Zlo

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste sposobni da ga prevedete, kliknite na link uredi i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.

Zlo je pojam koji označava ono što moral odbacuje kao neprihvatljivo. Njegova je suprotnost moralno dobro.

Zlo u religiji[uredi | uredi izvor]

U kontekstu Abrahamove vjere u jevrejskim spisima, zlo je vezano za griješenje, židovski «Chata» što se odnosi na «promašaj cilja» kao streljački pojam. Zlo se odnosi na moralni neuspjeh prema Bogu, zbog pomanjkanja vjere što na kraju rezultira odvajanju od Njega. U doktrini Abrahamove vjere, zlo se poistovjećuje sa Sotonom i kao izazov vjeri i zakonu Božijem. Sotona se u židovskim, aramejskim i grčkim spisima spominje kao oličenje zla, protivnik, lažni optužitelj, protuvjernik, klevetnik, lažljivac, ubica, bezvjernik, zao, onaj koji iskušava vjeru i vreba na pokolebljive. Riječ «zao» opisuje ljude i ponašanja koja uništavaju i ozljeđuju.

Pojam zloća označava namjernu ljudsku namjeru da se ozlijedi. Dok «loše» pripada konkretnom, ličnom, «zlo» više označava temeljni koncept i odnosi se na uzrok lošeg.

Zlo u filozofiji[uredi | uredi izvor]

U grčkoj tradiciji, Platon u svojem djelu Zakoni daje naslutiti da postoje dvije «svjetske duše», jedna koja proizvodi dobro, i druga koja proizvodi zlo. No Platon odlučno odbija tezu da zlo potječe od boga; a za ljudske su mane odgovorni ljudi sami.

U helenističkoj filozofiji, stoička i Epikurova filozofska škola suprotstavljene su i oko problema zla. Prema Epikuru, prisutnost zla u svijetu dokaz je da se bogovi ne brinu ni za ljude ni za svijet. Jer, ako bi bogovi htjeli ukloniti zlo iz svijeta, ali to ne bi mogli, tada bi bili nemoćni; a ako bi to mogli, ali ne bi htjeli, bili bi zli. Dotle stoici smatraju da svijetom upravlja božja providnost i da ono što se s jednog stajališta čini zlom zapravo pridonosi sveukupnom savršenstvu svega.

Na stoičke se teze (ali i na neke Platonove) nadovezuje i Augustin. On kaže da zlo ne postoji samostalno; ono je puka negacija, ne-bitak. Dok za novoplatoniste ne-bitak (dakle i zlo) predstavlja materija, za kršćanske filozofe i materija je od Boga stvorena i dakle nikako nije ni zlo, ni izvor zla. Zlo je nedostatak, koji može pripasti bićima u stvorenom svijetu jer su ona po svojoj biti nesavršena. Ovo se intrinzično nesavršenstvo stvorenih bića naziva i metafizičkim zlom.

Prema kršćanskim filozofima, grijeh je moralno zlo, dobrovoljna krivnja. Fizičko zlo, odnosno ljudska patnja, jeste kazna koja se opravdano trpi zbog krivnje (od istočnog grijeha nadalje) i ono je kušnja na koju Bog želi staviti ljudsku volju. Poteškoće koje se pritom javljaju (usklađivanje slobode ljudske volje s božjim sveznanjem i s dogmama milosti i predestinacije različite teološke škole rješavaju svaka na svoj način. Kroz čitavu se kršćansku filozofiju također provlači i tradicija koja zlu negira stvarno postojanje, samostalan zbiljski bitak.

Ovaj niz učenja ostat će konstantan sve do 17. vijeka, uz povremeno javljanje dualističkih koncepcija. U 17. vijeku obnavlja se epikurejsko učenje i šire se nekršćanski ili čak protivkršćanski nazori. Leibniz je u svojoj Teodiceji reafirmisao tradicionalne kršćanske teze. Kasnije, prekidanjem bliskog odnosa između filozofije i teologije, problem zla našao se na marginama filozofskih rasprava.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]