Samoglasnik

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Za druga značenja pojma Vokal pogledajte Vokal (čvor).

Samoglasnik (također i vokal) u fonetici je naziv za glas koji se stvara bez prepreke u govornom traktu tako da vazduš¨na struja slobodno prolazi od pluća do usana.

U svakom prirodnom jeziku vrh sloga čine samoglasnike. U nekim jezicima u toj funkciji mogu stajati uz samoglasnike i glasovi koje se fonetički smatraju suglasnicima, kao npr. u bosanskom jeziku [r̩].

Artikulacijske osobine[uredi | uredi izvor]

Samoglasnici se razlikuju uglavnom po visini jezika, mjestu tvorbe i nazalnosti.

Prema visini jezika ili veličine otvora razlikuju se: zatvoreni (ili visoki), poluzatvoreni, poluotvoreni i otvoreni (ili niski) samoglasnici. Zatvoreni su samoglasnici u standardnom bosanskom jeziku [i] i [u], poluotvoreni [ɛ] (u pismu e) i [ɔ] (o), a otvoreni je samoglasnik [a].

Mjesto tvorbe je mjesto najvećeg suženja govornog trakta. Prema mjestu tvorbe razlikuju se zadnji, srednji i prednji samoglasnici. Zadnji su samoglasnici u bosanskom jeziku [u] i [ɔ], srednji samoglasnik je [a] a prednji su samoglasnici [i] i [ɛ].

Nazalni ili nosni samoglasnici stvaraju se spuštanjem mehkog nepca tako da zračna struja prolazi i kroz nosnu šupljinu. Nazalnih samoglasnika u bosanskom jeziku nema. U tu grupu spadaju npr. poljski samoglasnici [ɛ̃] (ę) i [ɔ̃] (ą).