Većeslav Wilder

Većeslav Wilder (Litomyšl, Češka, 8. august 1878. – London, 2. decembar 1961.) hrvatski političar češkog porijekla.

Život

Studirao pravo u Zagrebu i Pragu, gdje je diplomirao 1901. Sudjelovao je u osnivanju Napredne stranke (1904.) i njenom priključenju Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Uređivao je stranački list Pokret. Zagrebački Srbobran je 1911. godine pisao o podršci Bude Budisavljevića u grubišnopoljskom kotaru, članu hrvatsko-srpske koalicije i prijatelju Srba, Većeslavu Wilderu, protiv Srbina Čupovića. Tadašnjim vlastima se to nije dopalo, pa je skup rastjeran, a Budisavljević protjeran. Adam Pribićević je u Srpskom Kolu 1911. godine pisao da je urednik novina Hrvatski Pokret, Većeslav Wilder, drug i brat po borbi i stradanju srpskom Srbobranu. Pred izbore 1906. bio je osuđen na pola godine tamnice. U vrijeme vladavine Raucha dva puta je ležao u tamnici zajedno sa Srbima, u Veleizdajničkoj parnici, jer je branio Srbe. Na izborima krajem 1911. godine nije ušao u sabor. U Hercegovcu ga je pobijedio radićevac Antun Jemrić, a u Našicama grof Teodor Pejačević. Na izborima krajem decembra 1913. godine, Wilder pobjeđuje Jemrića u Hercegovcu, skupivši 1700 glasova.

Godine 1913. izabran u Hrvatsko-dalmatinsko-slavonski sabor gdje je bio saborski poslanik u budimpeštanskom parlamentu. Nakon Prvog svjetskog rata postao je sljedbenik i bliski saradnik Svetozara Pribićevića i član Glavnog odbora Srpske demokratske stranke, a nakon 1927, u okviru Seljačko-demokratske koalicije, sarađivao je s prvacima HSS-a. Jedan od potpisnika Zagrebačkih punktacija (1932.). Početkom Drugog svjetskog rata, nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, otišao je u emigraciju u London, odakle je preko BBC-jeve radio-stanice komentarisao događaje na prostoru bivše države i osuđivao ustaški režim. Optuživao je nadbiskupa Alojzija Stepinca za podršku nacistima i fašistima. Sa Slobodanom Jovanovićem, Milanom Gavrilovićem i drugim pripadnicima građanske struje uputio je apel Konferenciji savezničkih ministara u Londonu tražeći sastavljanje nove vlade i provođenje demokratskih izbora u Jugoslaviji. Do kraja života živio je u emigraciji. Objavio je knjige "Bitka za rogove" (1957.) i "Na putu preporoda" (1959.).