Sud

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži

Sud je društveno-politička ustanova koja ima dvostruku ulogu: pružanje zaštite osnovnim pravima i zakonitim interesima građana, ustanova i organizacija i, kao organ političke vlasti, štićenje društevenog i pravnog poretka koji postoji u određenoj državi. Ukoliko je politička vlast u jednoj zemlji više demokratska i ukoliko u takvoj vlasti preovladavaju interesi cijelog naroda, utoliko je sud više društveni organ, a pravo suda je manje političko i samovoljno.

Historija[uredi | uredi izvor]

Historija suđenja, tj. rješavanja sukoba o tome da li i kome pripada neko pravo, povezana je za historiju društva. Sud kao posebna institucija pojavljuje se u društvu organizovanom u obliku države. U početku to je bila institucija koju su sačinjavala privremena vijeća građana, a kasnije se suđenje provjerava sudijama, tj. građanima kojima suđenje postaje stalno zanimanje. Danas postoji sud u modernoj državi kao stalan organ koji je, bez obzira na često bitne razlike, sačuvao izgled organa koji objektivno utvrđuje činjenice relevantne za odlučivanje, a zatim donosi odluke na osnovu zakona.

Uloga[uredi | uredi izvor]

Uloga suda nije bila jednaka u svim historijskim epohama niti u svim zemljama iste historijske epohe. Uloga suda nije jednaka ni u modernom društvu. Bez obzira na izvjesne opće karakteristike sudova i bez obzira na formalne uvjete za objektivno izricanje pravde, uloga suda kao društvene institucije zavisna je uvijek od društveno-političkih uvjeta koji postoje u određenom periodu i u određenom društvu. Pod vidom formalne "objektivnosti" mogu se kriti najveća bezakonja i nepravde, o čemu svjedoče mnogobrojni sudski procesi u kojima je dolazila do izražaja određena politika nasilja umjesto pravde i zakonitosti. Upravo zbog toga što sudski rad daje izgled objektivnosti i poštovanja zakona. V. I. Lenjin je karakterisao buržoaski sud kao "fini" instrument vladajućeg poretka. S druge strane, sud je ipak bio i ostao specifičan organ političke vlasti koji je imao relativno progresivan utjecaj u zaštiti sloboda i prava insana. Kad vladajuća klasa nije bila zainteresovana, osoba je pred sudom bila ipak više zaštićena nego pred drugim organima države jer se javljao kao subjekt ne kao objekt spora.

Položaj suda je također bio različit u raznim historijskim epohama. U početku sud je bio organ izvršne vlasti i njegova ovlaštenja bila su "pozajmljena" od nosioca izvršne vlasti (shvatanje koje nije preovladavalo samo u feudalizmu). Kao reakcija na takvo shvatanje došla jke koncepcija o podjeli vlasti prema kojoj, pored zakonodavne i izvršne vlasti, postoji i treća sudska vlast, koja je potpuno jednaka zakonodavnoj i izvršnoj, i po svom značaju i po svojoj snazi. U stvari, sudska funkcija je dio jedinstvene političke vlasti u svakoj zemlji, ali sud ne može biti izvršni organ niti se sudska funkcija može izjednačavati s političko-izvršnom. Ovo, razumije se, pod pretpostavkom da u određenom društvenom uređenju sud predstavlja samostalan organ. Jedino u slučaju ako se sud svede na zavisnu podređenu instituciju, na čije odluke mogu utjecati organi izvršne vlasti, onda je sud zaista izvršni organ i njegova funkcija izvršna.

Nadležnost[uredi | uredi izvor]

Za pojam i ulogu suda je vezana određena nadležnost i posebna metoda rada (postupka). Nadležnost suda nije jednaka u svim zemljama, ali postoje izvjesne nadležnosti koje su zajedničke za sve zemlje bez obzira kako su sudovi organizovani u pojedinim zemljama. Sudu je prije svega povjereno suđenje za krivična djela i izricanje krivične sankcije (prvenstveno kazne) za ta djela. Druga zajednička nadležnost sudova je ovlaštenje suda da rješava sporove između fizičkih i pravnih lica koji nastanu u vezi s ostvarivanjem njihovih prava. To mogu biti imovinski, pravni, porodični i drugi sporovi. U zadnje vrijeme sudovi u velikom broju zemalja vrše i kontrolu zakonitosti upravnih akti ako je tim aktima odlučeno o pravima ili obavezama pojedinaca.[1]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Đorđević, Jovan. "Politička enciklopedija". Beograd: Savremena administracija, 1975. str. 1040