Svjećica

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Izgled klasične svjećica

Svjećica je električni uređaj, dio motora sa unutrašnjim sagorijevanjem, koji visoki napon s magneta pretvara u iskru na njenom vrhu, pomoću koje se vrši paljenje smjese benzina i zraka u benzinskom motoru.

Historija[uredi | uredi izvor]

1860. godine Étienne Lenoir je prvi put koristio električnu svjećicu u svom gasnom motoru, prvom motoru sa unutrašnjim sagorijevanjem i obično se njemu pripisuje izum svjećice. Međutim, najranije patentirani tip svećice je onaj kojeg je prijavio Nikola Tesla i to 1898. godine (američki patent 609.250 za sistem vremenskog paljenja). Uslijedili su patenti Richard Frederick Simmsa (HR 24859/1898) iz 1898. godine, Robert Bosch (HR 26907/1898) iz iste godine itd. Ali pronalazač prve komercijalno održive visokonaponske svjećice, kao dijela sistema za paljenje baziranog na magnetu, bio je inženjer Gottlob Honold 1902. godine. Naknadno poboljšanje svječice kroz proizvodnju može se pripisati Albertu Championu,[1] braći Lodge, sinovima Sir Olivera Lodgea, koji su razvili i u stvarnost pretvorili očevu ideju.[2]

Reference[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: