Razgovor:Počitelj
 | Ovo je stranica za razgovor na kojoj možete predlagati izmjene na članku.
|
Prebačeno sa članka, dok se ne preuredi:
Počiteljske znamenitosti[uredi izvor]
Medresa
Počiteljsku medresu sagradio je Šišman Ibrahim-aga, tadašnji ćehaja Ahmed-paše Ćuprilića. Zgrada je skromnih dimenzija, vjerovatno usklađena sa prostornim mogućnostima i nosi tipične, tradiconalne odlike osmanske arhitekture - građena je u obliku slova "L".
Sačinjena je kao kompozicija od pet manjih prostorija pokrivenih kubetima ili kupolama i dershane, veće prostorije u kojima se održavala nastava, okrenute prema neretvi, koja je također pokrivena nešto većom kupolom. Kao i većina medresa građenih u ovom razdoblju i počiteljska je sazidana od poluobrađenog masivnog kamena. Prozori su pravougaonog oblika sa kamenim okvirima.
Ispred medrese nalazi se prostrana avlija, terasa- popločana pljosnatim neretvanjskim kamenom izglačanog do sjaja. Dvorište je okrenuto prema zapadu, zaklonjeno gustim krošnjama divljeg šipka, koje bacaju debele sjene i time čine boravak u dvorištu puno udobnijim za vrijeme vrućih hercegovačkih dana.
Gledano iz daljine, kupole medrese se stapaju sa džamijskom, te kao da čine jedno tijelo djeluju smireno i očaravajuće.
Mekteb
Osim medrese, u Počitelju je postojao i mekteb, tj. niže osnovno obrazovanje još u prvoj polovini 16. stoljeća. Ali tek 1743, godine poznat nam je prvi mualim ili vjeroučitelj - Ali-ef. Spahić. Pretpostavlja se da je mekteb djelovao u neposrednoj blizini medrese, te da je djelio dvorište sa medresom. Zasigurno je da se mektepska nastava počela izvoditi u medresi 1878. godine. Sahat-kula
Mjerenje vremena za muslimanski narod predstavlja vrlo bitan aspekt njihovih života i organizacije vjerskih obaveza. Ibrahim-paša je oko 1664. godine u Počitelju podigao 16 metara visoku sahat-kulu, nadaleko pozantu kao neodvojiv dio počiteljske panorame i historije.
Proračunavanje nastupanja dana iziskivalo je posebnu stručnu spremu i obrazovanu osobu tzv. muvekita.
Prema legendi, zvono za sahat-kulu doneseno je sa Krete. Sat je uklonjen 1917. godine kao i zvono za koje se tvrdi da je pretopljenjo u vojne svrhe. Kula
Glavna počiteljska kula nalazi se na sjevernoj strani grada i pruža posjetitelju nevjerovatan pogled na kuće i sokake. Kula je prije svega služila u odbrambene svrhe, ima veliki broj puškarnica ali je za pretpostaviti da su se koristili i manji topovi.
Njena visina je braniteljima pružala izvrstan pogled prema svim stranama svijeta i tako Počitelj činila gotovo neosvojivim. Neprijatelj jednostavno nije imao efekat iznenađenja na svojoj strani.
Na sami vrh kule dolazi se kružnim i tijesnik kamenim stepeništem. Kula ima ukupno četiri sprata, svaki visok nekih 170 cm. Prvi i ujedno najniži sprat je vjerovatno služio kao skladište za barut. Na svakom spratu se nalazi kamin sa odžakom koji je služio za spremanje hrane i grijanje prostorija.
U sjevernom podnožju kule nalazi se otvor koji sada gleda prema provaliji, ali prema navodima putopisca Evlije Čelebije tu se nalazilo 200 stepenica koje su vodile do neretve.
Ne treba zaboraviti da je u ono doba Počitelj bio okružen vodom, te da se grad vjerovatno opskrbljivao preko Neretve.
Možemo samo zamisliti taj spektakularni pogled i strahopoštovanje koje je izazivao ovaj grad kada bi mu se približavali. Evo jedna slika koja će vam dočarati ljepotu kojom je Počitelj zračio u ono doba i možda zagolicat maštu.
Džamija
Počiteljsku džamiju dao je sagraditi hadži-Alija 1562-1563. godine, što je vidljivo sa ploče iznad ulaznih vrata. Ploča je skinuta, a zatim vraćenja 1948. godine. Tekst na ploči glasi:
"Ovaj časni mesdžid sagradio je za oprost grješnika, dobrotvor i sluga dobrih ljudi Alija, sin Musaov, godine 970."
Džamija se nalazi na platou koje je proširivan kako bi se dobio odgovarajući prostor za gradnju. Rađena je od obrađenog kamena, a ispred nje se nalazi stari čempres koji je vjerovatno posađen za vrijeme nastajanja objekta.
Džamija spada u remek-djelo osmanske arhitekture i jedna je od najljepših džamija u Bosni i Hercegovini.
Počiteljci koji će se dugo pamtiti[uredi izvor]
Ali-ef. Resulović, živo je u Počitelju u prvoj polovini 19.vijeka. Obrazovanje je stekao u Istanbulu, zajedno sa izvjesnim Komadom, koji je također iz Počitelja.
Bio je protiv Ali-paše Rizvanbegovića. Sukob je dostigao tolike razmjere da su obojica morali napustiti Počitelj, nakon čega Ali-ef. odlazi u Egipat, gdje je oženio bogatu pašinicu. Iza sebe su ostavile žene koje su u to vrijeme bile u drugom stanju. Sinovi su se kasnije, kada su odrasli, na poziv očeva uputili u Egipat.
Kada su se iskrcali u Aleksandriji, svaki od sinova je potrčao instiktivno prema svome ocu.
Ali-ef. i Komad su umrli u Egiptu gdje su i sahranjeni. Ali-ef. je u Počitelju ostavio veliku biblioteku sa vrijednim rukopisima Kur'ana, za koju je dobio i voćnjak, koji je danas u vlasništvu porodice Resulović.
Alija Fehimi , blagajski kadija koji tvrdi da je rođen u Počitelju 1731. godine i tamo završio medresu pod mentorom Ali-ef. Spahićem. Završio je u Mostaru školu, kako kaže otišao je tamo bez odobrenja.
Ismail-ef Taslidža, sin Alije, rođen je 17. februara 1878. godine u Počitelju. Osnovno obrazovanje stekao je u Počitelju, nakon čega je počeo pohađati medresu u Ljubuškom. Imamski ispit položio je pred Kotarskošerijatskim sudom u stocu.
Tokom prvog svjetskog rata vrši dužnost vojnog imama turskih trupa u Galiciji. Nakon završetka rata vraća se domovini, te dobiva mjesto imama i mualima u selu Dabrica, a zatim u Lokvama, Pješevcu, Rečici i Višićima do 1952. godine kada biva penzionisan. Umire u dubokoj starosti 12. novemba 1962. godine.
Bekir-ef. Kapić, koga se stariji Počiteljci i danas rado sjećaju i s oduševljenjem o njemu govore. Rođen je 18. juna 1893. godine u Tasovčićima, gdje je završio osnovno obrazovanje 23.juna 1908. godine. Dalje obrazovanje nastavlja u Počitelju pod mentorstvom hadži Šakirom-ef. Mesihovićem i Muhammedom-ef. Džumhurom.
Nakon medrese pristupio je polaganju imamskohatipskog ispita u Mostaru. Dekretom Ulema-i-medžlisa u Sarajevu 1922. godine postavljen je za prvog mualima u osnovnoj vjerskoj školi u Počitelju.
Za glavnog imama postavljen je 1934. godine i na toj dužnosti ostaje sve do penzionisanja 1955. godine. Starije osobe pamte ga ga osobu koja je plijenila svojim ponašanjem, govorom i susretljivošću. Bio je izvrstan poznavalac historije Počitelja, te je posjedovao značajnu biblioteku u kojoj se nalazilo i nekoliko rukopisa. Svojim sinovima Hasanu i Ahmetu, ostavio je u obavezu da rukopise na turskom i arapskom jeziku poklone Gazi Husrev-begovoj biblioteci.
