Lingvistika

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Bih-usa.svg Ovom članku je neophodan prijevod na bosanski jezik.
Ovaj članak je napisan na nekom drugom jeziku, umjesto na bosanskom. Ako je članak bio predviđen za čitaoce projekta Wikipedije na tom jeziku, molimo vas premjestite članak na dotični jezik. Pogledajte i spisak Wikipedijinih jezičnih projekata.

Lingvistika je društvena nauka koja se bavi proučavanjem jezika.

Historija[uredi | uredi izvor]

Počeci istraživanja jezika vidljivi su još u spisima drevnih kultura (klasični su primjeri indijski gramatičar Panini, Platonov dijalog "Kratil", kao i mnoštvo djela arapskih gramatika koji su usredotočili svoj interes na strukturu jezika, ponajviše na raščlani islamskog svetoga teksta, Kur'ana). Iako u velikom broju starih kultura u većoj ili manjoj mjeri postoji izražen interes za ustroj i porijeklo jezika, moderna lingvistika vuče korijen iz evropske tradicije koja se počela ozbiljnije oblikovati u srednjem vijeku. Stave li se na stranu izvanjezični motivi srednjovjekovnih i renesansnih jezikoznanaca (želja za "otkrićem" jezika Adama i Eve, razne modernom čovjeku strane i bizarne ideje), činjenica je da razmišljanje o jeziku, kao i prve ozbiljnije gramatike i rječnici zapadnoga kruga, potiču iz doba pred 500-700 godina. Tada se i oblikovala filologija (doslovno- ljubav prema riječi), disciplina koja se sada različito interpretira, no koja bijaše jezikoslovljem onoga doba, dok se u moderno vrijeme uglavnom bavi analizom tekstova (tj., negovornih izraza) i proučavanjem klasičnih tekstova. Najznačajnija imena u filologiji 18. i 19. vijeka su bili Alexander von Humboldt, Franz Boas, Max Muller, te niz drugih jezikoslovaca koji su postavili temelje komparativnom izučavanju jezika - napose indoeuropskih, kao i zapadnim društvima "novootkrivenih" jezika sjevernoameričkih Indijanaca i drugih neeuropskih uljudbenih krugova. Koncem 19. vijeka je dominirala škola njemačkih filologa, u šali nazvana "mladogramatičari", koja je zabacila historijsku dimenziju jezika i usredotočila pažnju na govor i govorni ostvaraj u sadašnjici. Neki među mladogramatičarima, napose August Leskien, igrali su važnu ulogu u međunarodnoj afirmaciji pojma "srpskohrvatskog" jezika.

Moderna lingvistika počinje djelovanjem švicarskoga jezikoznanca Ferdinanda de Saussurea. De Saussure je utemeljio jezikoslovlje kao znanost, postavio osnovne ideje po kojima se razlikuje od starije filologije (npr. razlikovanje dijakronije od sinkronije, ili prijašnjeg, historijskog oblika jezika od modernoga; jezik kao sistem i skup znakova)- dakle, razvio je apstraktni metodološki aparat za proučavanje jezika kao fenomena ljudskog postojanja. Iako je djelovao prije 1. svjetskoga rata i za života objavio vrlo malo, njegovi učenici su skupili de Saussureove glavne spise s predavanja i izdali ih u knjizi naslova "Tečaj opće lingvistike"- zasigurno najvažnijoj jezikoslovnoj knjizi uopće. Sa švicarskim lingvistom počinje i prevladavajuća struja u jezikoslovlju 20. vijeka, strukturalizam ili strukturalna lingvistika. Strukturalizam su još više razvili "Pražani", tj. uglavnom ruski emigranti u Pragu poslije boljševičke revolucije, među kojima se ističu osnivač fonologije grof Trubeckoj i svestrani Roman Jakobson. U šezdesetima se istaknuo američki lingvist Noam Chomsky, s radovima kojima je pokušao naći opće zakone sintakse i, čak, univerzalnu gramatiku koja bi bila, po njegovim spekulacijama, dio strukture mozga ljudskih bića.

Podjela lingvistike[uredi | uredi izvor]

Lingvistiku možemo podijeliti na tri načina. Po prvoj, uobičajenoj podjeli, lingvistika se dijeli na:

  • fonetiku (nauku o glasovima)
  • fonologiju ili glasoslovlje (nauku o upisima glasova)
  • morfologiju ili oblikoslovlje (nauku o oblicima jezičnih jedinica-morfova, koji tvore imenice, glagole i sl.)
  • sintaksu ili skladnju (nauku o ustroju rečenice)
  • semantiku ili znakoslovlje (nauku o značenju jezika)
  • pragmatiku (semantiku u konkretnim okruženjima) i
  • jezično prihvaćanje/language acquisition (nauku o procesu učenja jezika, bilo prvog, bilo drugih). To je i najčešća podjela lingvistike koja je općeprihvaćena.

Druga podjela navodi različite jezikoslovne škole i osnivače, te pristupe koji dominiraju u tim školama. Najuticajnije su škole strukturalizam, transformacijska gramatika, te funkcionalizam Andre Martineta. Taj se pristup često stavlja pod treći, dominantniji način opisa raznih polja lingvistike-kako po područjima interesa, tako i po načinu pristupa. Bez da idemo u detalje, samo ćemo napomenuti da različita područja imaju i promjenljiv status u akademskim zajednicama: neke su škole i područja ugledne i utemeljene, dok su druge optuživane za pseudoznanstvenost i efemernost. Navest ćemo samo dominantne pravce: sociolingvistika (proučava položaj jezika u društvu, bavi se jezikom kao društvenom pojavom, važna kao grana koja proučava proces nastanka standardnih jezika), kognitivna lingvistika (spoznajni pravac u lingvistici, kombinira znanja iz psihologije i jezikoslovlja), psiholingvistika, arealna lingvistika (proširenje dijalektologije iz prošlosti, bavi se narječjima), tekstologija (moderno proučavanje tekstualne baštine i zapisa), neurolingvistika (traži vezu jezika i spoznaja o strukturi mozga i živčanoga sistema), leksikologija i leksikografija (bavi se izradom rječnika), historijsko-komparativna lingvistika (klasificira jezike po kriterijima genetske ili rodne bliskosti i udaljenosti, te daje historijski prikaz jezičkih promjena), pojedine discipline kao slavistika, romanistika,... koje se bave jezičnim porodicama, matematička lingvistika - algebarska i numerička (primjenjuje matematičke metode na jezik; tu je i korpusna lingvistika koja kompjuterski analizira pojavnost pojedinih riječi i oblika u korpusu pisanih tekstova), te još neke.

Za područje BiH i bivše Jugoslavije, tj. za bivši srpskohrvatski/hrvatski ili srpski jezik, moglo bi se zaključiti sljedeće: do konca 19. vijeka stvorena su mnoga važna djela na području leksikografije (rječnici) i gramatike. Najbrojnija su djela hrvatskih jezikoslovaca, od Vrančića i Kašića (1595 i 1604, respektivno), pa sve do Zagrebačke škole u 1870-ima. U tom je razdoblju objavljeno mnoštvo rječnika i gramatika. Bošnjaci su počeli svoj leksikografski rad s Uskufijom (1631), no, to je ostao izolirani prodor zbog više historijskih razloga. Prvu srpsku gramatiku i rječnik objelodanio je 1818. Vuk Karadžić, iako mu prethode neka djela iz ortografije ili pravopisa autorom kojih bijaše Sava Mrkalj. No, ta važna djela ne ulaze u repertoar znanstvenih škola filologije i lingvistike modernoga doba- iako su izuzetno važna, pa čak i važnija od kasnijih opisa navedenih djela koja su dovršila ili dovršavaju modernu jezičku standardizaciju. Od kraja 19. vijeka do 2. svjetskoga rata u području proučavanja hrvatskog ili srpskog/srpskohrvatskog, bila je dominantna mladogramatičarska škola, a njen najistaknutiji predstavnik hrvatski lingvist Tomo Maretić. U svojim gramatikama, kao i leksikografskom radu, te brojnim opsežnim studijama, zasnovao je klasični oblik toga jezika, u dobrom dijelu ugledajući se na nazore Vuka Karadžića. Srpski filolog Aleksandar Belić, najistaknutiji srpski jezikoslovac 1. polovine 20. vijeka, dao je mnoge istaknute radove iz dijalektologije, opće lingvistike i slavistike, a njegov uticaj se protegao i na područje pravopisa, gdje je pokušao nametnuti srpsku jezičnu normu na cijelom području jezika koji se zvao srpskohrvatski (čak u neko vrijeme srpskohrvatskoslovenački, jer se slovenski jezik namjeravalo utrpati u isti koš s drugim južnoslavenskim jezicima). Uoči 2. svjetskoga rata, a najviše u 50-im i 60-im godinama, među hrvatskim lingvistima (Katičić, Brozović) jača uticaj strukturalizma i sociolingvistike, koji postaju dominantni i istiskuju mladogramatičarska shvaćanja. Po svojoj prirodi, strukturalizam temeljen na djelima de Saussurea i Jakobsona, bio je moderniji i bolje pojmovno ustrojen od mladogramatičarske škole da se nosi s dilemama u odnosima hrvatskog i srpskog, a kasnije i bosanskog jezika. Srpski, bošnjački i hrvatski lingvisti su, naravno, posvetili svoj interes i područjima koja nemaju veze s nacionalno-jezičnim pitanjima (npr. neurolingvistici, kognitivnoj lingvistici i sl.), no polja koja zahvaćaju status i stanje hrvatskog, bosanskog i srpskog jezika su, najčešće: leksikografija i historijska leksikografija, arealna lingvistika i dijalektologija, korpusna lingvistika i sociolingvistika, kao i opis standardnih jezika u svim klasičnim lingvističkim područjima, od fonetike do pragmatike.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: