Kinoteka Bosne i Hercegovine

Kinoteka Bosne i Hercegovine je javna ustanova sa sjedištem u Sarajevu, čija je osnovna djelatnost sakupljanje, obrađivanje, zaštita i čuvanje prvenstveno bosanskohercegovačkih filmova i filmskog materijala od historijskog, umjetničkog, kulturnog, obrazovnog, vaspitnog i naučnog značaja. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na osnovi člana V stav 4. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i člana 39. stav 1. Poslovnika o radu Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 6. do 9. septembra 2011. godine u Sarajevu, donijela je odluku br: 04.1-2.3-77/11-22: Pokretno dobro – Filmski materijal Kinoteke Bosne i Hercegovine u Sarajevu proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.^[1] Ovu odluku Komisija je donijela 7. septembra u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo (predsjedavajuća Komisije).

Historija[uredi | uredi izvor]

Pravna zaštita filmskog materijala u Bosni i Hercegovini počinje 196-ih, dok institucionalna zaštita teče od kraja 1970-ih kada se u okviru Arhiva Bosne i Hercegovine osniva odjeljenje kinoteke. Godine 1994. dolazi do izdvajanja ovog odjeljenja iz sastava Arhiva i osnivanja samostalne institucije, Javnog Udruženja Kinoteke Bosne i Hercegovine.

Prema svojoj djelatnosti Kinoteka Bosne i Hercegovine istražuje, evidentira, sređuje i obrađuje prvenstveno bosanskohercegovačke filmove i filmski materijal od historijskog, umjetničkog, kulturnog, obrazovno-vaspitnog i naučnog značaja. Također, u ovoj ustanovi se čuvaju filmovi i filmski materijal od oštećenja, uništenja i nestajanja i osiguravaju mjere njihove zaštite, te prikazuju domaći i strani filmovi. Kinoteka Bosne i Hercegovine član je Svjetske federacije filmskih arhiva (F.I.A.F). Naučno-istraživački radovi iz oblasti filmske umjetnosti objavljuju se u kinotečkom časopisu Sineast.

Opis[uredi | uredi izvor]

Filmski arhiv čine dva fonda, domaći i inostrani u čijem sastavu se čuvaju igrani, dokumentarni, kratki igrani i animirani filmovi rađeni u boji i crno-bijeloj tehnici. U fondu domaćih ili bosanskohercegovačkih nacionalnih filmova moguće je izdvojiti: bosanskohercegovačke igrane filmove (39 filmova) u okviru kojih se mogu pronaći originalni materijal, bosanskohercegovački dokumentarni i kratki igrani filmovi (16 filmova), originalni materijal i zbirka mjesečnika ili žurnala (39 žurnala) koji su predmet zaštite u ovoj odluci, te sinopsise, scenarije, knjige snimanja, dijalozi, liste filmskih naslova, i prateći filmski materijali kao što su katalozi, fotografije, plakati i nagrade na festivalima. U fondu inostranog filma čuva se 751 film.

Među filmovima se nalaze prvi zvučni kratki igrani film Ljubav u Sarajevu snimljen 1936. godine čiji su autori Nikola Drakulić i Edo Ljubić. Tu je i film snimljen davne 1919. godine u okolini Mostara i Bune Kopač blaga od Blagaja, ali i film „Ničija zemlja“ koji je nagrađen Oscarom. U bogatoj zbirci plakata domaćeg filma nalazi se ″Bitka na Neretvi″ čiji je autor slikar Pablo Picasso i plakati filmova Most (1969)“ i „Valter brani Sarajevo“ iz Kine.

Jedno od najvažnijih pitanja u savremenoj zaštiti filmskog materijala jeste kako zaštiti ovaj materijal od daljnjeg propadanja. Ni u jednoj drugoj umjetnosti ne postoji opasnost od uništenja najvećeg dijela sačuvanog kulturnog naslijeđa kao u mediju kinematografskog filma koji je obilježio 20. vijek.

Dugi niz godina originalni filmski materijal nije uživao posebne režime zaštite i specijalne uslove pohranjivanja. Filmski materijali širom svijeta čuvani su u neodgovarajućim uslovima, na ekstremnim temperaturama bez sistema hlađenja i sa visokim postotcima vlažnosti vazduha, što je dovelo do njegovog propadanje. Savremena restauracija i rekonstrukcija filma odvija se uz upotrebu elektronskog medija i izradom digitalnog videozapisa.