Umro je 16.februara 1966. godine, a sahranjen u Kapića haremu u Počitelju
Umjetnička kolonija Počitelj
Hronološki redosljed događaja
Prvih dana 1960. godine, na prijedlog arhitekte Džemala Čelića počelo se razmišljati o tome kako da se drevni grad Počitelj transformira u turistički centar, a već tri mjeseca kasnije jedna grupa umjetnika i kulturnih radnika našla se kod Vilka Vinterhaltera, tadašnjeg veoma agilnog i rijetgo zaslužnog ministra kulture i obrazovanje, koji je zdušno prihvatio njihov prijedlog da se u Počitelju osnuje umjetnička kolonija, po uzoru na slične kolonije koje počev od 1952. godine niču diljem Vojvodine.
Pri tome se naravno nije zaboravljala ni domaća tradicija. Slikarska kolonija koja je u Blažuju djelovala od 1919. , a u sarajevskoj štampi predstavljena je 1921. kao prva umjetnička kolonija u našoj Kraljevini.
Od samog početka, umjetnici su željeli da svojoj novoj koloniji daju internacionalni karakter i da stvore jednu osebujnu koncepciju za njeno buduće djelovanje. Prema pisanju slikara Hakije Kulenovića, njenog dugogodišnjeg upravitelja, prvu koncepciju razradili su sa Vinterhalterom slikar Ivo Šeremet, tadašnji direktor Umjetničke galerije BiH i Hasan grbčanović, političar čije se dugotrajne zasluge za unapređenje kulture i kulturnih institucija u BiH ne mogu dovoljno povući.
Kasnije je redovno isticano da je ideju za smještaj kolonije dao nobelovac Ivo Andrić, čiji je esej "Na kamenu, u Počitelju" citiran uzduž i porijeko u svakoj prigodi. Bilo kako bilo, prvi umjetnici koji su stupili na tle Počitelja, s namjerom da ispitaju uslove u kojima bi eventualno djelovala buduća kolonija, bili su Ivo Šermet, Mirko Kujačić i Hakija Kulenović. Sišli su u grad starim turskim drumom i bili očarani patinom, mirom i čudesnom ljepotom ambijenta, pa za njih unatoč brojnim poteškoćama više nije bilo kolebanja oko lokacije. Nešto kasnije odlučeno je da se kolonija smjesti u konake begova Gavrankapetanovića, potomaka posljednjeg počiteljskog kapetana, koji su bili očarani time što će njihova kuća služiti umjetnosti i umjetnicima.
Najgrltiji zagovornik ideje da se kolonija smjesti u Počitelj, "pa makar se u njoj umjetnik osjećao kao Robinzon", bio je uporni Ivo Šeremet. Ovaj veliki radnik podigao je na noge pet institucija u pet gradova: Umjetničku galeriju u Sarajevu koja je do njegovog dolaska tavorila pod upravom boema, književnika, likovnog kritičara i bivšeg studenta historije umjetnosti Hamze Hume; Muzej "Branko Šotra" u Stocu; ekspoziture Umjetničke galerije BiH u Banjoj Luci i Mostaru, te Umjetničku koloniju Počitelj, gdje se lično brinuo za sve: on nadzora nad adaptacijom i restauracijom stambenih objekata, prema projektu arhitekte Čelića, do prvobitne organizacije života i rada.
Konačno je došao i dan svečanog otvorenja Kolonije: 27. septembar 1964. godine. Tom prilikom, u ime ULUBiH-a govorio je njegov predstavnik Hakija KUlenović, koji će i ubuduće voditi brigu o Koloniji, o njenom profilu i organizaciji. Otvorenju su od umjetnika prisustvovali još samo Šeremet i Zuko Džumhur, predsjednik ULUS-a i trajni zaljubljenik u Počitelj, a tu se našao i mostarski slikar Meha Sefić: ostale zvanice bili su "zaslužni drugovi" iz tzv. političkih struktura - od republike do opštine. U to vrijeme u Koloniju se u jednoj smjeni, koja je trajala dvadeset dana, moglo smjestiti 20 umjetnika, a svaki gost - umjetnik bio je dužan da za fundus buduće galerije ostavi jedno svoje djelo. Važno je napomenuti da od samog početka u ovoj gostoljubivoj kući borave književnici, te pozorišni, filmski i muzički umjetnici, kritičari i drugi kulturni i javni radnici iz zemlje i svijeta.
Po svojoj otvorenosti prema vrijednostima iz drugih sredina ova Kolonija prednjači nad ostalim jugoslavenskim kolonijama, koje postaju sve više popularan vid umjetničkog života na ovim protorima.
