Prokopije iz Cezareje

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Prokopije iz Cezareje (grčki Προκόπιος, kraj 5./početak 6. vijeka - oko 565) bizantski pisac i član dvora bizantskog cara Justinijana I (527-565).

Prokopije je rođen krajem 5. i početkom 6. vijeka u Cezareji u Palestini. Bio je advokat, a 527. postao je pravni savjetnik bizantskog vojskovođe Belizara kojeg prati u njegovim vojnim operacijama u sukobu sa Perzijancima i Vandalima. Kao pisac u potpunosti je iskoristio svoju poziciju često nalazeći se u žiži kreiranja glavnih poteza iz doba Justinijanovog pokušaja restauracije Rimskog carstva i napisao značajna djela po kojima se prepoznaje kao vrstan historičar. Osim vlastitih iskustava, nalazeći se često na licu mjesta, rukovodio se i djelima starijih pisaca.

Njegova najvažnija djela su De bellis (O ratovima) u 8 knjiga. U njima opisuje ratove Bizantinaca sa Perzijancima, Vandalima i Gotima u doba cara Justinijana. U prve dvije knjige opisuje rat sa Perzijancima (Bellum Persicum), u trećoj i četvrtoj rat sa Vandalima (Bellum Vandalicum), u petoj, šestoj i sedmoj rat sa Gotima (Ostrogotima) (Bellum Gothicum). osma knjiga je svojevrsna dopuna ostalih sedam knjiga i naziva se Bellum Gothicum IV. Ovo djelo je najsveobuhvatniji prikaz Justinijanovog vremena.

Drugo značajno djelo Prokopija je De aedificiis (O gradnjama), a koje se sastoji od 6 knjiga. To je panegirik u slavu cara Justinijana. U njemu Prokopije opisuje Justinijanove gradnje širom Bizantskog carstva, pretjerano uzdižući doprinos bizantskoig cara.

Treće djelo Prokopija je Historia arcana (Tajna historija ili Anekdota). Historija arcana je hronika skandala u vladavini cara Justinijana. Tu je Prokopije pisao drugu, tamnu stranu Justinijanovog vremena, onu koju javno nije smio da objelodani za svoga života. Rukopis je izišao na svjetlo dana tek poslije Justinijanove smrti.

Između ostalog, u svojim djelima Prokopije opisuje običaje Slavena, vojnu taktiku i provale Slavena na bizantski teritorij. Na osnovu njegovih opisa vrši se rekonstrukcija dolaska Slavena u podunavski prostor i njihovi prvi upadi na jugoistoku Evrope.


Običaji Slavena u Podunavlju u 6 vijeku[uredi | uredi izvor]

Rekonstrukcija doseljavanja Slavena na jugoistok Evrope najvećim dijelom se ostvaruje uvidom u opise bizantskih pisaca. Prve informacije o Slavenima su oskudne i u skladu su sa činjenicom da su Slaveni izvan bizantskih granica a time i interesa bizantskih pisaca. U 6. vijeku Slaveni su smješteni u Podunavlju i dolaze u konkretne dodire sa Bizantincima na graničnoj liniji rijeke Dunav. Tada ih Bizantinci počinju i bolje upoznavati. U svom spisu O ratovima (De bellis, pod godinama 530-545) u opisu običaja Anta i Slavena Prokopije ističe:


... ovim plemenima, Slavenima i Antima, ne vlada jedan čovjek, nego od davnina žive u demokratiji i stoga se kod njih na zajedničkom skupu svršavaju kako povoljni tako i nepovoljni javni poslovi. Pa i druge stvari, takoreći sve, jednako su i kod jednih i kod drugih, i tim barbarima odavno su prešli u običaj. Vjeruju naime da je jedan od bogova, tvorac munje, jedini gospodar svijeta, i žrtvuju mu goveda i sve ostale žrtvene životinje.

Sudbinu niti poznaju niti inače priznaju da među ljudima vrši neki odlučniji uticaj nego, čim im se smrt sasvim približi, ili ih bolest savlada, ili se nađu u ratu, odmah se zavjetuju da će, ako to izbjegnu, istog trenutka prinijeti bogu žrtvu za svoj život, i, ako su dobro prošli, prinose žrtvu koju su obećali i vjeruju da su tom žrtvom iskupili svoj spas. Osim toga, obožavaju i rijeke i nimfe (vile) i druga niža božanstva i svima njima prinose žrtve i po tim žrtvama vračaju.

Stanuju u bjednim kolibama, jako raštrkani jedni od drugih, i svaki od njih i po više put promjeni mjesto naselja.

Pri ulasku u borbu kao pješadija navaljuju na neprijatelja grupno, noseći u rukama male štitove i koplj, a oklop nikada ne oblače. A neki nemaju ni košulje ni ogrtača nego, navukavši samo bačve do ispod prepona, tako stupaju u borbu sa neprijateljima.

Jedni i drugi imaju isti jezik, sasvim barbarski. A ni po vanjskom izgledu se ne razlikuju jedni prema drugima. Jer svi su visoki i neobično jaki, a u pogledu boje tijela i kose nisu ni odviše bijeli, odnosno plavi, niti sasvim prelaze u crno, nego su svi riđi. Žive u bijedi i krajnjoj zapuštenosti kao Mesageti (jedan od naziva za Hune), pa i prljavštine su uvijek puni kao i oni, a sasvim rijetko se dešava da su rđavi ili zlotvori, nego u jednostavnosti čuvaju hunsku narav. Pa čak i ime je Slavenima i Antima bilo u davnini zajedničko. Jer nekad su se i jedni i drugi nazivali Sporima i to, mislim, stoga što sporadično razmješteni nastanjavaju zemljište. radi toga i obitavaju na prostranom zemljištu. Jer najveći dio druge (lijeve) obale Dunava drže upravo oni. Tako otprilike stoji stvar sa ovim narodom ...