Govor na Gazimestanu
Govor na Gazimestanu Slobodana Miloševića je održan prilikom proslave 600 godina Kosovske bitke 28. juna 1989. na Kosovu Polju.
Proslava se održavala u neposredno nakon Miloševićevog ukidanja autonomije Kosova. Na Gazimestanu je, po domaćim procjenama, bilo prisutno između milion i dva miliona ljudi. Po agenciji Reuters, oko 600.000.[1]
Proslavi je prisustvovalo gotovo kompletno Predsjedništvo SFRJ, na čelu sa Janezom Drnovšekom, zatim je tu bio i Milan Pančevski - tadašnji predsjednik Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, a centralni govor održao je Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Srbije. Jedini iz predsjedništva SFRJ koji je bojkotirao Gazimestan je bio predstavnik SR Hrvatske Stipe Šuvar. Proslavi je prisustvovao i cjelokupan vrh Srpske pravoslavne crkve.
Proslavi su prisustvovali i gotovo svi ambasadori članica NATO saveza i Evropske zajednice koji su imali predstavništva u Jugoslaviji. Jedini izuzeci su bili ambasador SAD Warren Zimmermann i ambasador Turske. Danas se u zemljama zapadne Evrope, kao i u SAD, smatra da je Miloševićev govor na ovom skupu označio početak borbe Srbije za teritorijalno proširenje prema zapadu Jugoslavije. Najčešće je kritikovana sljedeća Miloševićeva rečenica, koja je tumačena kao najava rata:
Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.
– izvod iz govora Slobodana Miloševića
Prijevod dijelova govora na Gazimestanu[uredi | uredi izvor]
Početak govora:
Na ovom mjestu u srcu Srbije, na Kosovu Polju, prije šest vijekova, prije punih 600 godina dogodila se jedna od najvećih bitaka onog doba. Kao i sve velike događaje i taj prate mnoga pitanja i tajne, on je predmet neprekidnog naučnog istraživanja i obične narodne radoznalosti. Sticajem društvenih okolnosti ovaj veliki šeststogodišnji jubilej Kosovske bitke dogodio se u godini u kojoj je Srbija, poslije mnogo godina, poslije mnogo decenija, povratila svoj državni, nacionalni i duhovni integritet. Nije nam, prema tome danas, teško da odgovorimo na ono staro pitanje: -sa čim ćemo pred Miloša. Igrom historije i života izgleda kao da je Srbija baš ove 1989. godine povratila svoju državu i svoje dostojanstvo da bi tako proslavila historijski događaj iz daleke prošlosti koji je imao veliki historijski i simbolički značaj za njenu budućnost.
– izvod iz govora Slobodana Miloševića
Dalje Milošević kaže:
Srbija je danas jedinstvena, ravnopravna sa drugim republikama i spremna da učini sve da poboljša materijalni i društveni život svih svojih građana. Ako bude sloge, saradnje i ozbiljnosti, ona će u tome i uspjeti. Zato je optimizam koji je danas u priličnoj mjeri prisutan u Srbiji u pogledu budućih dana, realan utoliko što se zasniva na slobodi koja omogućava svim ljudima da izraze svoje pozitivne, stvaralačke, humane sposobnosti za unaprjeđenje društvenog i sopstvenog života.
A zatim :
Ravnopravni i složeni odnosi među jugoslavenskim narodima su neophodan uslov za opstanak Jugoslavije, za njen izlazak iz krize, i pogotovo neophodan uslov za njen ekonomski i društveni prosperitet. Time se Jugoslavija ne izdvaja iz socijalnog ambijenta savremenog, pogotovo razvijenog svijeta. Taj svijet sve više obilježava nacionalna trpeljivost, nacionalna saradnja, pa čak i nacionalna ravnopravnost. Savremeni ekonomski i tehnološki, ali i politički i kulturni razvoj upućuje razne narode jedne na druge, čini ih međusobno zavisnim i sve više i međusobno ravnopravnim.
Srpski narod je ove godine postao svjestan nužnosti svoje međusobne sloge kao neophodnog uslova za svoj sadašnji život i dalji razvoj.
Uvjeren sam da će ta svijest o slozi i jedinstvu omogućiti Srbiji ne samo da funkcioniše kao država, već da funkcioniše kao uspješna država. Zato i mislim da to ima smisla reći baš ovdje na Kosovu gdje je nesloga jednom tragično i za vjekove unazadila i ugrozila Srbiju i gdje obnovljena sloga može da je unaprijedi i da joj vrati dostojanstvo. A takva svijest o međusobnim odnosima predstavlja elementarnu nužnost i za Jugoslaviju – jer se njena sudbina nalazi u združenim rukama svih njenih naroda. U Srbiji nikada nisu živjeli samo Srbi. Danas u njoj, više nego prije, žive i građani drugih naroda i narodnosti. To nije hendikep za Srbiju. Iskreno sam uvjeren da je to njena prednost. U tom smislu se mjenja nacionalni sastav gotovo svih, a naročito razvijenih zemalja savremenog svijeta. Sve više i sve uspješnije zajedno žive građani raznih nacionalnosti, raznih vjera i rasa.
Kasnije u govoru kaže:
Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.
– izvod iz govora Slobodana Miloševića
A zatim Milošević kaže:
Naša glavna bitka danas odnosi se na ostvarenje ekonomskog, političkog, kulturnog i uopće društvenog prosperiteta. Za brže i uspješnije približavanje civilizaciji u kojoj će živjeti ljudi u 21. vijeku. Za tu nam je bitku pogotovo potrebno junaštvo. Razumije se nešto drugačije. Ali ona srčanost bez koje ništa na svijetu, ozbiljno i veliko, ne može da se postigne, ostaje nepromjenjena, ostaje vječno potrebna.
– izvod iz govora Slobodana Miloševića
I na kraju: "Prije šest vijekova Srbija je ovde, na polju Kosovu, branila sebe. Ali je branila i Evropu. Ona se tada nalazila na njenom bedemu koji je štitio evropsku kulturu, religiju, evropsko društvo u cjelini. Zato danas izgleda ne samo nepravedno već i nehistorijski i sasvim apsurdno razgovarati o pripadnosti Srbije Evropi. Ona je u njoj neprekidno, danas kao i prije. Razumije se, na svoj način. Ali takav koji je u historijskom smislu nije nikad lišio dostojanstva. U tom duhu mi danas nastojimo da gradimo društvo – bogato i demokratsko. I da tako doprinesemo prosperitetu svoje lijepe, i u ovom trenutku nepravedno napaćene zemlje. Ali i da tako doprinesemo naporima svih progresivnih ljudi našeg doba, koje oni čine za jedan novi, ljepši svijet."
Neka vječno živi uspomena na kosovsko junaštvo!
Neka živi Srbija!
Neka živi Jugoslavija!
Neka živi mir i bratstvo među narodima!
Analize i kritike[uredi | uredi izvor]
Gazimestan je jedna šovinistička manifestacija. Nisu se samo Srbi borili protiv Turaka, u bici su učestvovali i Albanci, i Hrvati, i Bosanci. To je događaj od značaja za sve jugoslavenske narode. Moj utisak je da u Jugoslaviji postoje snage koje gotovo priželjkuju terorističke akcije na Kosovu. Mogu samo da upozorim Srbe da uvijek kada je neki mali narod, a i Srbi su mali narod, pokušavao da nametne svoju prevlast na Balkanu, to se završavalo njegovom ličnom tragedijom.[2]
– Ibrahim Rugova, 1989.
Prilikom obilježavanja 600. godišnjice bitke na Kosovu, Slobodan Milošević je u svom govoru iskoristio simboličku moć kosovskog mita radi okupljanja masa oko svoje politike.[3] U svom govoru, on je Kosovo nazvao srcem Srbije, što je kasnije postalo široko prihvaćena nacionalistička parola. Ova proslava, na poprištu srednjovjekovne bitke iz 1389, uz prisustvo svih crkvenih zvaničnika, je privremeno uspostavila jedinstvo Srpske pravoslavne crkve, države i različitih nacionalističkih tradicija u Srbiji.[4] Miloševićev govor na Kosovu je označio kraj zajedničke jugoslavenske ideje, a on je postao nacionalni srpski lider.[5]
Također pogledajte[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ prema zvaničnim izveštajima oko 2.000.000 ljudi (Rojters je procenio 600.000) Arhivirano 8. 8. 2021. na Wayback Machine Na Gazimestanu se okupila ogromna masa ljudi, prema procenama Reutersa bilo ih je oko 600.000, prema domaćim izvorima oko dva miliona.
- ^ Rekli su 1989
- ^ Naši mitovi i nacionalni elitizam[mrtav link]
- ^ Florian Bieber, Nationalist Mobilization and Stories of Serb Suffering[mrtav link]
- ^ Aleksandar Ćirić, Narcizam malih razlika[mrtav link]