Magistrala će kroz Počitelj prići tek iduće godine. Ona će donjeti onu toliko željnu vezu sa svijetom, ali u prvo vrijeme i velike nevolje mještanima nenaviklim na jurnjavu vozila. No, magistrala je udahnula novi život Počitelju: imućniji umjetnici kupuju stare i ruševne kuće u gradu, transformiraju ih u ateljee i koriste ponajviše u ljetnim mjesecima. U počiteljskom polju izgrađuju se mnoge vikendice, broj stanovnika raste. sve to nameće potrebu za bogatijim kulturnim sadržajima, za što se brine Kolonija, njena uprava i njeni privremeni stanovnici.
U aprilu 1966. godine održana je prva izložba Kolonije u Umjetničkom paviljonu u Sarajevu, a kasnije prenesena u Mostar i Čapljinu. Izložba je bila popraćena jednim za ono vrijeme reprezentativnim katalogom, a na njoj su prikazana 82 rada od trideset i jednog slikara.
Godine 1967. u revitalizaciju i obnovu Počitelja uključilo se i moćno sarajevsko uvozno-izvozno preduzeće Union-Impex. U saradnji sa Kolonijom "osnovnim smjernicama rekonstrukcije i revitalizacije Počitelja".
Bilo je mnogo dobrih prijedloga koji nisu realizirani, ali je zato provedena elektrifikacija, izgradnja vodovoda i kanalizacije i rekonstrukcija turske kaldrme, što je bilo veoma značajno za razvoj čitavog naselja. Neki umjetnici su protestirali što se ovaj "muzej pod otvorenim nebom" pretvara u turističku atrakciju.
Druga izložba bila je ujedno prvi nastup Kolonije van granica BiH. Popraćena katalogom, obuhvatila je 65 djela od 28 umjetnika, a priređena je krajem 1969. godine u poznatoj Galerij Kulturnog centra Beograda, odakle je početkom iduće godine prenesena u Suboticu. Kritika je konstatirala da su na njoj obuhvaćeni svi stilski pravci: od enformela i apstrakcije do nadrealizma.
Već krajem 1968. godine u štampi nailazimo na vijest o pripremama za izdavanje monografije Počitelj, a počiteljska tradicija održavanja Trešnjeve nedjelje u mjesecu junu svake godine biva prihvaćena kao datum otvaranja prve i svih kasnijih godišnjih stalnih postavki u galeriji Kolonije, koja je prvi put otvorena 1969., sa izborom umjetničkih radova iz vlastitog fundusa.
Te godine Kolonija je poklonila 13 reprezentativnih djela novootvorenoj Ekspozituri Umjetničke galerije BiH u Mostaru. U Koloniji često gostuju Ivo Andrić, Hamza Humo, Mak Dizdar, Dobriša Cesarić, Skender Kulenović.
Počitelj najčešće nazivaju "umjetničkom Mekom" i "slikarskom Montparnasseom". U maju 1970. u Koloniji se po prvi put razmatrala ideja o osnivanju umjetničkih radionica: keramičke u Čapljini, tekstilne u Stocu i grafičke u Počitelju. Arhitekta Čelić angažiran je na uvođenju grijanja u Koloniju i njenoj adaptaciji. Pod kraj ove godine priređena je treća izložba Kolonije na RU u Mostaru, na njoj se moglo vidjeti 62 eksponata iz njenog fundusa. U katalogu kojim je ova izložba bila popraćena, reproducirani su svi esponati. U to vrijeme došlo se i do jedne nemile konstatacije: da u fundusu nema vrhunskog djela, pa se razmišljalo o uzimanju stručnog kustosa, koji bi vodio brigu o tome da umjetnici ostavljaju Galeriji svoja vrjednija djela.
Slijedeće godine predviđa se izgradnja uspinjače do Gavrankapetanovića kule, gdje bi se u dane Trešnjeve nedjelje izvodile drame vezane za historiju Počitelja. Ova ideja nije nikada realizirana.
8.maja 1972. godine konačno je otvorena adaptirana Kolonija snadbjevana svim potrebnim savremenim komforom. Otvorenju je prisustvovao čak i tadašnji predsjednik izvršnog vijeća BiH Dragutin Kosovac. Pomišljalo se na to da kolonija bude otvorena preko čitave godine, od čega se kasnije odustalo. Samo nekoliko mjeseci kasnije, govori se i piše o tome da je fundus Galerije, pogotovo u grafici, na zavidnom nivou.
Od 7-17. oktobra 1972. otvorena je u Makarskoj izložba savremenih evropskih slikara iz Umjetničke kolonije Počitelj, na kojoj su se našla djela umjetnika iz Norveške, Italije, Japana, Turske i Jugoslavije. Pored ove, pod kraj te godine, Kolonija je u suradnji sa Kulturno-obrazovnom zajednicom iz Sarajeva i Poslovnicom za kulturne priredbe BiH, priredila izložbu grafike, prvu od nekoliko pokretnih izložaba koje će tokom 1973. i 1974. biti prikazane u 26 bosansko-hercegovačkih gradova. Početkom 1973. godine agilni član ULUBiH-a Franjo Likar, u to vrijeme zaposlen u spomenutoj Kulturno-obrazovnoj zajednici, zaputio se u obilazak ateljea poznatijih jugoslovenskih umjetnika, pozivajući ih u Koloniju i sakupljajući kvalitetne radove od onih koji su u njoj već boravili. Tako se prema pisanju štampe, fundus Kolonije i uvećao i poboljšao, a Likar je, pored ostalog, pratio pokretne izložbe Kolonije po BiH, držeći predavanja o savremenom slikarstvu.
Pod kraj 1973. prikazana je u Mostaru izložba "Počiteljske grupe 73", na kojoj su izlagana djela postdiplomskih studenata iz Belgije, Austrije, Italije i Jugoslavije, koji su te godine boravili u Koloniji. Inače u predsezoni (april-maj) u Koloniji svake godine borave i rade đaci Škole primjenjenih umjetnosti i Akadmeije likovnih umjetnosti iz Sarajeva, sa svojim profesorima.
9.juna 1974., na početku Trešnjeve nedjelje, poetskim recitalom otpočela je svečana proslava 10-godišnjice Kolonije, a Galerija je dobila i svog prvog kustosam historičarku umjetnosti Margitu Gavrilović,
U znak proslave priređena je u proljeće 1975. i dotad najveća izložba Kolonije sa 124 eksponata od 124 umjetnika. Sva izložena djela reproducirana su u veoma reprezentativnom katalogu koji je imao karakter monografije u kome su uz opširne biografije autora objavljeni predgovor Branke Miletić i opširan stručni tekst Hakije Kulenovića, te više literalnih priloga.
Izložba je obišla Sarajevo, Tuzlu, Banja Luku, Mostar, Trebinje i Čapljinu. Umjetnička kolonija Počitelj sve više postaje mjesto na kome se organizuju značajni susreti, simpoziji i savjetovanja na jugoslavenskom nivou. Tako je krajem maja 1976. ovdje održan buran i zanimljiv sastanak jugoslavenske sekcije AICA-e, a 1978. savjetovanje o radu umjetničkih kolonija i simpozijuma Jugoslavije, kojom prilikom je kipar Kosta Angeli Radovani iznio podatke da u Jugoslaviji ima 5 000 profesionalnih i 1 000 naivnih umjetnika na 20 miliona stanovnika, što predstavlja svjetski rekord, te da je u posljednjih 25 godina osnovano 100 umjetničkih kolonija.
U maju i junu 1977. Kolonija se predstavila na 15- likovnom susretu u Subotici izložbom od 80 eksponata od 80 autora, popraćenom katalogom. Izložba je kasnije prenesena u Zrenjanin u Bačku topolu. Te godine postavljena je i stalna izložba od 40 radova iz fundusa u tvornici "Lasta" u Čapljini. Slijedeće 1978. godine organizovana je u Mostaru, u povodu Dana žena međunarodna izložba, također iz fundusa kolonije, sa radovima 40 umjetnica iz Evrope, Japana, Čilea i Egipta. Iste te godine priređena je i izložba u Pljevljima, odakle je prenesena u još 19 opština na tzv. Tromeđi. U to vrijeme dužnost upravitelja Kolonije i kustosa Galerije obavljao je Vlado Puljić, slikar i pjesnik iz Mostara, koji će na ovoj posljednjoj funkciji ostati sve do izbijanja agresije na BiH.