Ebu-Hanifa

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Preferences-system.svg Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija.
Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.
Gnome-edit-clear.svg Ovaj članak zahtijeva čišćenje.
Molimo vas, pomozite unaprijediti članak pišući ili ispravljajući ga u enciklopedijskom stilu.
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.

Nu’man ibn Sabit Ebu Hanifa (80-150[N 1])[1] bio je osnivač hanefijijske vjersko-pravne škole ili mezheba koja je najrasprostranjenija u islamskom svijetu. Balkanski muslimani slijede hanefijsku školu, a rasprostranjena je u svim predjelima kojima su vladali Abasidi, Seldžuci, Ottomani i Moguli. Njoj pripadaju i Turci, kao i veliki broj Egipćana, Pakistanaca, Indijaca i Afganistanaca. Hanefijsko stanovište u pogledu razilaženja sa drugim školama je objašnjeno u djelu Al-fiqh al-akbar.

Ebu Hanifa se rodio u Kufi 80. godine po Hidžri[2]. Njegovi preci su rodom iz Kabula, odakle je njegov djed Zuta došao u Kufu kao ratni zarobljenik i tu prihvatio Islam. Bio je trgovac po profesiji, a poznavao je i Muhammedovog zeta i četvrtog halifa Ali ibn Ebi Taliba, sa kojim je bio blizak. Ebu Hanifin otac Sabit je u Kufi držao pekaru, a on sam je bio zanatlija i proizvodio jednu vrstu tkanine koja se zvala haz (al-hazz). Bio je velikodušan i čak materijalno izdržavao svog učenika Ibn Jusufa. Njegov drugi učenik Zufer je rekao kako se Ebu Hanifa toliko zanimao za teologiju da su u njega ljudi upirali prstom. Međutim, nije se toliko zanimao za tradicionalističku školu (ehl el-hadis) koliko za iračku racionalističku školu, čiji je osnivač bio Ali ibn Mes‘ud (umro 32/652) a centar u Kufi. Ibn Šubruma je rekao za njega, “Svijet ga je slijedio, ali on s time nije htio imati ništa. Što se nas tiče, svijet s nama ne želi imati ništa a mi trčimo za njim.”

Njegovi učitelji bili su Hammad Ebu Ismail ibn Sulejman, te Džafer El-Sadik, potomak poslanika Muhammeda, šesti po redu šiitski imam i osnivač džaferitske ili šiitske vjersko-pravne škole. Najpoznatiji učenici su mu bili Ebu Jusuf (113-182), Muhammed ibn Hasan El Šejbani (135-189) i Ebu Huzejl Zufer ibn El Huzejl (110-158). Ebu Jusuf je postavio temelje hanefijskog fikha, postao glavni kadija u abasidskom carstvu i doprinio je da se proširi hanefitska škola.

Iračka racionalistička škola[uredi | uredi izvor]

Kada je Muhammed počeo da podučava Islamu, u Arabiji, njegova primitivna beduinska sredina nije imala uređenu državu kao što su to bile obližnja Perzija ili Bizantija. Pored veoma lijepe poezije i jezičkog umijeća, Arapi nisu imali ništa drugo što bi se moglo nazvati civilizacijskom tekovinom – ni školstvo, ni sudstvo, ni zdravstvo. Zbog toga su prvobitni sakupljači hadisa ili Muhammedovih izreka često insistirali na pravnim tekstovima. Dvije najstarije zbirke hadisa koje su nastale u Medini, Malikova i Ibn Hanbelova, djela su pravnika.

Pored medinske škole hadisa, postojala je i iračka škola iz Kufe koja se razvila u modernoj državi nastaloj na staroj vavilonskoj tekovini, gde je i nastao najstariji Hamurabijev zakonik. Tako se islam na tom prostoru razvijao obogaćujući i oblikujući ono što je već stvoreno i civilizacijski stečeno, dok je u Medini došlo do preuzimanja beduinskog običajnog prava u Muhammedov sunet. Odatle i razlika između Ebu Hanifine racionalističke škole i ostale tri tradicionalne sunitske škole nastale u Medini.

Ebu Hanifa je razradio koncepte analogije (al-qiyâs) i slobodnog mišljenja (el-re’j). Naime, jednom prilikom je jedan od Muhammedovih drugova ili ashaba htio da otputuje u Jemen kako bi tamo podučavao stanovnike Islamu, te je na pitanje kako će to izvesti odgovorio da će se osloniti na Kur’an i sunnet, osim onda kada ne nađe nikakav izvor za neki problem, kada će se osloniti na zdrav razum i sopstveno nahođenje. U Medini, naprotiv, smatralo se da je beduinsko običajno pravo dalo savršen primjer za islamsko, jer ga je Muhammed za života prećutno odobrio. Zbog toga su medinski sakupljači hadisa, u nadi da će o svakoj mogućoj temi pronaći makar i manje autentičan izvor, bilježili sve hadise do kojih su dolazili. Tako je Ahmed ibn Hanbel u svom djelu El-Musned (dosl. osnova) sakupio između trideset i četrdeset hiljada hadisa, dok se u klasičnim zbirkama Buharije i Muslima, ako se izuzmu ponavljanja, nalaze samo 2602 i 3033 pojedinačna hadisa.

Crtice iz Ebu Hanifinog života[uredi | uredi izvor]

O Ebu Hanifinom ocu Sabitu je zabilježena jedna legenda. Dok se na užasnoj vrućini odmarao pored rijeke, do njega se dokotrljala narandža. Nakon što ju je sa uživanjem pojeo, sjeti se da ona možda nekome pripada i da je bespravno pojeo tuđe. Tako se zaputio uzvodno kako bi našao drvo sa koga je otpala i naišao do neke plantaže i ponudio vlasniku da plati pomorandžu. Ovaj je to odbio i zatražio od Sabita da u ime odštete radi na njegovom imanju godinu dana, ili da oženi njegovu gluhonijemu i slijepu kćerku. Sabit je odabrao ovu drugu opciju i tek nakon venčanja otkrio da je prelijepa djevojka bila slijepa na ružne prizore, gluha na ogovaranje i nijema za ružne riječi. U takvoj porodici se rodio Ebu Hanifa.

Komornik halife Mensura Rabi‘ ibn Junus kaže da je halifa naredio da pred njega izađu Malik, Ibn Ebi Diba i Ebu Hanifa. Pitao je, “Da li ja zaslužujem ovu vlast nad ljudima?” Malik je odgovorio: “Da je ne zaslužuješ, Allah ti je ne bi ni dao.” Ibn Ebi Diba je rekao, “Bog daje kraljevstvo onome kome Ga je volja, ali kraljevstvo ovog svijeta dato je onom koji za njim žudi, a potpomognut je od Boga da do njega dođe. Pomoć od Boga će te praviti ako Ga slušaš, a ako Mu se ne budeš pokoravao, ona će ti biti uskraćena. Samo zbor onih koji se plaše Boga može konstituisati halifat, a onaj ko ga uzme silom nema pravo na njega. Ti i tvoji saradnici ste lišeni Božije pomoći, lišeni ste od istine. Ako zatražiš od Svemogućeg da ti da spokojstvo, pokušaš da Mu se približiš dobrim djelima, dobićeš Njegovu milost. U suprotnom, ti si samozvanac.” Ostala dvojica pokriše se ogrtačima da ih ne poprska krv od odrubljivanja glave, a Ebu Hanifa reče: “Čovek koji teži pravom putu, kloni se srdžbe. Preispitaj svoju savjest i vidjećeš da nas nisi pozvao radi Boga nego da nas primoraš da kažemo nešto što ti odgovara, što bi došlo od naroda. Istina je, ti si postao halifa bez skupa makar dvojice ljudi koji izriču pravna mišljenja (ahl al-fatwa); znaš da se Ebu Bekr uzdržao od toga da donosi odluke šest mjeseci, sve dok nisu stigle vijesti o zakletvi Jemenaca.” Onda je halifa poslao Rabi‘a da im odnese svakom po kesu zlata, s tim da ako je druga dvojica prihvate, da mu donesu njihove glave. Malik uze, a ostala dvojica ne uzeše. Ebu Hanifa je prokomentarisao, “Ne bih uzeo ni da mi odrubiš glavu.” Rabi‘ je prokomentarisao, “Njihova suzdržljivost spasila im je glave”.

Neke Ebu Hanifine izreke[uredi | uredi izvor]

“Budi zadovoljan da potrošiš na svoje potrebe i za to ne zahvaljuj nikome do Allahu. Nisam ti dao ništa svoje. To je Allahov dar, On mi je to dao za tebe.”

“Mi ne kažemo da grijeh ne donosi grješniku nikakvu štetu. Mi ne kažemo da vjernik neće nikada ići u džehennem niti da će vječno živjeti u džehennemu ako je prekršilac. Mi također ne kažemo, kao murdžiti, da će naša dobra djela biti sigurno nagrađena, a naši grijesi bez sumnje oprošteni.”

“Što se tiče nevjernika, mi smo zaključili da mu je suđeno da ide u džennet ili u džehennem. Mi ne možemo optužiti nijednog muslimana za nevjeru, politeizam ili dvoličnjaštvo, osim ako ga zaista ne vidimo kako se time bavi.”

“Mi ne isključujemo muslimana iz zajednice za bilo koji grijeh, koliko god da je težak, sve dok on ne počne da tvrdi da je to dozvoljena radnja... Vjernik može da bude prestupnik, a da pritom ne postane nevjernik.”

Bibliografija[uredi | uredi izvor]

Za detaljnija objašnjenja o životu i učenju Ebu Hanife pogledati djelo Leksikon islama od Nerkeza Smailagića, koje je domaći izbor i prevod lajdenske Enciklopedije islama.

Ebu El-E‘alâ El Mavdudi, Politička misao u islamu, in M.M. Sharif, Historija islamske filozofije, I,II, Zagreb, 1988. Dostupna je i originalna verzija na internetu: http://www.muslimphilosophy.com/hmp/index.html

Muhamed Seid Serdarević, Fiqh al-‘ibâdât

Ejub Todorovac, Kazivanja Ševke Bulbula, pripovetka “Hak”, Sarajevo, 1990.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Imam Ebu Hanifa, imamitewhida.com; pristupljeno: 29. juni 2014.
  2. ^ POLITIČKI STAVOVI EBU HANIFE - Omer Spahić, bosanskialim.com; pristupljeno: 29. juni 2014.

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Postoje razilaženja u pogledu godine smrti imama Ebu Hanife. Neki navode 150, neki 151, a neki 153. Godinu po Hidžri. Najveći broj autora slaže se da je, prema dostupnim podacima, umro 150. god. po Hidžri i da je bio napunio 70 godina života. (Tarihu Bagdad, 13/452-453; Sijeru ažlami-n-nubelaž, 6/403; El-Bidaje ve-n-nihaje, 10/116)