezultira i povremenim prekidima veze, takva mreža nije za ozbiljnu upotrebu. Bezbjednost je ono o čemu se veoma brine pri izgradnju bilo koje mreže, a kod bežičnih mreža to je pitanje još kritičnije zato što je prijenos dostupan bilo kome u dometu ako ima odgovarajuću antenu. Moram par riječi reći i o situaciji kod nas. Nažalost, mi još uvijek nismo dio svijeta u pravom smislu te riječi pa je teško pratiti svjetske trendove. WLAN thnologija je veoma popularna u našoj zemlji i prodaja WLAN proizvoda vrtoglavo raste iz godine u godinu. Na prvi pogled trend je potpuo isti, ali su razlozi sasvim druge prirode. Prodaja WLAN uređaja cvijeta najviše zahvaljujući tome što obično nemate na raspolaganju neki drugi način da se povežete. U našim uslovima zvuči pomalo smiješno konstatacija poslodavca na zapadu da produktivnost njegovih ljudi raste zato što svi imaju Wireless opremu. Ako posmatramo sadašnju situaciju mi WLAN opremu najčešće koristimo iz nevolje. To se vidi i po strukturi WLAN opreme koja se najviše prodaje kod nas. Rijetke su teme kao što su bežične mreže. Dok je tehnologija o kojoj govorimo uglavnom vrlo dosadna, mogućnosti koje ona nudi korisnicima gotovo da nemaju granica. Najznačajnija je ipak činjenica da za razliku od drugih tehnologija bežične mreže tek u svojem zečetku i ono što koristi trenutno samo je mali dio ukupnih mogućnosti koje ova tehnologija pruža. Ove mreže prvenstveno služe kako bi njeni korisnici mogli raditi, zabavljati se ili nešto naučiti. Bežične mreže obuhvataju veliko područje, kako tehnološki tako i u primjeni, da je gotovo nemoguće napisati tekst koji bi ravnomjerno pokrio sve. Jedna od karakteristika koja bežične tehnologije čini zanimljivima je činjenica da njihova budućnost nije lahko predvidljiva. Svima je jasno da je budućnost povezivanja upravo u bežičnim mrežama, ali brzina kojom se tehnologija razvija i neprestano pojavljivanje novih tehnologija i novih načina korištenja postojećih načina povezivanja bilo kakvo predviđanje onoga što će biti sutra ili prekosutra čine gotovo nemogućim.

LITERATURA:

- mjesečni kompjuterski časopis: pc chip broj 129, februar 2006. godine - mjesečni kompjuterski časopis: VIDI broj 119, februar 2006. godine - specijalni dodatak autora Dragana Markovića: WLAN Bežične mreže, arpil 2004. godine izdat od PC PRESS-a - Internet stranice: ● http://www.google.ba/ ● http://ba.wikipedia.org ● http://www.usr.com ● http://hackedgadgets.com ● http://www.alti.co.yu ● http://www.netiks.co.yu ● http://www.wifi-pc.it