Jacques Brel

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Jacques Romain Georges Brel
Example alt text
Brel na omotu koncertnog albuma Les Adieux à l'Olympia
Rođenje 8. april 1929.
Schaarbeek, Belgija
Smrt 9. oktobar 1978.
Bobigny, Francuska

Jacques Romain Georges Brel (Schaarbeek, Belgija, 8. april 1929. - Bobigny, Francuska, 9. oktobar 1978.), francuski šansonijer i glumac.

Često se uspoređuje s Rimbaudom: ista geografska pripadnost, isto naglo napuštanje umjetničke karijere u jeku slave, isti bijeg preko mora, ista prerana smrt. Brel nije samo pjevao šansone, već ih je živio cijelim bićem. Svakoj pjesmi prethodio je stvarni život, vlastito iskustvo, gorčine, traume i ljubavi, o čemu govori bez uvijanja i srama, dajući sebe publici kojoj pjeva kao svom posljednjem spasu. Bez laži i obmana, obrušava se na malograđanštinu, laž, pomanjkanje ljubavi, za kojom čezne cijelog života.

Brelova sjajna, burna i neumorna karijera traje od 1957. do 1967. kad naglo napušta scenu da bi se teško bolestan vratio u javnost tek 1977. kad, godinu dana prije smrti, snima posljednju ploču.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Brel potječe iz građanske obitelji, otac mu je bio industrijalac te i sina zapošljava u svojoj tvornici. Jacques se 1950. ženi i iz tog braka ima tri kćeri. No, njegova žestoka pobuna protiv malograđanštine, katoličkih stega i lažnog morala tobožnjeg sređenog građanskog života buknula je vrlo rano.

Već 1953. snima prvu ploču u Bruxellesu i putuje u Pariz na poziv Jacquesa Canettija koji ju je čuo i ponudio mu da nastupi uz mladog pjevača Mouloudjija. Brel stiže u Pariz bez ikakvih sredstava okušati sreću kao pjevač i kompozitor vlastitih pjesama. Nastupa po kabaretima Trois Baudets, l`Écluse, l`Échelle de Jacob i jedva preživljava. Već u prvim njegovim šansonama opaža se sklonost moraliziranju i neki sasvim novi sadržaji kakvih još nije bilo među drugim pjevačima. Pjesme su mu od početka bile strastvene, uzbudljive i uznemirujuće.

Godine 1957. nastupa sa Zizi Jeanmaire u Alhambri, a 1958. je pozvan u slavnu Olympiju kao dodatak glavnom programu i zamjena Francisu Lemarqueu koji se razbolio. Od tada mu popularnost stalno raste i već je 1961. na vrhuncu slave i godišnje održava do 300 koncerata. Trijumfalan koncert u Bobinou 1959. (La valse a mille temps), ponovno u Olympiji 1961. (Les bourgeois), nižu se međunarodne turneje u SAD-u i SSSR-u. Dušom i tijelom pjesnik, osvaja tekstovima i scenskim nastupom; poput uragana utjelovio je u sebi sve nemire i haotični karakter 20. vijeka, koje je u njegovoj pjesmi vibriralo poput prenapregnutog motora.

Nekoliko njegovih šansona spadaju u najljepše stranice kantautorske šansone francuskoga govornog područja. Nezaboravnu pjesmu Le plat pays (Ravna zemlja) posvetio je rodnom belgijskom Brabantu, čije pejzaže opisuje u prelijepim slikama, dok se s druge strane nemilosrdno obrušava na svoje sunarodnjake Flamance koje nimalo nije volio. Njegova šansona Ne me quitte pas koju će kasnije interpretirati i prepjevati brojni šansonjeri širom svijeta, možda je najljepša ljubavna šansona uopće.

Na vrhuncu iscrpljujuće petnaestogodišnje karijere 17. maja 1967. naglo napušta pozornicu javno se oprostivši od publike na svom posljednjem recitalu u malom kinu u gradiću Roubaixu. Nije htio iznevjeriti iskrenost, nije se htio ponavljati, a pogotovo ne glumiti ekstaze koje je redovito doživljavao pjevajući svoje šansone. Kao ni u svojim pjesmama, ni u životu nije podnosio laž i pretvaranje.

Okušao se zatim na filmu i potom povukao i doslovce nestao dok se nije saznalo da se nalazi na arhipelagu Marquesas. Već je bio teško bolestan. Godinu dana prije smrti vratio se u Pariz gdje od 5. septembra do kraja oktobra 1977. u najvećoj tajnosti snima svoju posljednju ploču s novim pjesmama. Imao je 17 novih naslova što je bilo previše za jednu ploču, te je pet pjesama morao izbaciti koje će se izdati posmrtno.

Pokopan je na arhipelagu Marquesas-Martinique, gdje počiva i veliki francuski slikar Paul Gauguin.

Diskografija[uredi | uredi izvor]

  • 1953. prvi single: La Foire / Il y a
  • 1954. prvi album: Jacques Brel et ses chansons
  • 1957. Quand on n'a que l'amour, Heureux Pardons,…
  • 1958. Je ne sais pas, Au printemps,…
  • 1959. La Valse à mille temps, Ne me quitte pas, Je t'aime, Isabelle, La Mort,…
  • 1961. Marieke, Le Moribond,…
  • 1962. Olympia 1961
  • 1963. Les Bigotes, Les Vieux, La Fanette,…
  • 1964. Jef, Les Bonbons, Mathilde,…
  • 1964. Olympia 1964
  • 1965. Ces gens-là, Fernand,…
  • 1967. 67 comprenant Mon enfance, À jeun,…
  • 1968. Vesoul, L'Éclusier,…
  • 1970. L'Homme de la Mancha
  • 1972. Nouveaux enregistrements de vieilles chansons
  • 1977. Les Marquises
  • 1988. L'Intégrale
  • 2003. Coffret intégral 2003

Filmografija[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: