Samoglasnik

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Za druga značenja pojma Vokal pogledajte Vokal (čvor).

Samoglasnik (također i vokal) u fonetici je naziv za glas koji se stvara bez prepreke u govornom traktu tako da vazduš¨na struja slobodno prolazi od pluća do usana.

U svakom prirodnom jeziku vrh sloga čine samoglasnike. U nekim jezicima u toj funkciji mogu stajati uz samoglasnike i glasovi koje se fonetički smatraju suglasnicima, kao npr. u bosanskom jeziku [r̩].

Artikulacijske osobine[uredi | uredi izvor]

Samoglasnici se razlikuju uglavnom po visini jezika, mjestu tvorbe i nazalnosti.

Prema visini jezika ili veličine otvora razlikuju se: zatvoreni (ili visoki), poluzatvoreni, poluotvoreni i otvoreni (ili niski) samoglasnici. Zatvoreni su samoglasnici u standardnom bosanskom jeziku [i] i [u], poluotvoreni [ɛ] (u pismu e) i [ɔ] (o), a otvoreni je samoglasnik [a].

Mjesto tvorbe je mjesto najvećeg suženja govornog trakta. Prema mjestu tvorbe razlikuju se zadnji, srednji i prednji samoglasnici. Zadnji su samoglasnici u bosanskom jeziku [u] i [ɔ], srednji samoglasnik je [a] a prednji su samoglasnici [i] i [ɛ].

Nazalni ili nosni samoglasnici stvaraju se spuštanjem mehkog nepca tako da zračna struja prolazi i kroz nosnu šupljinu. Nazalnih samoglasnika u bosanskom jeziku nema. U tu grupu spadaju npr. poljski samoglasnici [ɛ̃] (ę) i [ɔ̃] (ą).