Banje u mahali Ilidži u Gornjem Šeheru

Banje u mahali Ilidža u Gornjem Šeheru nalaze se u Banjoj Luci, Bosna i Hercegovina. Proglašene su za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.^[1] Nacionalni spomenik čine: mjesto i ostaci Ebinog hauza, banja u sastavu kuće Muharema Gušića (Maslin hauz), banja u sastavu kuće Bisere Šeranić, tri banje sa termalnom vodom u kući Demirovića, Osmančevića banja, mjesto i ostaci banje Žbana, banja Direklija u stijeni uz obalu Vrbasa, mjesto i ostaci banje Šugavica, kao i banja Ilidža (Kraljičina Ilidža ili Trokića vrelo) uz obalu Vrbasa.

Lokacija[uredi | uredi izvor]

U podnožju Šehitluka (Banj brda), uz desnu obalu rijeke Vrbas, na udaljenosti oko 5 kilometara južno od centra Banje Luke pojavljuje se nekoliko izvora termo-mineralne vode.

Historija[uredi | uredi izvor]

Osamdesetih godina 20. vijeka, prilikom radova na izgradnji Banjsko-rekreacionog centra «Gornji Šeher», otkriveno je oko 600 komada rimskih bakrenih novčića koji se povezuju sa korišćenjem termalnih voda i ukazuju na običaj «stipem iacere» (rimski običaj bacanja novčića u izvore vode u slavu božanstva ili zdravlja imperatora).

Područje sa sumpornim vrelima pominje se 1554. godine u Sofi Mehmed-pašinoj vakufnami pod nazivom Ilidža, a zatim u popisu mahala 1604. godine u kom se pominje džamija-Ilidžanska, čiji se osnivač Mahmud Čelebi. Na tom mjestu razvila se istoimena mahala sa džamijom, a znatno kasnije i mekteb. Najstariji objekti mahale bili su izgrađeni natkriveni bazeni-hauzi.

Svi hauzi su bili međusobno spojeni potokom tople vode na kome su bili drveni mostići, a uz samu obalu, i dva manja zidana mlina, stupe, tabačke naprave, koji su mogli da rade i za vrijeme velikih zima. Postojalai su do početkom 20. vijeka, kada stradali su u poplavi. Za vrijeme austrougarske vladavine mahala Ilidža nije doživjela neke veće promjene. Sagrađeni su most čelične rešetkaste konstrukcije, vojno kupatilo Žbana i nekoliko objekata u austrijskom provincijskom stilu.

Opis[uredi | uredi izvor]

Objekat hauza je jednoprostorne dispozicije i kvadratne osnove, sa bazenom dubine oko 800 cm, čije je dno nasuto šljunkom i četiri podužno postavljene drvene klupe za odmor kupača.

Specifičnosti mahale Ilidža je izgradnja stambenih objekata, gdje se termalna voda (prosječne temperature iznose od 33 do 36 stepeni Celzijusa) uvodila unutar objekta u zasebnu prostoriju kuće sa kadom za kupanje ), ili se banja nalazila u objektu izgrađenom pored kuće, ili se bazen gradio u dvorištu kuće.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Alija Bejtić - Banja Luka pod turskom vladavinom, Arhitektura i teritorijalni razvitak grada u 16. i 17. vijeku, «Naše starine» I (Godišnjak Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Bosne i Hercegovine), Sarajevo.