Spektroskopija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Animacija disperzije svjetlosti, dok prolazi kroz trostranu prizmu.

Spektroskopija je disciplina koja se bavi proučavanjem međudelovanja elektromagnetnog zračenja i materije. Osnovni elementi su izvor zračenja, disperzioni element (ili monohromator, dakle, dio koji razlaže zračenje na komponente prema energiji, frekvenciji ili talasnoj dužini) i detektor zračenja. Ako su dva od tri elementa dobro definisana onda se na osnovu emitovanog i apsorbovanog zračenja može saznati nešto o onome koji je nepoznat. Na primjer, sastav nepoznate legure može da se odredi tako što se na njoj visokim naponom izazove varnica čije se zračenje razloži prizmom (ili optičkom rešetkom) u spektar koji se registruje pogodnim detektorom (film, fotoelement...). Na osnovu poznatih osobina diperzionog elementa (prizme ili rešetke) može da se odredi talasna dužina svake komponente u spektru a na osnovu poznatih osobina apsorbera njihovi relativni intenziteti što je dovoljno da se utvrdi vrsta i koncentracija metala u ispitivanoj leguri.

Podjela[uredi | uredi izvor]

Spektrosokopija je vrlo razvijena disciplina i dijeli se na brojne poddiscipline prema

  • vrsti zračenja (frekvenciji) (radio, mikrotalasna, terahercna, infracrvena, vidljiva, ultravioletna, rendgenska, gama)
  • nivou interakcija (nuklearna, atomska, molekulska, agregaciona)
  • pronalazaču (Mesbauerova, Ramanova...)
  • tehnici (Furijeova, rezonantna, laserska, koherentna, emisiona, apsorpciona)