Flavije Aecije

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

(latinski: Flavius Aetius), vojskovođa Zapadnorimskog carstva. Rođen negdje između 390 i 396, umro (ubijen kao žrtva intriga) 454. Najveći rimski vojskovođa zadnjeg poglavlja velikog carstva. Za maloljetnosti cara Valentinijana III, od 425, vrhovni zapovjednik vojske. Dvije dekade je de facto upravljao državom. Rimski historičari tih vremena nazivali su ga posljednjim pravim Rimljaninom. Njegova pobjeda nad Atilom, garantira mu, kako Edward Gibbon kaže, besmrtnost dokle god se ljudi sjećaju Rima.

Rane godine[uredi | uredi izvor]

Flavijus je rođen u Silistri (rimljanski naziv: Dorostorum) u Moesiji, krajem 4. vijeka. Bio je sin italijanske majke Auraelije i Gaudentiusa, koji je po mnogim historičarima bio vjerovatno germanskog porijekla. Dospio je do titule konjičnog upravnika u Zapadnom carstvu, a poslije i Afričkog barona. Flavijus je bio nekoliko godina taoc, prvo kod Alari ka I i Gota, a poslije kod hunskog kralja, Rugila. Na taj način je došao do znanja o njima, koje mu je pomoglo da ih kasnije savlada.

Aecijus, Bonifacijus i Placidija[uredi | uredi izvor]

425. godine Aecijus je poveo vojsku od 60000 Huna u Italiju. Krenuo je kako bi potpomogao Joannesa, koji je proglasio samog sebe za novog cara. Ipak, on je došao u Ravenu tri dana nakon Joannesovog poraza i smaknuća. Sa svojom ogromnom vojskom Huna, Aecijus je dobio dopuštenje da preuzme poziciju Magister militum per Gallias (ili Vođa galskih vojnika) od Galla Placidia, carske majke i namjesnice Valentiniana III.

U Galiji je Aecijus pobjedio Vizigote kod Arlesa, prisiljavajući ih da se vrate u Akvitaniju. Onda je nastavio da pojača rajnsku granicu i odbrani Noricum od germanskih napada. U isto vrijeme je Bonifacijus u Africi pao pod nemilost Placidije, možda djelimično zbog intriga sa Aecijusom i drugim rimljanskim generalima.

Bonifacijus je poslije dobio blagonaklonost Placidije, tek nakon revolta u Africi. 432. je Bonifacijus vraćen u Italiju i dat mu je rang patricija. Aecijus je vjerujući da ga se Placidija želi riješiti, marširao do Bonifacijusa i borio se sa njegovom vojskom kod Riminija. Bonifacijus je taktički dobio borbu, ali je bio smrtno ranjen i umro je nekoliko mjeseci kasnije. Aecijus je pobjegao u Dalmaciju i uz pomoć Huna (za koju su dobili teritorije Panonije), je došao na vlast 433. godine.

Uticaj[uredi | uredi izvor]

Od 433 do 450, Aecijus je bio dominantna ličnost Zapadnog carstva. Nastavio je davati svoju pažnju Galiji nakon ponovnog dolaska na vlast. 436. su Burgundinci pokušali osvojiti nove teritorije, ali je Aecijus pozvao Hune da intervenišu, i 20000 Burgundijaca je tada poginulo. Ovaj masakr je bio osnova za Nibelungenlied, njemačkoj epskom djelu. 443. je Aecijus naselio preostale Burgundijce u Savoj, južno od Ženevskog jezera. 440-tih se uglavnom bavio problemima u Galiji i Španiji.

Velika vojska Huna na čelu sa Atilom je 451. izvršila invaziju na Galiju i zarobila više gradova, a onda nastavila prema Orleansu. Kada je Alans odlučio da stane na stranu Huna, Aecijus i vizigotski kralj Theodoric su krenuli da oslobode grad. Huni su prestali s opsadom grada i povukli se. 20. septembra 451. (neki izvori tvrde 20. juni) Huni su se borili protiv Rimljana i Vizigota, na Katalonskom polju, blizu Chalonsa. Iako je bitka završila neriješeno,bio je to veliki Aecijusov i rimljanski trijumf. Atila je bio primoran da se povuče iza Rajne i nikada više nije ugrožavao Galiju.

Atentat[uredi | uredi izvor]

Iako je Aecijus uspio vjeriti svoga sina Gaudentijusa sa Valentinijanovom kćerkom Placidijom 453., Valentinijan je se plašio Aecijusa, jer je mislio da Aecijus želi postaviti svoga sina na carsko prijestolje. Rimski senator Petronius Maximus i upravnik Heraclius su zato uspjeli nagovoriti Valentinijana da izvrši atentat na Aecijusa. 21. septembra 454. je Valentinijan svojom rukom ubio Aecijusa.

Očekivalo se da Maximus postane patricije umjesto Aecijusa, ali je to spriječio Heraclius. Tražeći osvetu, Maximus je dogovorio sa dva Aecijusova hunska prijatelja, Optilom i Thraustilom, da se izvrši atentat na Valentinijana III. i Heracliusa. 16. marta 455., Optila je ubo cara u hramu dok je silazio sa konja u kampu Martius i spremao se za vježbe gađanja strijelom. Dok se iznenađeni car okretao da vidi ko mu je zabio nož, Optila je završio posao s još jednim ubodom oštrice. U međuvremenu je Thraustila ubio Heracliusa. Mnogi vojnici, koji su bili u samoj blizini događaja, su bili vjerni Aecijusovi pratioci i nisu pomakli ni prsta prilikom ubistva cara.