Léonin

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Magnus Liber Organi, kompilacija muzičkih djela iz Notre-Dame katedrale u Parizu, 13. vijek

Léonin (također Leoninus, Leonius, Leo) (rođen 1150-ih -umro? 1201.) bio je prvi poznati značajni kompozitor polifonog organuma. Vjeruje se da je bio Francuz, i da je živio i radio u Parizu, u katedrali Notre-Dame. Bio je najstariji član Notre Damske škole polifonije i muzičkog stila poznatog po imenu ars antiqua. Naziv Léonin je izvedeno iz "Leoninus", što je na latinskom deminutiv od imena Leo, pa je vjerovatno da je Léoninovo pravo francusko ime Leo.

Sve što se zna o njemu dolazi iz spisa kasnijeg studenta na katedrali poznatog kao Anonymous IV. Engleza koji je napustio traktat o teoriji i koji spominje Léonina kao kompozitora Magnus Libera, "velike knjige" organuma. Veliki dio Magnus Libera je posvećen klauzula-melizmatičnim dijelovima gregorijanskog korala koji su izvučeni u odvojene dijelove gdje su izvorne notne vrijednosti ovog načina pjevanja uveliko usporene, a brzi gornji dio je prekriven. Léonin je možda bio prvi kompozitor koji je koristitio ritmičke načine pjevanja (modove), a možda je on sam izumio notni zapis za njih. Prema W.G. Waiteu koji 1954 piše:

To je bio Léoninov neuporedivi uspjeh uvesti racionalni sistem ritma u polifonijsku muziku po prvi put, i jednako važno, stvoriti metodu bilježenja izražavanja ovog ritma.

[1] Magnus Liber je namijenjen za liturgijsku upotrebu. Prema Anonymousu IV

Magister Leoninus (Léonin) bio je najbolji kompozitor organuma. On je napisao veliku knjigu (Magnus Liber) za postepen i antifonijski dio crkvene službe.

Sve iz Magnusa Libera je za dva glasa, iako se malo zna o stvarnoj izvođačkoj praksi: dva glasa nisu nužno bila za soliste.

Prema Anonymousu IV. Léoninov rad je poboljšan i proširen od strane kasnijeg kompozitora Pérotina.

Muzikolog Craig Wright vjeruje da Léonin može biti ista osoba kao i savremenik pariski pjesnik, Leonius, po kojem je leoninski stih možda dobio ime. To bi moglo napraviti Léoninovu upotrebu metra još značajnijom.[2]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Richard H. Hoppin, "Medieval Music." New York, W.W. Norton & Co., 1978. (ISBN 0-393-09090-6)
  • Harold Gleason and Warren Becker, "Music in the Middle Ages and Renaissance" (Music Literature Outlines Series I). Bloomington, Indiana. Frangipani Press, 1986. (ISBN 0-89917-034-X)
  • "Articles Anonymous theoretical writings, Organum, Leonin, Perotin, The New Grove Dictionary of Music and Musicians," ed. Stanley Sadie. 20 vol. London, Macmillan Publishers Ltd., 1980. (ISBN 1-56159-174-2)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ W.G. Waite: The Rhythm of Twelfth-Century Polyphony: its Theory and Practice, novembar 2012, Yale Studies in the History of Music, New Haven, 1954.
  2. ^ "Notre Dame de Paris" (PDF). archive.org. Arhivirano s originala 6. 11. 2006. Pristupljeno 21. 3. 2013.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)