Program Shenzhou

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Datoteka:NIE Haisheng & FEI Junlong of Shenzhou 6 cropped.JPG
Nie Haisheng astronaut koji je letio u Shenzhou 6.

Program Shenzhou (fonetki: Šenzou, kineski: 神舟; pinyin: Shénzhōu) je serija svemirskih letova sa i bez ljudske posade koji se provodi od strane Kine. Prvi uspjeh Programa je slanje prvog kineza, Yang Liweia, u orbitu dana 15.oktobra 2003. godine.

Razvoj je počeo 1992. pod imenom Projekt 921-1. Kineski nacionalni svemirski program dobio je oznaku Projekt 921, a prvi značajan cilj koji je trebalo ostvariti nosio je navedeno ime 921-1. Plan je bio da se lansira letjelica s ljudskom posadom do oktobra 1999, kao uvod u novi milenijum.

Prvi testni letovi bez posade obavljeni 1999, 2001. i 2002. godine. Slijedio je let sa posadom u oktobru 2005. Lansiran je raketom Dugi marš 2F iz Satelitskog lansirnog centra Jiuquan. Komandni centar misija je Pekinški svemirski komandni i kontrolni centar. Kineski inžinjerski ured za letove sa ljudskom posadom obezbjeđuje administrativnu podršku za Shenzhou program sa ljudskom posadom. [1]

Ime je različito prevođeno kao "Božanski brod", "Božanska lađa" ili slično, ali također podsjeća i na preneseno značenje imena za Kinu (isti izgovor i jednog i drugog termina - kineski 神州; "Božanska zemlja").

Historija[uredi | uredi izvor]

Prva kineska nastojanja za ovladavanje tehnologijom svemirskog leta s posadom započela su u 1968. godini s predviđenim lansiranjem letjelice za 1973. Iako je Kina uspjela lansirati bespilotni satelit u 1970-oj i zadržala je aktivni bespilotni program, svemirski letovi s posadom su otkazani zbog nedostatka sredstava i političkog interesa.

Trenutni kineski svemirski program s posadom je odobren od 1. aprila 1992. kao projekt 921-1, s početkom 1. januara 1993. Početni plan je imao tri faze:

  • Faza 1 je uključivala lansiranje dvije verzije bespilotne letjelice s posadom, a nakon prvog kineskog svemirskog leta do 2002.
  • Faza 2 je predviđena za provođenje do 2007, a uključivala je niz letova sa ciljem testiranja tehnologije, ponašanja prilikom spajanja letjelica u orbiti, i operacije na 8-tonskoj svemirskoj laboratoriji.
  • Faza 3 uključuje orbitiranje 20-tonske svemirske stanice u periodu 2010-2015, na koju će posada pristajati 8-tonskom svemirskom letjelicom.

Godine 1994. Rusija je dogovorila prodaju napredne avio i svemirske tehnologije Kini. U ugovoru potpisanom 1995. precizirano je da se radi o tehnologiji zasnovanoj na Sojuz programu: kapsulama Sojuz, sistemu za održavanje života, sistemu pristajanja kapsula, svemirskim odijelima kao i potrebnoj obuci kineskog osoblja. Već 1996. astronauti Wu Jie i Li Qinglong su počeli obuku u Rusiji, da bi po povratku u domovinu stečena znanja prenijeli svojim kolegama. Lansirna postrojenja su izgrađena u svemirskoj luci Jiuquan u Unutrašnjoj Mongoliji. Priprema letjelice za lansiranje je obavljena 1998. godine. [2]

Prvo lansiranje bespilotne letjelice se desilo u novembru 1999. godine, a za njim su uslijedila još tri. Shenzhou 5 je 2003. ponio prvog kineskog astronauta (Yáng Lìwěia) 15. oktobra 2003.

Kao i u drugim slučajevima i u Kini se vodila polemika o opravdansoti visokih troškova ovog tipa svemirskog istraživanja. Protivnici su ukazivali na to da bi se sredstva mogla bolje potrošiti na drugim poljima, dok su zagovornici isticali potrebu da Kina prati druge razvijene države na ovom polju, kao i mogućnost dodatnih benificija od razvoja nauke kroz svemirska istraživanja. U 2005. je objavljeno da je tada izvedeni let Shenzhou 6 koštao oko 110 miliona $, a da su troškovi ukupnog 11-togodišnjeg programa dostigli 2,3 milijarde $. Ovi zvanični podaci su ukazali na otprilike jednaku potrošnju sredstava kakva je bila i u sličnim programima drugih zemalja.

Dijagram post S-7 Shenzhou letjelice.

Shenzhou letjelica[uredi | uredi izvor]

Shenzhou letjelica podsjeća na ruski Sojuz, uz razliku u veličini i u tome da posjeduje snažni orbitalni modul sposoban za autonomne letove.

Kao i Sojuz i Shenzhou se sastoji iz tri modula. Prednjeg orbitalnog modula, kapsule za povratak (u sredini) i servisnog modula. Ova podjela je zasnovana na principu minimiziranja količine materijala koji će se vratiti na Zemlju. Bilo šta smješteno u orbitalnom i servisnom modulu ne zahtijeva toplotne štitnike, što umnogome povećava količinu slobodnog prostora bez povećavanja težine. Ovo ne bi bio slučaj da su i dva pomenuta modula predviđena za povratak na planetu.

Misije[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]


Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: